Sedmogodišnji sukob u Siriji označio je prekretnicu u ravnoteži moći između Rusije i SAD-a i pokrenuo katastrofu čije se posljedice još otkrivaju, piše Simon Tisdal za The Guardian.
U avgustu 2013. godine tadašnji američki predsjednik Barak Obama počinio je kobnu grešku. Iako se prije obavezao da će SAD na korištenje hemijskog oružja od strane sirijskog režima odgovoriti ratom, Bašar al-Asadov napad sarinom u istočnoj Guti, u kojem je stradalo preko 1000 ljudi, prošao je nekažnjeno. Obamina inertnost nemire u Siriji pretvorila je u najveću katastrofu modernog doba, stoji u Tisdalovom tekstu.
Obama, dodaje on, nije želio da ponovi greške svog prethodnika i započne još jedan beskrajni rat na Bliskom istoku. Međutim, priliku za djelovanje u Siriji odlučno je iskoristila Rusija. Moskva, Teheran, Damask i ostale arapske prijestonice smatrale su Obamin potez znakom američkog odstupanja s mjesta ‘globalnog policajca’. Obamino oklijevanje dalo je savršenu priliku Vladimiru Putinu da ponovo učvrsti ruski uticaj na Bliskom istoku.
“Ne možemo znati kakav bi uticaj imala vojna intervencija pod američkim vodstvom u Siriji 2013. godine. Međutim, teško je zamisliti da bi stvari izgledale gore nego danas. Nemar i pretjeran oprez Zapada nisu samo potkopali Povelju UN-a i međunarodno pravo nego su bili vjetar u leđa autoritarnim vođama te islamističkim terorističkim skupinama. SAD i Velika Britanija u konačnici su se odlučili na intervencije u Iraku i Siriji 2015. godine, no učinili su to kako bi sebe oslobodili direktne prijetnje terorizma, a ne u svrhu promovisanja demokratije i univerzalnih vrijednosti”, piše Guardian.
“Iako se od prošle godine priča da rat u Siriji polako gubi zamah, informacije s terena upućuju na suprotno. Prema prošlosedmičnom izvještaju UN-a, nasilje u zemlji dostiže neviđene razmjere, tri populacijska centra nemaju pristup pomoći, a izbjeglica je više od 13 miliona.
“Od 2011. godine u Siriji je poginulo više od 500.000 ljudi, a ubijanju se ne nazire kraj. UN traži primirje, ali Rusija se ne obazire na zahtjeve međunarodne zajednice. Napadi na civile sirijska su svakodnevica. U vazdušnim napadima u istočnoj Guti prošle sedmice ubijeno je 200 ljudi. U pokrajini Idlib u protekla dva mjeseca domove je izgubilo 300.000 ljudi. Sukobi se nastavljaju i u Afrinu, a izvještaji o korištenju hemijskog oružja sve su učestaliji.”
Tisdal piše da su UN nemoćne pred razmjerima sirijske humanitarne katastrofe, a i Evropska unija bespomoćno posmatra situaciju u Siriji. Evropa je pokazala da se ne zna nositi s izbjegličkom krizom proteklih godina, a nova kriza je na horizontu.
“Širom Evrope jačaju protivimigrantske grupe i političari. Za sve nisu krivi samo političari. Javni pritisak za iznalaženje sirijskog rješenja slabi. Ljudi gube nadu. Donald Tramp je nakon jednog napada prošle godine odustao od pokušaja rješavanja sirijske krize. Jedini rat za koji Tramp mari je onaj protiv islamističkog terorizma, a on smatra da ga dobija. Međutim, to su lažne vijesti. Prema izvještajima, snage Islamske države regrupišu se u Iraku, a na sjeverozapadu Sirije sve je jača Al-Kaida”, navodi se u tekstu.
Sirija se, pred našim očima, raspada.
“Nedostatak želje Zapada da se u Siriji založi za demokratiju i zapadne vrijednosti stvorila je na pragu Evrope trajno stanje terora”, zaključuje Tisdal za The Guardian.
