Kako preživjeti s platom javnog službenika u Kazahstanu

Za javnog službenika Nuržana Sadirbekulija povećanje plate nije moglo doći dovoljno brzo. “Nije moglo”, u smislu došlo je prekasno, piše redakcija Radija Slobodna Evropa na engleskom jeziku.

Poslije više od decenije rada u vladinoj službi u južnom Kazahstanu, 36-godišnji otac dvoje male djece kaže da je vidio kolege koje su svašta pokušavale da bi sastavile kraj s krajem.

Često traže dodatni prihod ili čak drugi posao, što je, kako kaže, ponekad skoro nemoguće s obzirom na njegovo radno vrijeme od devet do pet.

“U pokušaju da dopune svoje prihode, neki javni službenici prodaju robu na internetu ili prodaju kozmetiku, (a) drugi prodaju odjeću”, rekao je Sadirbekuli za Kazahstanski servis RSE-a.

Druge njegove kolege donose sa sela med ili povrće da prodaju na poslu. Nekim danima kancelarija “liči na bazar”, kaže on, s odjećom i poljoprivrednim proizvodima rasutim po stolovima, dok se kolege pogađaju oko cijene koja bi mogla biti isplaćena u formi “dođem ti”.

Zato je on ranije ove godine – uprkos ili dijelom zbog povišice od mršavih 500 tengi (1,5 dolara) – odlučio da da ostavku na posao u javnom sektoru.

Umjesto toga, kaže on, naći će posao na pravom bazaru, jednoj od prepunih pijaca rasutim u djelovima tog regiona. On se nada boljem od 160 do 180 dolara mjesečno koliko su on i njegove kolege dobijala u odnosu na prosječnu platu u Kazahstanu od oko 450 dolara.

Dolazi pomoć?

Svjetska banka je izvijestila prije pet godina da su izdvajanja Kazahstana za plate u javnom sektoru – troškovi za zaposlene u vladi – među najnižim u Evropi i centralnoj Aziji, s oko četiri odsto BDP-a. A nema puno javno dostupnih podataka koji bi sugerisali da su se zarade u kazahstanskom javnom sektoru oporavile ili makar zadržale korak s opštim privrednim rastom ili ukupnim troškovima.

Nastavnici kose travu pored puta u selu Uzinagaš blizu Almatija.

Zaposleni u državnim službama, međutim, nisu jedini frustrirani razlikama u najbogatijoj privredi centrale Azije koja se diči naftnim rezervama 12. po veličini u svijetu, velikim rezervama prirodnog gasa i ogromnom količinom obradive zemlje.

Čak je i vlada, koja čvrsto drži kontrolu nad privredom, naznačila da je svjesna problema svojih radnika s najnižim platama.

Pet mjeseci prije iznenadne ostavke u martu, dugogodišnji vođa Nursultan Nazarbajev objavio je da je naložio zvaničnicima da u 2019. povećaju minimalnu platu u svim sektorima.

On je tada obećao da će ta mjera – sa 75 dolara mjesečno na oko 110 dolara mesečno, ili oko 50 odsto – “biti osjetna korist za svakog kazahstanskog građanina”.

Nasljednik kojeg je izabrao, privremeni predsednik Kasim-Žomart Tokajev, čak se fokusirao na zaposlene u javnom sektoru.

U roku od tri dana od preuzimanja položaja, Tokajev je na Tviteru naveo da je “naložio vladi da krene s povećenjima plate za nisko plaćene radnike na budžetu od 1. juna do 1. jula 2019”. Povišica će “direktno uticati na živote više od milion javnih i državnih zaposlenika”, dodao je on.

Tokajev je ponovo 15. aprila rekao da će “više od miliona radnika s malom platom u javnom sektoru… u selima, ruralnim oblastima i provincijama dobiti povećanje plate počevši od 1. juna. 2019”.

Timur Sulejmanov, bivši ministar privrede koji je sada savjetnik privremenog predsjednika, priznao je vezu između skorašnjih napora za povećanje zarada i godina “zaostajanja” plata, što je značilo da “dok je privreda rasla, prihodi ljudi nisu”.

Čistačica u školi u oblasti Almatija, koja ne želi da joj se objavljuje ime, rekla je da njena projektovana plata od 120 dolara mjesečano posle obećanog povećanja minimalne zarade, i dalje neće biti dovoljna da prehrani njenu šestočlanu porodicu. Već dopunjuje svoj prihod prodajom svježeg mlijeka kolegama i susjedima, kaže ona.

Četrdesetogodišnji nastavnik u istoj školi kaže da zarađuje oko polovinu zvanične mjesečne plate mada ima drugi posao – predaje u obližnjoj stručnoj školi. Njegov prihod pokriva hranu i malo toga drugog, kaže on.

Nedavna statistika sugeriše da Kazahstanci troše oko 46 odsto prihoda domaćinstava na ishranu i samo 1,9 odsto na razonodu i kulturu.

“Nije da nismo kulturni”, kaže penzionisani novinar u Almatiju, “mnogo ljudi prosto ne zarađuju dovoljno novca da troše na bilo šta osim na osnovne potrebe”.