“Nekadašnja SR Njemačka bila je zemlja bez spoljne politike“, rekao je jednom Kisindžer. Trampova vlada očigledno žali za tim vremenima, piše DW.
Da li Nhemačka smuhe da ima svoje interese i da ih sluhedi? Odgovor iz Vašingtona je, čini se, jasan: samo uz blagoslov američke vlade! A ona pruheti da će uvesti sankcije evropskim kompanijama koje su uključene u izgradnju gasovoda Sheverni tok 2, a koji je 96 odsto već gotov. Da podsjetimo, taj gasovod kroz Baltičko more, zaobilazeći druge zemlje, direktno spaja Rusiju i Njemačku, i dalje vodi ka ostalim državama EU, piše dugogodišnji dopisnik najprije iz Vašingtona, a zatim i iz Moskve, Miograd Šorić za Dojče vele.
Njemačka živi od izvoza. Njenoj industriji potrebna je energetska sigurnost. Zato njemačka privreda i vlada podržavaju izgradnju gasovoda. Vlada takođe pokušava da odagna sumnje u taj projekat – posebno one koji stižu iz Poljske ili Ukrajine – i sve to da uklopi u svoju politiku.
Grenelov doprinos bilateralnim odnosima
Bijeloj kući to ne znači ništa. Predsjednik Tramp svim silama želi da osujeti taj projekat, dobrim dijelom i uz pomoć američkog ambasadora u Berlinu Ričarda Grenel. Taj nediplomatski diplomata u međuvremenu je dao značajan doprinos bilateralnim odnosima dveju zemalja: 1. juna otišao je sa funkcije i napustio Njemačku.
Drugi snažni agitator koji se protivi gasovodu je Ted Kruz, ultradesničaraski republikanski senator iz Teksasa.
Čovjek za kojeg neki ljudi iz njegove sopstvene stranke kažu da je „otjelotvorenje đavola“. A drugi kažu: Kada bi kojim slučajem Kruz teško povrijeđen ležao u američkom Kongresu, niko ne bi pozvao doktora.
Teda Kruza već godinama sponzoriše američka industrija frekinga. Ona u Evropi želi da proda svoj gas. Njen problem je što je američki gas, zbog zahtjevne proizvodnje i transporta, skuplji od ruskog.
Vašington se – ko bi to rekao za bivšeg zagovornika slobodne tržišne ekonomije – ustručava konkurencije. Lakše je zamahnuti štapom za sankcije.
To je politika koju Tramp zove „America first“. Pri tom njemu nije problem da naruši odnose s jednim od najvjernijih američkih saveznika. Javno hvali kancelarku Angelu Merkel, ali novinari i službenici vlade kažu da su njihovi razgovori žestoki. Pri tom je kancelarka – za razliku od crnogorskog premijera kojeg američki predsjednik jednostavno pomjeri u stranu ako mu smeta ili stoji na putu – sazdana od druge vrste materijala. S Angelom Merkel tako nešto nije moguće. Ona se ne može uplašiti, a to, čini se, mnogo smeta Trampu.
Povlačenje američkih vojnika
On sada želi da je kazni za neposlušnost, tako što će ove godine povući gotovo 10.000 američkih vojnika iz Njemačke. Većinu Njemaca to ne dotiče, sve dok zemlja nije izložena nikakvim vojnim prijetnjama spolja. Godinama su građani ionako kritikovali buku i zagađenje životne sredine koju su uzrokovale američke trupe.
Zbog povlačenja američkih vojnika strahuju gradonačelnici i privrednici u onim mjestima u Njemačkoj u kojima su američki vojnici stacionirani. Amerikanci su prisutni u Njemačkoj, jer je to prije svega u njihovom sopstvenom interesu (misije u Iraku i Avganistanu kontrolišu se iz Njemačke) i interesu NATO. Ako Tramp sada povuče veći kontingent američkih vojnika, on prije svega nanosi štetu sebi, a SAD još više udaljava od Evrope.
Ko se posljednji smije, najslađe se smije – a to je sada Kina. Svaki sukob unutar Zapada jača poziciju Pekinga u odnosu na Vašington. Zbog toga kako se Amerikanci trenutno ponašaju, teško da mogu da računaju na pomoć EU u trgovinskom sporu s Kinom. Naprotiv. Berlin od jula preuzima predsjedavanje Evropskoj uniji.
Kancelarka Merkel ne odustaje od sastanka šefova država i vlada EU s predsjednikom Sijem Đinpingom – iako je prvobitni datum, sredina septembra, otkazan zbog korone.
Neposredno uoči američkih predsjedničkih izbora, takav samit bi za Vašington, naravno, bio provokacija. Tramp ne bi bio pozvan. On bi kao posmatrač o tome mogao samo da tvituje.
Ako Trampova administracija ne bude ponovo izabrana u novembru, odnosi između Sjedinjenih Država i Njemačke brzo će se normalizovati. Tim prije što Trampov izazivač i demokrata Džo Bajden razumije da i Njemačka ima svoje interese kao i pravo da ih slijedi.
