Može li građanska neposlušnost zaista da promijeni svijet

Marševi, potpisivanje peticija i pisanje poslanicima nisu dovoljni da dovedu do radikalnih promjena, tvrdi Alana Birn. Ona je portparolka grupe koja se bori za očuvanje životne sredine Pobuna protiv izumiranja, osnovane prošle godine u Londonu.

Cilj grupe je da postigne nula emisije ugljenika do 2025. godine i vjeruje da njihove metode nenasilne građanske neposlušnosti mogu da prisile vlade na preduzimanje mjera za postizanje te promjene.

Ali koliko je ova taktika bila uspješna u prošlosti?

Globalni protest

Da bi skrenula pažnju na svoju borbu, grupa je 7. oktobra pokrenula dvonedjeljne proteste u gradovima širom planete.

Aktivisti se odriču nasilja, ali, kako Birn sama priznaje, koriste taktiku šoka. Članovi obično blokiraju najprometnije saobraćajne raskrsnice u gradovima ili pod opsadu stavljaju važne vladine kancelarije.

“Mi vjerujemo i u ometanje ekonomije da bismo natjerali vlade da se pozabave onim što im tražimo.”

Ona želi da se ljudi iz svih sfera društva pridruže njihovom pozivu na građansku neposlušnost.

Ali anketa pokazuje da metode koje ova grupa primjenjuje u Velikoj Britaniji više podržavaju, nego što im se protive samo mladi starosti između 18 i 24 godine.

Stopa uspješnosti

Ipak, Pobuna protiv izumiranja ne sumnja u uspijeh. Oni kažu da su njihovi demonstranti jedan od glavnih razloga zašto je britanski parlament proglasio klimatske promjene ekološkim vanrednim stanjem.

Ova globalna ekološka aktivistička grupa inspiraciju pronalazi u istraživanju koje su sprovele Erika Čenovet i Marija Stefan, koje su proučavale stopu uspješnosti nenasilnih protesta.

Istraživačice su sakupile podatke iz 323 nasilne i nenasilne kampanje.

“Duže od vijeka, od 1900. do 2006. godine, kampanje nenasilnog otpora bile su dvaput efikasnije od nasilnih u postizanju navedenih ciljeva”, zaključile su istraživačice.

One takođe pokušavaju da definišu šta to čini nenasilni protest.

“Učenjaci su identifikovali stotine nenasilnih metoda – uključujući simbolične proteste, ekonomski bojkot, radničke štrajkove, političku i društvenu nesaradnju i nenasilnu intervenciju – koje su razne grupe koristile kako bi mobilisale javnost da se suprotstavi ili podrži različite političke stavove, da delegitimišu protivnike i uklone ili ograniče izbor njihove moći.”

Direktno djelovanje

Pobuna protiv izumiranja kaže da će ove metode biti efikasne u postizanju njihovih ciljeva.

“Došli smo do zaključka da je jedini način da prevaziđemo ukopanu političku moć preko rasprostranjenih kampanja masovnog nenasilnog direktnog djelovanja”, kaže Rodžer Halam, jedan od suosnivača grupe u kolumni napisanoj za list Gardijan.

U Njujorku, aktivisti Pobune protiv izumiranja učestvovali su u “pogrebnoj povorci” do Vol strita, gdje su neki bacali lažnu krv preko slavne bronzane statue bika u finansijskom kvartu. Ova akcija iznervirala je vozače i neke zvaničnike.

Mnogi kojima je već dosta ometanja svakodnevnog života izazvanog takvim protestima često kažu da, u demokratijama, čovjek mora do promjene da dođe u sistemu iznutra.

Ali američki učenjaci se ne slažu s tim.

“Nenasilna borba odvija se van tradicionalnih političkih kanala, po čemu se izdvaja u odnosu na druge nenasilne političke procese kao što je lobiranje, agitovanje i ozakonjivanje.”

Alana Birn priznaje da metode nisu univerzalno popularne: “Uvijek postoji rizik da ćete iznervirati neke ljude. Dok god ostanemo mirni i aktivno se obraćamo svima na političkom horizontu, mi ćemo uspjeti.”

Ali ona kaže da je cilj njene grupe da pomogne ljudima da prenesu vlastitu poruku vladama.

“Mi nismo protiv demokratije. Političari više ne slušaju narod. Mi želimo da narod dobije priliku da sam riješi krizu.”

Društvena promjena

Nenasilni protesti koriste se naširoko širom svijeta, kako bi doveli do društvenih promjena na širokom planu.

“Neke od najvažnijih promjena koje smo doživjeli posljednjih godina desile su se preko kampanja narodnog nenasilnog građanskog otpora”, kaže profesor Isak Svenson.

On predaje na katedri za Istraživanje mira i konflikta, na Univerzitetu u Upsali, u Švedskoj.

“Protekle godine, nenasilne pobune bile su uspješne u Tunisu, Alžiru i Sudanu, a manje uspješne u Siriji, Bahreinu i Libiji”, kaže on.

Nenasilne kampanje naširoko se koriste za promjenu režima, za postizanje samoopredjeljenja, protiv strane okupacije i radi rješavanja raznih pitanja koja se tiču rodne i etničke jednakosti, ljudskih prava i životne sredine.

Proroci nenasilja

Mahatma Gandi, Martin Luter King i Nelson Mandela veoma su cijenjeni zbog svoje pionirske upotrebe građanske neposlušnosti.

Gandi je nenasilnu borbu zvao “satiagraha”, što znači “snaga istine”. Prema ovoj doktrini, cilj svakog nenasilnog sukoba jeste da preobrati protivnika; da mu pridobije um i srce.

Gandi je bio uporan u vjerovanju da satiagraha nije oružje slabih – “Satiagraha je oružje jakih; ono ne dopušta nikakvo nasilje ni pod kakvim uslovima i uvijek insistira na istini.”

Mnogi su na početku bili skeptični prema njegovim metodama, ali nakon duge borbe koja je podrazumijevala brojne postove, marševe i odbijanje saradnje s administracijom, njegove metode su se pokazale efikasnim i kolonijalna okupacija Indije je bila okončana.

Najefikasnije

Profesor Isak Svenson kaže da nenasilni protesti imaju veće šanse za uspjeh u određenim uslovima.

“Nenasilne kampanje su, uopšte uzev, najefikasnije ako uspiju da se obrate širokoj društvenoj bazi sa većim segmentima stanovništva, ukoliko kampanje imaju ostvarive ciljeve, taktički su inovativne i ostaju do kraja nenasilne”.

Svenson kaže da ljudi koriste nenasilne proteste čak i u izuzetno opasnim situacijama.

“Građanska neposlušnost protiv ISIS-a (Islamske države) u Siriji poprimila je razne oblike, uključujući javne proteste (mada rijetke), odbijanje saradnje i razne druge činove koji mogu da se dožive kao ‘svakodnevni otpor’.”

Javna stvar

Drugi istraživači kažu da pod određenim uslovima građanska neposlušnost nije samo opravdana, već i pohvalna, kad pomogne da se isprave velike nepravde.

“Građanska neposlušnost nije privatno, individualno, ilegalno ponašanje, kao kad skinete piratizovani snimak sa interneta”, tvrdi Kimberli Braunli, sa Univerziteta u Voriku.

“Mora da postoji definisan javni cilj – morate vlastima unaprijed da saopštite da ćete prekršiti zakon i morate da budete u mogućnosti da preuzmete odgovornost za svoja djela.”

Ona kaže da građanska neposlušnost mora da bude posljednja opcija i, da bi uspjela, organizatori pokreta moraju da se obrate javnosti za pomoć.

Ali masovna mobilizacija nije uvijek neophodna za početak neke kampanje.

“Roza Parks koja je odbila da ustupi sjedište bijelom putniku pokrenula je masovni protest jednim jedinim činom prkosa”, kaže Braunli.

Neki istaknuti mirni protesti završili su se neuspjehom. Više od 60 godina nenasilja nije dovelo tibetanske Budiste ništa bliže njihovim zahtjevima za kulturnom, vjerskom i političkom slobodom.

S druge strane, mnoge zemlje, uključujući SAD, osvojile su slobodu pribjegavši oružanoj pobuni.

Postoje i brojni primjeri kad je revolucija uspjela uz pomoć oružja.

Ali ima još više primjera kad je oružani otpor propao, a Braunli kaže da nenasilje ima jednu veliku prednost.

“Jedna od velikih mana nasilja je da ono izvitoperi poruku.”

“Ukoliko pribjegnete nenasilju, možete da održite naglasak na poruci, a to povećava vaše šanse za uspjeh”.