Planeta

Narodni ustanak u Libanu – svi protiv vlasti

Foto: Twitter

Desetak dana u Libanu traju masovne demonstracije protiv sve većih nameta, korupcije i loših uslova života. Na ulicama su svi – hrišćani, suniti, šiiti. Protest nema zvanične predvodnike i možda je u tome tajna uspjeha.

Bolji uslovi života – to je opšti zahtjev stotina hiljada demonstranata u Libanu. “Jedino dobro što je političarima pošlo za rukom, jeste da su nas ujedinili”, rekla je jedna od učesnica protesta. Na ulicama su Libanci svih vjeroispovesti i starosnih grupa. Protesti su izbili 17. oktobra najviše zbog najavljenih povećanja poreza na benzin, duvan i onlajn-pozive putem aplikacija kao što je Vocap.

U Bejrutu je narednog dana bilo nereda, ali nakon toga je raspoloženje na ulicama poprimilo karakter narodnog slavlja. Demonstracije su se brzo proširile na čitavu zemlju, bez obzira na to da li se radi o regionima gdje šiiti Hezbolaha vode glavu riječ ili o onima koji su pod regularnom vlašću premijera Saada Haririja.

Demonstranti traže okončanje korupcije, ostavku Haririjeve vlade, nove izbore i kraj političkog sektašenja.

Centar Bejruta je prava ilustracija za razloge protesta u Libanu. Nekada je to bilo mjesto na kojem se vidjela sva raznovrsnost grada – danas je ta četvrt privatizovano utvrđenje poslijeratne elite sa parlamentom koji je djelimično ograđen bodljikavom žicom. Svuda su skupe radnje i restorani a kirije za poslovni prostor i stanovanje su za većinu građana previsoke.

Protest bez lidera – za sada funkcioniše

Tokom protekle sedmice, građani su povratili kontrolu nad gradskim centrom. “Došla sam da kažem ovima što su na vlasti da se pokupe i nestanu odavde. Liban pripada nama. Hoćemo novi Liban i za to moramo zajednički da se izborimo”, rekla je jedna demonstrantkinja.

Ono što bi moglo da oslabi pokret jesu tradicionalne podjele u društvu, i zato se svaka pojedinačna grupa koncentrisala na “čišćenje svog dvorišta“. Tako suniti na sjeveru zemlje cijepaju plakate sa portretom premijera Haririja, hrišćani pale slike maronitskog predsjednika države Mišela Auna, a šiiti su digli graju zbog Hezbolaha i pjevaju pjesme protiv šiitskog pokreta Amal predsjednika parlamenta Nabiha Berija.

“Svi znači svi” jedan je od glavnih pokliča demonstranata. Oni žele da zajedničkim snagama zbace cjelokupnu političku elitu.

Na pitanje kako to učiniti – nema jedinstvenog odgovora. Dok jedni smatraju da bi protestni pokret trebalo da dobije strukturu i predstavništvo, drugi su protiv toga. Libanska novinarka Dijana Mukaled smatra da je dobro to što demonstranti nemaju konkretne predstavnike.

“Ovako mora biti bar još neko vrijeme, time održavamo pritisak na vlast. Ne treba tjerati demonstrante da se organizuju jer bi to moglo dovesti do podjela”, kaže Mukaled.

Nejasno držanje vojske

Doduše, demonstranti još ne vide povod da imenuju nekakvo vođstvo. Četiri ministra hrišćanske stranke Libanske snage podnijela su ostavke. Premijer Saad Hariri očito još ne namjerava da to učini. On je najavio reforme, ali one za demonstrante ni izdaleka nisu dovoljne.

I Hariri, i vođa Hezbolaha Hasan Nasralah, i predsjednik Mišel Aun, održali su govore koji su razočarali nezadovoljan narod. Svi su se vajkali da ih drugi sprječavaju u sprovođenju reformi. U međuvremenu su se demonstrantima pridružili univerzitetski profesori, sudije, ekonomisti. Studentima je omogućeno da zbog demonstracija odlože ispite.

Nije da se baš sve odvija mirno. Na sjeveru zemlje je bilo sukoba demonstranata i policije, a u Bejrutu se vidi prisustvo armije na ulicama. Pripadnici Hezbolaha su u više navrata napali demonstrante u glavnom gradu.

Premijer Hariri je saopštio da će učiniti sve kako bi zaštitio demonstrante i da je vojska baš zbog toga na ulicama. Ali, vojska je već nekoliko puta nasilno otvarala ulice koje bi demonstranti blokirali – ona se nalazi između vlasti i demonstranata i teško je prozreti kako bi se postavila u slučaju da se situacija opasno zaoštri.

Ženska snaga

Ovo su, između ostalog, i demonstracije modernih i neustrašivih žena. Od prije nekoliko dana, internetom se nezadrživo širi video-snimak na kojem se vidi kako jedna djevojka nogom udara naoružanog tjelohranitelja libanskog ministra obrazovanja Akrama Čehajeba.

Anonimna demonstrantkinja je ubrzo nazvana “libanskom Larom Kroft”, a sigurno da nije jedina koja je spremna da rizikuje svoju kožu u borbi za promjene. U ovim demonstracijama učestvuje više žena nego ikada prije.

Ogromna većina njih, međutim, odbija primjenu nasilja. No, žene su najčešće na čelu protestnih povorki. To smeta mnogima u arapskom svijetu, gdje se o ovim demonstracijama mnogo diskutuje – ne bez ironije, skepse i podrugivanja.

No, libanske demonstrantkinje na to otresito odgovaraju i same se rugajući “muškom šovinizmu” mnogih novinskih komentatora u Egiptu ili Saudijskoj Arabiji.

Prevazilaženje vjerskih podjela?

Liban je vrlo kompleksno uređena država koja se po okončanju francuske vladavine 1943. opredelila za podijelu vlasti između šiita, sunita, druza i različitih hrišćanskih grupa. Taj sistem ima svoju dobru stranu: i danas se garantuje da u političkom sistemu nijedna grupa neće biti dominantna.

Izbori su nominalno slobodni, a mediji su u toj zemlji slobodniji nego u susjedstvu, mada često služe kao glasila pojedinih grupa.

Loša strana ove multikonfesionalne demokratije je u tome što pomenute grupe ipak podrivaju i blokiraju jedna drugu, a imaju i običaj da za svoje ciljeve traže i podršku iz inostranstva kako bi na unutrašnjepolitičkom planu bolje mogle da sprovedu svoje interese. Ali, one zato često postaju i oruđe u rukama inostranih “sila-zaštitnica” poput Saudijske Arabije, Sirije, Irana ili zapadnih država poput Francuske i SAD.

Osim toga, svaka vjerska grupa je od samog početka razvijala svoje stranke i strukture, što je značilo i da umjesto jednog postoji više sistema korupcije i nepotizma.

Uz to je Liban, pored jednog velikog građanskog rata i više decenija faktičke vlasti Sirije, morao da pretrpi i ogromne talase izbjeglica sa palestinskih i sirijskih područja, kao i više krvavih sukoba sa susjednim Izraelom.

No, aktuelni protesti su neka vrsta demonstracije zajedništva svih vjerskih grupa, što ranije nije bila baš česta pojava. Demonstranti ne pokazuju strah. Osjećaju međusobnu povezanost i snagu, kao što kaže Dijana Mukaled:

“U Libanu sam doživjela građanski rat, ubistva, sirijsku okupaciju, mnogobrojne proteste“, kaže, “a ovo što se sada dešava je nešto posebno – od toga nećemo tako lako odustati.”

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Izazvana
Gost
Izazvana

Što je s ovim svijetom, svi se bune – nigdje ne valja, samo je kod nas divno. Pa mi živimo u raju poruči nam Milo. Samo da nam se malo srede stvari u tužilaštvu i možemo mirno da pijuckamo dojč u Bokešku. E nema nas u svijet

Ime
Gost
Ime

Vec vidjeni kao i na ovim nasim prostorima i kao takvi moraju se raspasti sami od sebe. Uostalom kao da bi nesto i promijenili…

Šćepan majušni
Gost
Šćepan majušni

Svuda đe su protesti su masovni sem u crnoj gori i srbiji

Send this to a friend