Rizik od sukoba na Bliskom istoku zbog vode

Do skora su nafta i gas, koji čine 60 odsto svjetske energije, bili među ključnim uzrocima geopolitičkog nadmetanja i sukoba. Međutim, dramatično smanjenje vodnih potencijala sve učestalije izaziva tenzije, prije svega na Bliskom istoku gdje se nalazi 10 od 17 najugroženijih zemalja u svijetu. Ova regija se od 1998. suočava sa najvećim sušama u posljednjih 900 godina, jer rast temperatura dovodi do isparavanja i nestanka izvorišta vode.

Četvrtina svjetske populacije u opasnosti da ostane bez vode

U posljednje vrijeme najžešći su sporovi između Turske, sa jedne i Sirije i Iraka, sa druge strane, te Egipta i Etiopije.

Istovremeno, bivši iranski ministar poljoprivrede upozorava da će zbog nestašica vode 70 stanovnika, odnosno 57 miliona, biti primorano da napusti ovu zemlju.

Turska kontroliše Tigar i Eufrat

Situaciju u Siriji, u kojoj se od 2011. vodi građanski rat, dodatno pogoršava nestašica vode zbog spora sa susjednom Turskom. Rijeka Eufrat, druga po veličini na Bliskom istoku, obezbjeđuje trećinu vode neophodne za snabdijevanje Sirije. Međutim, ona izvire u Turskoj i oko 90 odsto vodnog potencijala Eufrata nastaje u ovoj zemlji i nastavlja svoj tok preko Sirije i Iraka, da bi se ulio u Persijski zaliv.

Istovremeno, Ankara kontroliše i 44 odsto vodnog potencijala rijeke Tigar, koji takođe izvire u Turskoj, teče preko Iraka i spaja sa Eufratom, prije ulivanja u Persijski zaliv kod Šat el Araba.

Međutim, kako ističe australijski ekspert Konor Dilin (Connor Dilleen), bivši službenik nacionalnog Departmana za spoljnu trgovinu i trgovinu, Ankara je u posljednjih 20 godina odbacivala zahtjeve svojih susjeda za potpisivanjem zajedničkog sporazuma o kontroli toka Tigra i Eufrata.

Stav Turske je najeksplicitnije iskazao njen predsjednik Sulejman Demirel 1992. godine: “Ni Sirija niti Irak ne mogu da polažu pravo na turske rijeke u istoj mjeri kao što Ankara ne može da potražuje njihovu naftu. To je pitanje suvereniteta. Imamo pravo da činimo šta god želimo. Vodni resursi pripadaju Turskoj, kao što naftni resursi pripadaju njima. Mi ne tvrdimo da dijelimo njihove naftne resurse, a oni ne mogu da kažu da dijele naše resurse vode”, naglasio je Demirel, inače po struci hidroinženjer.

Turska smanjila za 40 odsto dotok vode u Siriju

Tako je turska vlada 2014. potpuno zaustavila protok vode sa svoje teritorije u Eufrat u Siriju. To joj tehnički omogućava ogromni rezervoari brane Ataturk, a što je ugrožavalo Siriju i Irak. Zbog toga je nivo jezera Asad, najvećeg sirijskog rezervoara vode, opao za šest metara, javlja bejrutski list Al Akhbar, dodajući da je za nekoliko dana oko sedam miliona Sirijaca moglo da ostane bez vode i struje, da turske vlasti nisu promijenile odluku.

Različiti projekti Ankare već su smanjili za 40 odsto dotok vode u Siriju, čime je prije svega ugrožen Damask, ističe Dilin.

Turska smanjila za 80 odsto dotok vode u Irak

Turski Jugoistočna Anadolija projekat je jedan od najvećih i najkontroverznijih na svijetu. Njime je predviđena gradnja 22 brane duž Tigra i Eufrata u blizini granice sa Sirijom i Irakom.

Konor Dilin navodi da su turske brane na Tigru i Eufratu od 1975. smanjile za 80 odsto dotok vode u Irak, čime je ugrožena poljoprivreda ove zemlje i prirodna staništa. Procjenjuje se da Irak zbog toga svake godine gubi oko 25 hiljada hektara obradive zemlje.

Spor Egipta i Etiopije oko Nila

Egipat se uz Iran i Jemen suočava sa najozbiljnijim problemima u vodosnabdjevanju, iako kroz njega protiče Nil, jedna od najvećih rijeka na svijetu.

Djeca u školi uče da je Egipat dar Nila, ali manje je poznato da skoro 90 vodnog potencijala ove rijeke, koja protiče kroz 11 zemalja, dolazi iz Etiopije.

Danijel Pajps (Daniel Pipes), predsjednik Bliskoistočnog foruma (Middle East Forum), podsjeća da je 1929. britanska vlada, zastupajući Istočnoafričke teritorije, potpisala sporazum sa Vladom u Kairu o garantovanju godišnjeg dotoka 55,5 milijardi kubnih metara vode u Egipat, što je bilo više nego dovoljno za tadašnjih 15 miliona stanovnika te zemlje.

Međutim, Egipat je u međuvremenu narastao na 90 miliona stanovnika, pa mu nedostaje najmanje 30 odsto vode. Dodatni problemi, uz salinizaciju zemljišta, jesu visoke temperature, zbog čega su potrebne veće količine vode za poljoprivrednu proizvodnju.

Iz tih razloga, dramatično raste egipatski uvoz hrane: 60 odsto žutog kukuruza za stočnu ishranu, 70 procenata pšenice, 97 odsto ulja za ishranu i 100 procenata sočiva. Imajući u vidu procjene da će egipatska populacija dostići 135 miliona do 2050. godine, udvostručiće se nestašice vode.

Situaciju dodatno komplikuje stav Etiopije da ogromne količine vode odlaze sa njene teritorije bez ikakvog benefita po nju. Zbog toga je pokrenula projekat gradnje niza brana koje bi mogle da zadrže pomenutu količinu od 55,5 milijardi kubnih metara vode namijenjenih Egiptu.

Tako je Nader Nuredin, profesor iz Kaira, istakao da brane u Etiopiji dovode u opasnost živote 90 miliona Egipćana.

U osnovi spora je, kako ističe Pajps, različito shvatanje svojine nad vodom. Države u donjem toku, poput Egipta, ukazuju na drevni karakter rijeka koje teku preko granica. Međutim, države u gornjem toku, kao što je Etiopija, ističu da rijeke pripadaju njima na isti način kao što arapske zemlje tvrde da nafta pripada isključivo njima.

Rizik da Iran postane nenastanjiv

Iran može postati nenastanjiv ukoliko se uskoro ne riješi problem u snabdijevanju vodom upozorio je 2013. Isa Kalantani, naučnik i bivši ministar poljoprivrede od 1989. do 1997. godine.

“Naš glavni problem – opasniji nego Izrael, Amerika ili političke surevnjivosti – jeste da Iran može postati nenastanjiv… Ja sam duboko zabrinut zbog budućih generacija. Život u Iranu postoji sedam hiljada godina… Ukoliko se situacija ne promijeni u narednih 30 godina, Iran će postati grad duhova”, istakao je Kalantani.

On je dodao da se pustinje šire: “Od 75 miliona stanovnika Irana, 45 miliona će živjeti u neizvjesnim okolnostima. Čak iako se odmah suočimo sa ovim problemom, biće potrebno 12 do 15 godina da se situacija koliko toliko uravnoteži”.

U posljednjih 20 godina, isušeno je 85 odsto jezera Urumija sa slanom vodom, šestog po veličini u svijetu, uprkos naporima u posljednje vrijeme da se ono spase, jer je prirodno stanište mnogih rijetkih životinjskih vrsta. Zbog toga se Urumija smatra još jednim “mrtvim morem”, poput onog koje postoji u Izraelu.

U Iranu padne godišnje oko 200 litara vode po kvadratnom metru, što je trećina globalnog prosjeka. Istovremeno, površine pod vodom nestaju tri puta brže nego u svijetu. Dodatni problem je što Iran troši 81 odsto svojih obnovljivih voda, dok Egipat upotrebljava 46 procenata, kao drugi po ugroženosti od suša u svijetu. Zbog svega toga samo 11 odsto zemljišta u Iranu je obradivo.

Zato je Davud-Reza Arab sa iranskog univerziteta Šarif upozorio: “Kroz istoriju je voda doprinosila stvaranju, ali i uništenju civilizacija. Zaštita vode za nas znači zaštitu našeg identiteta”.

Posljednji rat za vodu prije 4.500 godina

Iako je u posljednjih 60 godina u 25 slučaja dolazilo do nesuglasica između država zbog vode, posljednji otvoreni rat je vođen prije 4.500 hiljada godina između sumerskih gradova Lagaša i Ume. Kasniji oružani sukobi su izbjegnuti zahvaljujući mreži od 3.600 ugovora.

Kako je rekao Aron Volf (Aaron Wolf), profesor Univerziteta Oregon, “voda je previše važna da bi se zbog nje ratovalo”.

Međutim, rast broja stanovnika i klimatske promjene mogu da promijene ovu istorijsku logiku, jer više od milijardu ljudi u zemljama u razvoju nema pristup pijaćoj vodi.