Planeta

Šest predviđanja za novi svjetski poredak

Foto: Twitter

Parag Khanna, geopolitički strateg i autor knjiga Connectography i The Future Is Asian, tvrdi da smo svjedoci tektonskih promjena u globalnoj moći. Ako je 19. vijek pripadao Evropi, a 20. Sjedinjenim Državama, onda 21. vijek pripada Aziji.

Navodeći primjer iz teorije haosa, “efekat leptira”, simboliše malu promjenu koja može imati ogromne, nepredvidive posljedice. Ako tražimo sličan primjer iz prošlosti, možemo uvidjeti kako su Versajski ugovor i Velika depresija omogućili uspon Hitlera. U današnjem svijetu koji je povezan gustim globalnim mrežama možemo predvidjeti nekoliko “efekata leptira”.

Ako budemo imali sreće, svijet će proći „vrhunac virusa“ u narednih šest mjeseci. Ali ekonomiji, vladama i društvenim institucijama trebaće godine da se oporave, po najoptimističnijem scenariju. Zapravo, prije nego što čak i počnemo da govorimo o oporavku, koji podrazumijeva povratak na stvari kakve su bile, bilo bi pametno zamisliti u kom će novom smjeru krenuti civilizacija. U narednih tri do pet godina pokazaće se sve posljedice COVID-19.
Predstavljamo nekoliko mogućih scenarija koje je Parag Khanna objasnio.

Dugotrajna kriza

Brojni postojeći sojevi COVID-19 koji okružuju svijet i dalje razaraju društva i potraga za vakcinom pokazuje se neophodnom, a rok za njeno pronalaženje od trenutno predviđenih 12-18 mjeseci se produžava. Zemlje koje su prihvatile distanciranje i smanjenje kontakata možda će moći izolovati izlaganja strogim karantinima, ali siromašne i gusto naseljene zemlje ostaće posebno nepripremljene i ranjive. Trenutno su sve zemlje samoizolovane, ali u ovakvom slučaju nekim zemljama bi dugo moglo biti onemogućena fizička razmjena sa drugim zemljama. Na nacionalnom nivou, države se suočavaju sa izborom između ponovnog otvaranja svojih ekonomija i izlaganja svoje populacije daljoj infekciji.

Lanci nabavke i tržišta su povezani više nego što smo to ranije mislili. Tržišta i zemlje u razvoju su kritični sa obje strane, kao dobavljači i kao potencijalna tržišta. Njihovo slabljenje slabi cjelokupnu svjetsku ekonomiju.

Nezaposlenost dostiže nivoe iz Velike depresije, a trenutni paketi pomoći još ne predstavljaju podsticaj koji će mnogima na zapadu možda trebati u godinama koje dolaze. Predostrožna štednja i prigušena potrošnja će upravljati odlukama o potrošnji domaćinstava, a poslovna ulaganja će opadati.

Na ljudskom nivou, trenutne ekonomske mogućnosti su toliko ograničene da su brojke BDP-a posljednja stvar u glavama većine ljudi. Za vlade i korporacije, međutim, konstantno povećanje duga je pitanje od velikog značaja. Jednom kada se revolving kreditne linije iskoriste, brojne velike firme će ili propasti ili se konsolidovati. Industrije, od prometa nekretnina do vazduhoplovstva, će pretrpeti ogromne gubitke na poslovnim prostorima, tržnim centrima, avio-kompanijama i aerodromima. I dok evropska socijalna politika održava domaćinstva daleko boljim od američke, sa druge strane američko jedinstveno tržište je dosta efikasnije od eurozone, gdje lideri neće pristati na dovoljno dobar zajednički sistem dugovanja.

“Suez scenario”

Potpuni kolaps nije nevjerovatan scenario za petro-države (države od Ekvadora do Irana). Posljednje godine venecuelanske hiperinflacije nadovezaće se na pad cijene nafte.

Kombinacijom pada cijene nafte i mogućim otkazivanjem hadžiluka, ukidaju se dva najveća izvora prihoda Saudijske Arabije. Visok stepen zaraze virusom u Iranu je još više otežan američkim sankcijama. Petro-države i zemlje u razvoju prišle su MMF-u da bi imale pristupa njihovim pozajmicama u slučaju opasnosti i povukle su svoje rezerve u američkim dolarima, kako bi ubrzale finansiranje i zaustavile odliv kapitala. Zalivske države će možda olabaviti svoju vezanost za američki dolar.

Bilo bi previše jednostavno pretpostaviti da će Kina popuniti praznine. S obzirom na sopstvene poteškoće sa “zombi” kompanijama, visokim dugom opština i prelaskom u zonu deficita, Peking se uzdržava daljeg velikodušnog kreditiranja uobičajenih zemalja-klijenata kao što su Iran i Pakistan. Ipak, “Suez Scenario” ostaje moguć, vezujući se na epizodu iz 1956, u kojoj je Ajzenhauerova administarcija prijetila da će stopirati podršku britanskoj funti ukoliko Britanija povuče svoje snage iz Sueckog kanala. Uz trend strmoglavog pada Americko – Kineske trgovinske razmjene i kineskog preispitivanja promjene cijene nafte u ženminbi, fragmentacija globalnog monetarnog sistema je mogućnost za koju sve zemlje treba da se pripreme.

Nova migrantska kriza

Globalna ekonomska fragmentacija i uništena međunarodna pomoć osiguraće nastavak egzodusa ljudi iz posrnulih država. Turska je jasno poručila da ne želi da udomi četiri miliona sirijskih izbjeglica zauvijek, kao ni da dozvoli masovnu epidemiju virusa. Smanjenje zalivske pomoći Egiptu i Sudanu može biti početak egzodusa i iz ovih zemalja. Iz tog razloga možemo očekivati da će migrantska kriza iz Centralne Amerike u Meksiko i iz Srednjeg Istoka u Evropu ponovo napredovati.

Čak i kada pandemijska ograničenja prelaska granica prestanu, milioni ljudi će tražiti izlaz iz “crvenih geografskih zona”, zona neadekvatne zdravstvene njege, u “zelene zone” sa boljom medicinskom njegom. Trenutno, gotovo sve zemlje koje nude sveobuhvatnu medicinsku njegu su u Evropi. Oni koji posjeduju znanje i imunitet će dobiti azil, jer će neke bogatije zemlje imati nedostatak potrošnje i moraće da popune nedostatke radne snage. Unutar zemalja, migriraće se iz skupih gradova u prijemčivije provincijske regije. U Americi će profitirati gradovi kao što su Denver i Šarlot, a u Evropi Lisabon i Atina.

Rastući nacionalizam

Prije nego što mnoge zemlje razmisle o prihvatanju migranata, moraće da utvrde zalihe hrane i ljekova i vjerovatno započnu neku vrstu skladištenja zaliha ili “nacionalizacije hrane”, kao što je Rusija uradila ograničavajući izvoz žitarica ili Vijetnam sa ograničavanjem izvoza pirinča. Prije desetak godina, nestabilnost cijena u poljoprivredi, pogoršane ruskom zabranom izvoza pšenice, dovele su Egipat i Tunis do propasti. Ne treba da nas začudi ako se ovakva situacija desi u brojnim zemljama.

Bilo bi krajnje optimistično predviđanje, čak i nadati se, da će velike sile unaprijediti multilateralne institucije kako bi se lakše mogle nositi sa budućim udarima. Nedavna kineska manipulacija SZO-om i prijem u Savjet za ljudska prava, kao i potpuna skrajnutost Savjeta bezbjednosti UN-a, ukazuju na to da će Ujedinjene nacije nastaviti ka konačnom raspadu. Iako je MMF privremeno povratio svoj značaj, nadzor nad makroekonomskim bonitetom će izgubiti na važnosti. Svjetska banka je neopravdano spora i sa nedostatkom sredstava.

Najambiciozniji scenario bi bio oživljavanje regionalnih organizacija. EU ima šansu da ostvari fiskalnu uniju, koja joj je potrebna više nego ikad, ali za sada je nejasno da li će je iskoristiti. Azijske zemlje su tek postigle regionalno sveobuhvatno ekonomsko partnerstvo (RCEP) i moraće da prodube svoju unutrašnju trgovinu kako bi se nosile sa šokom globalne potražnje. Tri države Sjeverne Amerike već trguju više međusobno nego sa Kinom ili Evropom. Regionalizacija će biti nova globalizacija.

Investicije u budućnost

Veća ulaganja u biotehnologiju i zdravstvo očigledne su polazne tačke – ali to se ne odnosi na njihov sadašnji oblik. Jedinstveno isplativo rješenje se može postići samo modelom koji telemedicinu, klinike i centre za liječenje stavlja u prvi plan. Ako se krene u ovom pravcu čak i u siromašnim zemljama kao što su Indija i Indonezija, to može imati efekta na veći dio svijeta. Dezintegracija regulative medicinskih nauka se mora prevazići i preokrenuti višedecenijski trend u kom su se troškovi proizvodnje novog lijeka udvostručivali sa svakom narednom decenijom.

Slično tome, privatno obrazovanje će dobiti znatno više ulaganja s obzirom na njegove snažne rezultate tokom krize, posebno u pogledu digitalnih mogućnosti. To treba da pokaže kako inovacije u javnom obrazovanju mogu biti ekonomičnije postignute. Digitalizacija finansijskih usluga, koja je već postojala prije pandemije, trebalo bi da bude omogućena svakom čovjeku na planeti.

Civilizacijske prijetnje

Koronavirus se pokazao kao veći test za lidere od 11. septembra i finansijske krize zajedno. U budućnosti, lideri javnog i privatnog sektora moraće sarađivati daleko više u definisanju dugoročnih prioriteta kao što je borba protiv klimatskih promjena.

Što dalje gledamo u budućnost, bolje možemo zamisliti kako globalno društvo može izgledati poslije pandemije koronavirusa. Kuga iz 14. vijeka prouzrokovala je milione smrti širom Evroazije, rasparčala najveće teritorijalno carstvo ikada poznato (Mongoli), izazvala značajan rast plata u Evropi i podstakla pomorska istraživanja koja su dovela do evropskog kolonijalizma. Svi ovi događaji imaju istu polaznu tačku i može im se pratiti trag, čak i ako su se odigravali vjekovima. Posljedice današnje pandemije će se pojaviti daleko brže, a uz pomoć predviđanja možemo pokušati da ih ublažimo, iskoristimo i izgradimo otporniji globalni sistem u tom procesu.

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
So & TEKILA
Gost
So & TEKILA

ne treba biti analitičar pa znati da će nestankom jednopartijskog repredivnog sistema u kini možda i kina nestati.
indija je bure baruta najveće na planeti.

Eksplicitno
Gost
Eksplicitno

Taj sistem kinu nije ni stvorio, tako da je nece moci ni unistiti

Todor
Gost
Todor

Super,sad ćemo da pronađemo nove kontinente. Naši pomorci u prvim redovima

Send this to a friend