Planeta

Tempirana bomba na granici

Meksiko nudi migrantima iz Centralne Amerike mogućnost da ostanu umjesto da nastave dalje ka Sjedinjenim Državama. Ali to ne funkcioniše. Na granici ka Americi gomila se ogromna masa ljudi koji za sada samo – čekaju.

Kod Altagrasije Tamajo je puna kuća. U trideset soba unajmljenog smještaja u sjevernom meksičkom gradu Meksikaliju ta aktivistkinja je smjestila 141 izbjeglicu iz Centralne Amerike. Nove koje dolaze često je prinuđena da odbije jer više nema mjesta, piše Dojče vele DW.

Srećom, njen kolega Santjago Rejkoza je nedavno u blizini unajmio jedno staro pozorište i pretvorio ga u smještaj za izbjeglice. Tu su prije svega smješteni mladi muškarci. Oronulo pozorište nije idealno, ali bolje je i to nego spavati u parku uzavrelog pustinjskog grada, što se često i dešava.

U tom pograničnom gradu za migrante ima 2.000 mjesta za smještaj. Ali kao i u susjednoj Tihuani, to više nije dovoljno. Otkako izbjeglice dolaze u velikim grupama, SAD sve više ljudi vraćaju nazad u Meksiko koji proglašavaju za sigurnu zemlju.

Plijen za krijumčare, dilere i makroe

Oni koji traže azil u SAD na odgovor više ne čekaju u toj zemlji, već u Meksiku – i to mjesecima. Često su bez dokumenata, posla i prava na školovanje ili studiranje. Lak plijen za krijumčare, dilere droge i makroe.

Istovremeno meksička vlada je obustavila podršku svakoj vrsti smještaja, od jaslica do domova za izbjeglice. Za Altagrasiju Tamajo je zato prikupljanje donacija postalo veliki izazov. Solidarnost lokalnog stanovništva polako nestaje, ljudi se navikavaju na migrante koji prose, dok desničarske grupe putem interneta šire ksenofobične poruke.

Mnogima ne preostaje ništa drugo nego da od migranata traže mali doprinos za smještaj – kako bi barem struja, zakup i voda mogli da se plate.

“Na granici nastaje tempirana bomba”, upozorava Tamajo.

Granica SAD je udaljena samo nekoliko stotina metara od ove zgrade. Ali za većinu migranata ovdje se završava opasna odiseja. Tako je i sa 12-godišnjom Hilari Velaskez koja je sa majkom i dva mlađa brata u februaru sa jednom izbjegličkom kolonom napustila Honduras.

Vitka i bistra Hilari dopala se navodno šefu jedne kriminalne bande u njenom rodnom gradu San Pedro Sula. On je tražio od njene majke da mu je da. Hilari je bilo sasvim jasno šta bi to značilo: silovanje, rana trudnoća i prekid školovanja. Pri tom ona želi da bude medicinska sestra kao i njena mama.

Porodica se preselila u drugi grad, ali banda je na sve strane prisutna i dobro umrežena. I tamo su ih pronašli. Prijaviti slučaj policiji bio bi smrtna kazna u zemlji u kojoj su država i policija povezani sa kriminalom. Porodici nije preostalo ništa drugo nego da brzo bježi.

Dobićemo azil tek kada umremo

Porodica Velaskez je podnijela zahtjev za azil i prvi razgovor dobiće krajem maja – ne u Kaleksiku, u Kaliforniji, koji je preko puta Meksikalija, već u dvije stotine kilometara udaljenom San Dijegu. Hilari je zbunjena: “Kako bez novca da dođemo tamo? Zašto nam postavljaju toliko prepreka na put? Mislim da ćemo dobiti azil tek kada umremo.”

Najgore na čitavom tom putu nisu bili sati hodanja pod uzavrelim suncem, ni prijetnje meksičkih policajaca da će ih deportovati, ni noći pod plastičnim ceradama.

“Najgore od svega je čekanje toliko blizu cilja”, kaže Hilari.

“To je taktika iscrpljivanja, kako bi se potražioci azila primorali da odustanu”, kaže Keli Ovetrton iz američke humanitarne organizacije Border Kindness.

Ona prije svega nabavlja hranu i ljekove za djecu i pomaže porodicama da se izbore sa birokratskom džunglom meksičkih i američkih službi.

SAD su prema ustavu obavezne da dozvole ljudima podnošenje zahtjeva za azil. Međutim predsjednik SAD Donald Tramp gotovo svakodnevno uvodi nove sankcije kako bi to spriječio – tako što recimo želi da naplaćuje zahtjeve za azil.

Pri tom je Meksiko sve više na udaru, iako većina izbjeglica više ne dolazi iz Meksika, već iz čitave Centralne Amerike, dakle iz zemalja koje su osamdesetih godine bile destabilizovane zbog ratova koje su SAD pokretale preko lokalnih eksponenata.

Meksiko nije rješenje

Najviše ispašta Meksiko kao tranzitna zemlja: kada predsjednik Andres Manuel Lopez Obrador poštuje konvenciju UN i prava migranata, Tramp je bijesan i prijeti da će zatvoriti zajedničku granicu, od koje zavisi 80 posto meksičke spoljne trgovine.

Ukoliko meksičke vlasti deportuju migrante, Tramp aplaudira, a protestuju Ujedinjenje nacije i organizacije za zaštitu ljudskih prava. Lopez Obrador pokušava da riješi kvadraturu kruga: „Ostani u Meksiku“, naziv je programa kojim izbjeglice pokušava da zadrži u Meksiku, obećavajući im dozvolu boravka i radno mjesto, ukoliko žele da ostanu u južnim saveznim zemljama. Ali problem je što ta ideja ne funkcioniše.

Izbjeglice žele u SAD, gde se bolje zarađuje i gdje žive članovi njihovih porodica. Kako bi udovoljio predsjedniku SAD, Meksiko sakuplja migrante na jugu zemlje. Tamo su smješteni u izbjegličkim logorima gdje im obećavaju vizu i posao. Stroga kontrola na ulicama trebalo bi da spriječi da ilegalno dođu na sjever zemlje.

Meksiko kao istureni granični prelaz – tu ulogu je prihvatio još prethodnik Enrike Pena Nijeto. Ali to je neprijatno za ljevičara Lopeza Obradora koji sebe vidi kao humanistu.

Krajem aprila došlo je do pobune kada su stotine izbjeglica u prenatrpanom izbjegličkom kampu pogubile nerve i strpljenje. Svijet su obišle dramatične slike policajaca koji majkama otimaju dječija kolica kako bi spriječili bjekstvo. Nije slučajno da je to izgledalo kao bjekstvo iz zatvora. Jer onaj ko se kreće bez vize, rizikuje da bude deportovan i mora da se krije kao težak kriminalac.

Samo u januaru i februaru, Meksiko je deportovao 13.643 migranata – više nego SAD. „Izbjeglice su igračka politike“, kaže Tamajo. Preko leđa izbjeglica, dodaje, možete da pobjeđujete na izborima i da nabacujete poslove bezbjednosnoj industriji – kao što je zid na granici, Trampov omiljeni projekat. „Ali on neće moći da ih spreči jer većina izbjeglice nema drugog izbora.“

Sandra Vajs

Send this to a friend