Četiri petine stanovništva Abu Dabija su stranci. Kako pripadati gradu kad znate da on ne može postati vaš stalan dom?
U Ujedinjene Arapske Emirate moguće je doći preko trogodišnje radne vize, koja vam omogućava da dovedete i bračnog partnera i maloljetnu djecu. Kada navrše 18 godina, sinovi moraju da nađu posao ili da upišu fakultet. Samo neudate kćeri smiju da ostanu i budu roditeljska briga i nakon punoljetnosti, piše The Guardian.
Prisilna nestalnost doma
No za razliku od na primjer SAD-a, gdje radne vize H-1B nude mogućnost dobijanja stalnog prebivališta, eventualno i državljanstva, u UAE ne postoji dugoročna mogućnost ostanka za strane državljane. Ako strani državljanin izgubi posao ili dođe do doba za penziju (u većini firmi to je 60 godina), on jednostavno mora napustiti Emirate, bez obzira koliko je godina živio u toj zemlji, pa čak i ako je rođen tamo.
Zbog toga su brojni mladi ljudi često primorani da napuste UAE. Toga su svjesni još od djetinjstva, zbog čega nikako ne smatraju Emirate svojim pravim domom.
Iako su proveli dobar dio, ili čak cijelo djetinjstvo tamo, iako su išli u iste škole, držali se istih pravila kao i malobrojnije lokalno stanovništvo, oni nikada nisu bili građani te zemlje, niti su ikada to mogli da budu. To je razlog zašto gotovo svi jednom napuste ovu zemlju, a najduže ostaju oni koji su zbog duga primorani na to, koji su ‘zaglavili’ u Emiratima, piše o svojim iskustvima u Abu Dabiju u knjizi ‘Temporary People‘ (privremeni ljudi) Deepak Unnikrishnan.
Ni sami ne znaju šta su
Džejms Vud u svom eseju ‘On not going home‘ (O ne odlasku kući) koristi termin “homelooseness” (labav osjećaj doma) kako bi izrazio šta se događa ljudima, posebno emigrantima, kada provode duže periode van domovine, kada su se “veze koje su vezale osobu s domom olabavile, možda srećno, možda nesrećno, možda za stalno, možda samo privremeno”.
Radi se o dobrom izrazu, ali čak ni on ne obuhvata u potpunosti psihu ljudi koji čak nikada nisu niti zamišljali sebe kao dio Abu Dabija, jer su znali da nikada ni neće biti iako su, paradoksalno, upravo to bili.
Ako bi mogli, većina bi izabrali mogućnost stalnog prebivališta, ali pošto često moraju da odu, kažu da “ovdje ostavljaju svoju dušu, dok im je tijelo negdje drugdje.”
Za te je ljude, istrenirane da jednom ostave svoj dom, potreban neki drugi izraz. Iseljenik nije tačan naziv. Kao ni migrant. A gostujući radnik jednostavno djeluje hladno.
Abu Dabi – gdje se uvijek vraćate u drugi grad
Dokazi o postojanju tih ljudi svuda su na ulicama. U Abu Dabiju stubovi za rasvjetu prepuni su rukom pisanih oglasa za krevete, obične ili na sprat. Informacije na njima su jasne – samo za žene, ili samo za Filipince. Drugdje su djeca pretvorila prostore između zgrada u igrališta. Lanac trgovina Bakuala prodaje riblji sos, a petkom uveče trg kod trgovačkog centra Madinad Zajed podsjeća na terminal međunarodnog aerodroma. Abu Dabi može očarati turiste svojim sjajem, ali zahvaljujući suživotu između lokalaca i ljudi s privremenim prebivalištem, ima tu i mrlja.
Ljudi koji se nakon dužeg vremena ponovo vrate u Abu Dabi imaju problema sa prilagođavanjem. Grad se ubrzano mijenja, izgrađuje i pregrađuje, a većina uvijek novih stanovnika ne sjeća se starih kvartova.
To nije povratak u stari dom, već u jedan sasvim drugi grad, sa izmjenjenim ljudima, kao i cijelim djelovima grada.
ka u Rafailovice da te vrati neko. Svako ljeto nove zgrade :)))))) i novi seljaci