Sve je više apela za pomoć u kojima se, kroz prikupljanje dobrovoljnih priloga traži podrška za liječenje oboljelih ili finansijska pomoć socijalno ugroženima u Bosni i Hercegovini. Aktivisti za ljudska prava ističu kako humanitarne telefonske linije, sms poruke ili donatorske večeri ipak nisu dovoljne i ne smiju da budu alternativa nesposobnosti sistema da pomogne svima kojima je pomoć potrebna.
U Maglajanima u Opštini Laktaši živi Snježana Plavšić Đurović, samohrana majka kojoj je potrebna svaka pomoć dobrih ljudi, jer od sistema nema adekvatne podrške. Snježana i njen sin, učenik drugog razreda osnovne škole, boluju od tumora. Mjesečna primanja ni približno nisu dovoljna za liječenje i život, zbog čega je, kaže, prinuđena da traži pomoć drugih ljudi.
„Uza sve što je izgubio, znači oko sebe, ostala sam mu samo ja, da mu ne mogu priuštiti ni ono najosnovnije, neku radost, nešto da mu pokažem da život nije samo bol, da nije patnja, da nije samo gubitak. Shvatate? Da nije gladovanje. On zna preskočiti obroke kad ne može ovo ili ono. Moje dijete ne bi smjelo jesti paštetu, ali on je jede, jer ja nemam šta drugo da mu dam. I do sada ne znam kako bismo živjeli da nije dobrih ljudi koji pomognu s vremena na vrijeme. Ali, znate kako, ne može nas niko preuzeti na teret, svako da koliko može“, ispričala je Snježana novinarima, pred humanitarnu akciju organizovanu za pomoć njoj i njenom sinu.
Samo za Snježanu organizovano je nekoliko akcija prikupljanja pomoći, među kojima su na posljednjoj, prije prije nekoliko dana, sredstva prikupljana simboličnom prodajom knjiga, stihova, crteža, slika i rukotvorina, kao i sportskim donacijama, na humanitarnoj večeri “Kultura za život”.
Danijel Mihić iz Udruženja građana “Kultura kulturi”, u razgovoru za Radio Slobodna Evropa ističe kako su slične akcije prijeko potrebne jer je dosta ljudi kojima je pomoć neophodna.
“Šuma apela je to zaglušila i jednostavno, od šume se ne vidi drvo. Ne može se vidjeti pravi apel, jer ne zna se šta je gore od goreg. Ovaj apel se ipak izdvojio, jer se radi o neizlječivo bolesnoj majci sa neizlječivo bolesnim djetetom. Taj se izdvojio po težini. Među drugima, aj bar neko je zdrav ako ne radi. Tako da je to bilo, a opet skupilo se oko dvije i po hiljade maraka, prije ili poslije, donacijama. Bolje nego ništa. Mi nećemo odustati i u narednih godinu dana ćemo promijeniti pristup, preko bloga ‘Kulturom za život’ ćemo nastojati da idemo dalje”, navodi Mihić.
Snježanin primjer je samo kap u moru, jedan od brojnih slučajeva koji svaki dan isplivavaju u javnost. Haotično stanje u društvu najviše se vidi po broju onih koji sve češće traže pomoć od svojih sugrađana, priča novinarka portala ‘e-trafika’ i aktivistkinja Vanja Stokić.
„Medijski prostor je prosto zatrpan takvim primjerima, ali to nije ni 10 posto onoga što zaista ima u svakodnevnom životu, kolike su zapravo potrebe ljudi. Mi nismo svjesni ni kako naše prve komšije žive, a kamoli neko ko je udaljen nekoliko kilometara ili stotine kilometara od nas. Nažalost, rješavanje ove situacije je spalo na teret građana. Ljudi se organizuju između sebe. Mi kada god objavimo neku priču javljaju nam se ljudi sa željom da doniraju odjeću, da plate račune nekoj porodici, da donesu hranu i slično. Međutim, sve su to kratkoročna rješenja. Odjeća se iznosa, podere i baci, hrana se pojede, računi se plate, ali dođu novi“, objašnjava ona.
Gordana i Željko Gašić kao podstanari u banjalučkom naselju Zalužani prehranjuju šestoro djece. Oni su primjer teške socijalne potrebe, jer od prihoda imaju 140 KM dječijeg doplatka i nešto novca koji Željko zaradi radeći teške fizičke poslove. Gordana ističe da im treba u svaka pomoć, a najprije krov nad glavom.
“Ostalo se opet nekako snalazimo, ali je najveća želja da imamo svoj krov nad glavom, da mi djeca imaju prostora za učenje, za igranje, evo vidite sad da je sve puno vlage. Sada se baš vlaga puno pokazala, zimi je još gore”, kaže ona za Radio Slobodna Evropa.
Ne postoje jedinstveni podaci o broju akcija koje se pokrenu, kao ni o nivou sredstava koja se godišnje prikupe. Humanitarne akcije bi morale biti podrška sistemskom rješenju, a ne nikako prvo sredstvo borbe za pomoć, vjeruje Danijel Mihić.
„Toliko je tih apela, da ja ne znam koliko je država u stanju da sve te požare pogasi. Naravno, rješenje je da se tim ljudima omogući da rade, da zarade, jer ovo sve, ako oni ne stvaraju novac, to su rupe bez dna. Mi jednu rupicu začepimo, sto novih iskoči. To kad se riješi, lako ćemo mi nadograđivati humanošću i šta sve ide sa tim. Previše je apela, nerješivo je trenutno, buditi svijest kod ljudi koji već imaju svijest je dupli posao, a doći do nekog ko nema svijesti, to je Sizifov posao“, dodaje on.
Predsjednica Saveza za rijetke bolesti Republike Srpske Biljana Kotur zalaže se za uspostavljanje fondova solidarnosti po uzoru na onaj koji postoji u tom BiH entitetu za liječenje djece. Problem sa humanim akcijama je, prema njenim riječima, to što se negdje i zloupotrebljava dobrota ljudi, ali i to što u nekim situacijama i oni koji traže pomoć nisu informisani o pravima koja imaju.
„Nekada sam ja mislila da ljudi puno skupe na te humanitarne brojeve. Međutim, to su jako male sume koje se skupe recimo na M-tel broj ili slično, tako da većina njih i ne dođe do nekog rješenja. Apela je sve više, a većina ni ne skupi potreban iznos da bi uradili ono što žele, tako da svakako treba naći mehanizme da se to ograniči i rješava na neki drugi način, da se ljudi više upućuju“, navodi Kotureva.
