Region

Drugi svjetski rat, antifašizam i revizionizam: Sutjeska je danas višestruko izdana

Kakav je danas odnos prema jednoj od najvažnijih bitaka Drugog svjetskog rata u zemljama nekadašnje Jugoslavije?

“Otac mi je više puta rekao da je to bila najteža noć u njegovom životu”, kaže za BBC na srpskom beogradski novinar Boško Jakšić o noći 8. juna 1943, kada se zahuktala Peta ofanziva, poznatija kao bitka na Sutjesci.

Njegov otac, Pavle Jakšić, bio je komandat Sedme banijske udarne divizije Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije na čelu sa Josipom Brozom Titom.

Bitka na Sutjesci, koja je trajala od sredine maja do sredine juna 1943. godine, uz Neretvu, važi za jednu od najvećih borbi koje su partizani vodili tokom Drugog svjetskog rata.

“Proboj partizanskih snaga sa Sutjeske odgovara čudu”, ističe odgovorni urednik nedjeljnika Vreme Filip Švarm za BBC na srpskom.

Istorija i sjećanja

Istorijski izvori ne slažu se oko tačnog broja učesnika bitke, ali nema dileme da je vojska Sila osovine bila višestruko nadmoćnija.

Između 17.000 i 22.000 partizana bez motorizovane opreme, među kojima je bilo mnogo ranjenika i tifusara koji nisu mogli da se bore se, uz velike gubitke, izvuklo iz obruča od oko 127.000-150.000 dobro opremljenih nacističkih vojnika, njihovih tenkova i avijacije.

Sa 7.000-7.500 poginulih boraca, ovo je ujedno i najveće masovno stradanje partizana tokom Drugog svjetskog rata.

Jakšić, prema pričanju oca, navodi da bi Njemci predveče obustavili ratna dejstva i išli na spavanje, a ujutro rano bi nastavili.

Pavle Jakšić je iskoristio zatišje da pošalje izvidnicu.

“Shvatili su da su skoro potpuno opkoljeni i da će, imajući u vidu prednost u ljudstvu koju su Njemci imali, ostati zatvoreni u obruču”, navodi Boško Jakšić.

Međutim, Pavle Jakšić je saznao da postoji još jedan mali potez kroz koji su se partizani još mogli izvući.

“Moj otac je procijenio da će bitka biti izgubljena ako budu čekali do jutra i, protivno komandi Vrhovnog štaba, naredio svojoj diviziji pokret preko noći”.

Drugim komandantima, Koči Popoviću i Savi Kovačeviću “poslao je kurire da jave kako je krenuo”.

“Koča Popović, komandant Prve divizije, krenuo je za njim”, dodaje Jakšić. Divizija pod njegovom komandom prva je probila obruč na Sutjesci.

Ostalo je istorija, u kojoj nije bilo mjesta za Pavla Jakšića, koji je preminuo 2005. godine.

Spomenik na Tjentištu

“Evo Jože [Josipa Broza Tita], evo mene, a ovo su makete”, govori za BBC na srpskom 92-godišnji skulptor Miodrag Živković, autor spomenika na Tjentištu, dok u studiju u Beogradu pokazuje fotografije sa predstavljanja makete na prostoru gdje je danas spomenik.

Živkovićeva “Bitka na Sutjesci” postavljena je 1971. godine.

Maketa spomenika, koju je načinio u studiju u kojem i danas živi i radi, proputovala je brojne zemlje i muzeje.

Danas stoji na izdvojenom mjestu u vajarskoj radionici, gdje Živković i dalje stvara.

Izgradnju i otvaranje spomenika najviše pamti po velikoj slobodi koju je imao.

“Imao sam neograničena prava da radim šta god hoću”, sjeća se Živković.

To se odnosilo i na potpuno slobodu u oblačenju, čak i u najzvaničnijim prilikama.

“Jedini smo Tito i ja bili čudno obučeni [na otvaranju spomenika]”, kaže.

“On je nosio neku čudnu uniformu, a ja nisam sako imao, nego sam nosio džemper i nisam nosio mašnu nego ešarpu. I ljubičaste pantalone. I to sam sve smio jer sam ja umjetnik”, smije se Živković.

A zašto originalna maketa nije u muzeju?

“Mnogo mi je draga i mogu da je pozajmim za prikazivanja, ali ne mogu da je dam. A kad ja umrem neka nose”, kaže on.

‘Cunami koji je prijetio da potopi’ partizane

Filip Švarm i Milovan Pisarri se slažu da je, bez obzira na težinu borbe, velike gubitke i činjenicu da su mnogi ranjenici morali biti ostavljeni, Sutjeska predstavlja najvažniji uspjeh partizana u Drugom svjetskom ratu.

“Činjenica je da Vrhovni štab nije na vrijeme shvatio opasnost opkoljavanja”, kaže Švarm.

“Ali, činjenica je i da su se suočili sa mnogo nadmoćnijim neprijateljem, koji je raspolagao i ljudstvom, teškom artiljerijom i motornim prevozom, o čemu partizani nisu moigli ni da sanjaju”.

On ocjenjuje da su komandanti, uz otežanu komunikaciju, pred “cunamijem koji je prijetio da ih potopi”, uspjeli da ostanu jedinstveni, da izađu iz obruča i pobijede, a da se nijedna partizanska jedinica nije predala.

“Cijena slobode je uvijek skupa i plaća se u onome što je najvrjednije, a to su ljudski životi”, zaključuje Švarm.

Pisarri dodaje da je pobjeda na Sutjesci uto značajnija što je međunarodno profilisala partizane kao vojnu silu, pa Saveznici “od tog trenutka podržavaju samo Tita i partizane i više se ne dvoume oko četnika”.

Kako se zemlje u regionu sjećaju Sutjeske?

Bitka na Sutjesci je u godinama poslije Drugog svjetskog rata bila jedan od nosećih stubova jugoslovenstva.

Glavni razlog za to, objašnjava za BBC na srpskom beogradski istoričar Milovan Pisarri, jeste činjenica da su se na Sutjesci protiv Njemaca zajednički izborili svi narodi bivše Jugoslavije.

“Osnovni stav današnje politike u zemljama bivše Jugoslavije je antikomunizam i antijugoslovenstvo, a Sutjeska predstavlja apsolutnu suprotnost i jednom i drugom”, kaže Pisarri.

Nakon raspada Jugoslavije, države u regionu zauzele su svaka svoj odnos prema sjećanju na Sutjesku i njenom obilježavanju.

Pisarri podsjeća da sa Sutjeskom, ali i sa komunističkim nasljeđem generalno, “postoji tendencija da se ono potiskuje, a kada se ne potiskuje, onda se obavezno nacionalizuje”.

Dok su neformalne struje poput antifašističkih saveza i poslije rata nastavile da sarađuju i zajednički obilježavaju 16. jun kao godišnjicu pobjede, regionalni političari ne srijeću se na Tjentištu.

Delegacije iz zemalja regiona smjenjuju se i polažu vijence tokom prve polovine juna.

Politički predstavnici Srbije i Republike Srpske već nekoliko godina unazad to čine zajednički, uz učešće Ambasade Rusije. Ove godine su to učinile 13. juna.

“U Srbiji ćete često čuti ko je to srpska pobjeda, da je poginulo najviše Srba i slično. Isto tako u drugim zemljama regiona”, navodi Pisarri.

Međutim, zagrebački istoričar Tvrtko Jakovina smatra da glavni razlog za nacionalizovanje bitke u Hrvatskoj ne leži u broju poginulih Hrvata.

“U Hrvatskoj je naglasak na tome da je riječ o “hrvatskoj bici” samo zato što je to jedini način na koji se ta bitka može uopće akceptirati kao nešto što bi, eto, ipak bilo nemoguće potpuno odbaciti. To je jedini razlog”, kaže Jakovina za BBC na srpskom.

Jakovina podsjeća da je vladajuću Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) osnovao niz visokih partizanskih oficira i jugoslovenskih političara.

“Taj dio HDZ-u ne paše i od tog nasljeđa se nastoji odmaknuti”, dodaje Jakovina.

Istoričari u regionu slažu se da spisak imena poginulih nedvosmisleno potvrđuje da je najviše poginulih boraca bilo iz Dalmacije – između 3.000 i 3.500 od više od 7.000 poginulih.

Prije dvije godine, pred 75. godišnjicu Sutjeske, potpredsjednik Socijaldemokratske partije Hrvatske Ranko Ostojić iznio je prijedlog da Sabor bude pokrovitelj obilježavanja na Tjentištu.

Predsjedništvo Sabora odbilo je da stavi prijedlog na razmatranje.

“Prijedlog je odbijen bez valjanih argumenata”, kaže Ostojić za BBC na srpskom.

“Njihovo obrazloženje je da Sabor ne može biti pokrovitelj u drugoj državi. Kada se radi o Blajburgu, to očito nije problem”.

Jakovina podsjeća da je predsjednik Vlade i HDZ-a Andrej Plenković prošle godine poslao vijenac na Sutjesku, što je Savez antifašista Hrvatske “ocijenio kao mikroskopski pomak koji one koje dobro slušaju i pažljivo gledaju”.

“Ja se bojim da nemam tako istančano uho i oko”, zaključuje Jakovina.

Ove godine, cvijeće na Sutjesku je po prvi put je položio izaslanik predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića, i to 9. juna, zajedno sa delegacijom SABNOR BiH.

Da se godišnjice i događaji iz Drugog svjetskog rata u Crnoj Gori nisu u prvom planu primjećuje i podgorički istoričar Radenko Šćekić.

On kaže da “Drugi svjetski rat nije u fokusu ni medija, ni literature”.

“Od 2006. godine, Crna Gora se usmjerava na evroatlanstke integracije, tako da se dešavanja iz Drugog svjetskog rata dodatno potiskuju; ili se stavljaju u centar pažnje na nekoliko dana, ukoliko su korisne određenoj političkoj opciji”, zaključuje Šćekić.

Kako je iz Saveza udruženja boraca i antifašista Crne Gore rečeno za BBC na srpskom, izaslanici predsjednika Crne Gore će na Sutjesku izaći 20. juna, zajedno sa članovima saveza antifašista iz Hrvatske, Slovenije, Sjeverne Makedonije i BiH.

Zbog epidemije koronavirusa, broj prisutnih se ograničava, pa masovnog okupljanja neće biti.

Zašto je istorija potisnula Pavla Jakšića?

Boško Jakšić kaže da je stav njegovog oca prema Sutjesci “značajno pomogao da kao general-pukovnik bude penzionisan sa 48 godina, što nije bilo uobičajeno”.

On navodi da se Pavle Jakšić bavio proučavanjem ratovanja i došao do zaključka da su Sutjeska i Neretva bila dva najveća promašaja partizana tokom Drugog svjetskog rata.

“Partizanski način ratovanja podrazumijeva male odrede i veliku mobilnost, dok se ovdje velika koncentracija snaga našla na jednom mjestu, što ih je dovelo u opasnost.

“Otac je isticao da su partizani pretrpjeli najveće žrtve na Neretvi i Sutjesci, koje su proglašene za epopeje ratovanja.

“Napisao je da rat jeste dobijen i da treba slaviti pobjedu, ali da to ne znači da nije bilo grešaka, te da su Sutjeska i Neretva bile najveće greške”.

Do prijevremenog penzionisanja Pavla Jakšića nije doveo samo njegov stav o Sutjesci, navodi njegov sin.

Takođe je doprinijela knjiga Savremeni rat, koju je 1961. štampala izdavačka kuća Vuk Karadžić.

Jakšić se, kako kaže njegov sin, u knjizi usprotivio uvođenju opštenarodne odbrane i civilnom naoružavanju, ističući da bi ono u republikama stvorenim po etničkim linijama bilo uvertira u građanski rat.

“To se pretvorilo u direktan sukob sa Josipom Brozom”, objašnjava Jakšić.

U godini kada će otići u penziju, 1962, Pavle Jakšić je učestvovao u osnivanju Instituta za fiziku i predavao na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu.

A onda su uslijedile godine “potpune izolacije”.

“Vi ste kužni”, prisjeća se Boško Jakšić. “Telefon ne zvoni mjesecima, niko ne dolazi, svi zaziru”.

Dodaje da je Koča Popović bio jedan od rijetkih koji se “nije plašio da će mu neko zamjeriti što dolazi kod mog oca”.

Boško Jakšić kaže da je imao 13 godina kada su u ložionici porodične kuće pronašli “veliku skalameriju za prisluškivanje za koju su ocu javili prijatelji”.

“Pozvali smo policiju i oni su to odnijeli”.

Pavle Jakšić sahranjen je pod zvijezdom 2005. godine, ali ne u Aleji zaslužnih građana gdje mu je pripadalo mjesto, kao narodnom heroju Jugoslavije.

“Nije htio. Sam je kupio parcelu na Novom groblju i tu smo ga sahranili”, dodaje Jakšić.

Sporni rukopis o Sutjesci dugo nije mogao u štampu. Na kraju je izašao 1990. godine, u sklopu Memoara koje je štampala izdavačka kuća “Rad”.

Međutim, narodi u regionu već su bili zauzeti novim ratovima.

Sutjeska je danas višestruko izdana

Danas, trideset godina od početka raspada Jugoslavije, “svjedoci smo permanentnih revizionističkih ataka kojima se partizanska borba nastoji svesti na mononacionalnu perspektivu i etnički ekskluzivitet”, smatra novinar sarajevskog lista Oslobođenje Đorđe Krajišnik.

Osim toga, dodaje, “deklarativan odnos prema događajima kao što je Bitka na Sutjesci, koji baštinjenje antifašizma vidi jedino kao zašećerenu jugonostalgiju i mahanje Titovim slikama, sada također postaje veliki problem, koji guši emancipaciju naše antifašističke ideje danas”.

“Mislim da je Sutjeska, kao u ostalom i mnoga druga mjesta koja su simboli antifašističke borbe jugoslovenskih naroda, danas višestruko izdana”, kaže Krajišnik.

On smatra da “o antifašizmu možemo govoriti jedino kao o jugoslovenskom”.

“Njegovo nasilno razdvajanje na navodne etničke posebnosti i ekskluzivitete dovelo nas je do tačke u kojoj se i u udžbenicima, i u javnom prostoru odomaćila kriptoteza o dva antifašistička pokreta, čime se otvorio prostor za rehabilitaciju kvislinških pokreta i njihovih vođa”.

Istoričar Pisarri slaže se da nacionalizacija pokreta otpora dovodi do zabuna.

“Revizionisti će reći, Sutjeska je primjer da kako su četnici bili antifašisti, jer su Njemci na početku bitke razoružali nekoliko hiljada članova četničkog pokreta u Crnoj Gori”, kaže on i dodaje da je to “tipično revizionistički pristup”.

Pisarri objašljava da su Njemci razoružali četnike jer su mislili da bi ovi mogli da se pridruže Saveznicima i ističe da nisu strijeljani već poslati u radne logore, te da su neki članovi četničkog pokreta nakon logora od nacista dobili odlikovanja, poput Pavla Đurišića.

“Mi nemamo ništa od antifašizma kao jednom godišnje izgovorene parole”, ističe Krajišnik.

“Sutjeska i njen komandant Koča Popović nas imaju mnogo toga naučiti o borbi za slobodu, ali mi moramo na tim temeljima graditi antifašizam primjeren izazovima našeg vremena”.

“Ona treba biti mjesto gdje ćemo graditi nove pokrete i otkrivati nove ideje, koje će početi iznova unositi luču u naš postjugoslovenski mrak i tjerat povampireni naci-fašizam”, zaključuje Krajišnik.

‘Potok suza’

Iz Saveza antifašista Crne Gore i istoimene organizacije u Hrvatskoj u razgovoru za BBC poručuju da “sve članice bivše Jugoslavije imaju pravo na svoju budućnost, ali da ne smijemo da zaboravimo prošlost”.

Za Nemanju i Milenu, nedavno svršene studente iz Beograda, Sutjeska je više kao nešto “iz prošlog vijeka”.

“Ne znači mi ništa posebno, čak nisam sasvim sigurna zašto je ta bitka tako važna”, navodi Milena.

“Najviše sam o tome čuo zbog filma i Bate Živojinovića”, priznaje Nemanja.

Učesnik bitke, istoričar i akademik Vladimir Dedijer, zapisao je u ratnom Dnevniku” (Jugoslovenska knjiga, 1950) da je tog 16. juna 1943, bila srijeda.

“Izgleda da smo se konačno otkačili od neprijatelja. Ni avijacija više ne dejstvuje. […] Spuštamo se u [selo] Mrkodol. Tu zatičemo Vrhovni štab. Drugovi 48 sati ništa nisu jeli, jer se komora bila zagubila”.

Četiri dana kasnije, Dedijer je na Sutjesci sahranio suprugu Olgu, ljekarku, koja je preminula od posljedica ranjavanja.

“Stezao sam u ruci njen sat koji sam ponio za Milicu [njihova ćerka]. I potekoše mi suze, jedna, dvije – čitav potok”.

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Grga
Gost
Grga

Država nastala na zločinu, nestala je u zločinu. Jedini razlog zašto se ne treba sjećati “epopeja” crvenih fašista.

Pero
Gost
Pero

Kada su urusili Jugoslaviju nestao je i antifasizam.

Bernini
Gost
Bernini

Ovo je slika i prilika politike koja baštini četničku politiku i zločin. I koja stoji iza pilitičkih protesta u CG.

SLAVA IM!
Gost
SLAVA IM!

Nije izdata! Oni koji su bili na stranu okupatora, bili bi i danas. A oni koji su bili na drugu stranu, ( danas njihovi potomci) bili bi na tu istu stranu, ako nizbog čega, a ono zbog kosti svojih predaka koje su ostavljene tamo.

ZaK
Gost
ZaK

Srbi na strani Nemaca, a Muslimani, Hrvati, Albanci i Crnogorci na strani Rusa

Bolan brato
Gost
Bolan brato

Velika bitka…i veliki ljudi,sve ono što mi danas nismo

Send this to a friend