Goli otok: Šest decenija kasnije

Piše: Jovana Georgievski | Priredila: Julija Petrovskaja

Ostrvo Goli otok u Jadranskom moru, takođe poznato kao “hrvatski Alkatraz”, bilo je od 1949. do 1956. godine jedini logor “političkog prevaspitanja” na području bivše Jugoslavije. U početku je osnovan kako bi kažnjavali jugoslovenske staljiniste, odnosno one koji su podržali Rezoluciju Informbiroa o Jugoslaviji (1948.) i bili zbog toga proglašeni za “neprijatelje jugoslovenskog naroda”. Ruska redakcija Radija Slobodna Evropa objavila je memoare jednog od njegovih zatvorenika, Vladimira Poplavskog.

Danas je Goli otok napušten, a jedini posjetioci su radoznali turisti, nudisti i rijetki istraživači. Dopisnica Radija Slobodna Evropa posjetila je Goli otok i razgovarala sa bivšim zatvorenicima i njihovim najbližima o ovom mračnom periodu jugoslovenske istorije.

Na Jadranu je sunčan dan. Turistička barka “Mala Maris” se lagano približava Golom otoku, ostrvu površine oko 4,7 kilometara. Goli otok je najmanji od tri ostrva u blizini popularne turističke destinacije Rab. Barka se zaustavlja na tom istom mjestu gdje je 9. jula 1949. godine stigla brodom “Pilat” prva grupa političkih zatvorenika.

Kako su se posvađali Josif Visarionovič i Josip Broz

Komunistički Informacioni biro (Informbiro) je osnovan 27. septembra 1947. godine u Poljskoj, sa sjedištem u Beogradu. Sukob između Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) i SSSR-a, zbog kojeg je Jugoslavija izbačena iz Informbiroa, počeo je samo nekoliko mjeseci nakon njegovog osnivanja.

U martu 1948. godine Staljin je uputio pismo čelnicima Jugoslavije, u kome je kritikovao KPJ. Jugoslovensko rukovodstvo je onda odlučilo da Tito neće prisustvovati konsultacijama Informbiroa u Bukureštu planiranim u junu 1948. Vođa poljskih komunista Vladislav Gomulka i šef Bugarske komunističke partije Georgij Dimitrov takođe su odbili da idu na taj sastanak. Nakon zasijedanja učesnici su usvojili rezoluciju “O stanju u KPJ”, poznatiju kao Rezolucija Informbiroa, u kojoj stoji da Komunistička partija Jugoslavije sprovodi neprijateljsku politiku prema Sovjetskom Savezu, da partijom rukovode špijuni i strani plaćenici koji ne slušaju savjete ostalih komunističkih partija.

“Informbiro osuđuje ovu antipartijsku politiku i postupak Centralnog komiteta KPJ. Informacioni biro konstatuje da je, usljed svega ovoga, CK KPJ isključio sebe i Komunističku partiju Jugoslavije iz porodice bratskih komunističkih partija, iz jedinstvenog komunističkog fronta i, prema tome, iz redova Informacionog biroa”, stoji u ovom dokumentu.

Dio istoričara tvrdi da je Staljin, u jesen 1952. godine, planirao napad na Jugoslaviju, pod kodnim nazivom “Operacija Jugoslavija”. Na granici sa Bugarskom bile su raspoređene snage pod komandom Georgija Žukova. U novembru 1952. godine, tenkovski korpus Crvene armije je krenuo u pravcu jugoslovenske granice, ali nakon nekog vremena vratio se u kasarnu. Prema podacima Arhiva Jugoslavije u Beogradu, tokom sukoba Tita i Staljina dogodilo je 7.877 graničnih incidenata u kojima je poginulo 17 jugoslovenskih graničara.

Nakon Staljinove smrti, prvi korak ka jugoslovensko-sovjetskom pomirenju napravio je Nikita Hruščov, koji je u Beograd stigao u maju 1955. godine. Odnosi između zemalja su se poboljšali. Već sljedeće godine je došlo do ublažavanja tretmana zatvorenika na Golom otoku.

Život na Golom otoku

Na ostrvu zatvorenici su bili mučeni. Mnogi svjedoci su pričali o mučenju zvanom “topli zec” – odmah po dolasku na ostrvo, novi zatvorenici (tj. “Topli zečevi”) su morali proći kroz redove gdje su ih tukli stari zatvorenici.

“Moj djed, beogradski novinar, Vuk Trnavski, je stigao na Goli otok 1951. godine”, govori za Radio Slobodna Evropa Miloš Trnavski, “njegova grupa je prolazila kroz mučenje “topli zec” u parovima: partneri su bili vezani lancima za noge, jedni za druge.

“Čovjeka koji je išao zajedno sa djedom pretukli su na smrt, a djeda ga je morao vući u logor”.

Porodica Trnavski je takođe prošla kroz patnju. “Komunistička partija je oduzela naš stan i uselila porodicu jednog člana partije. Srećom, on je bio dobar čovjek i dozvolio je mojoj majci i baki da ostanu u jednoj od soba. One nisu imale gdje da idu”.

Kažnjavanje Vuka Trnavskog se nastavilo i nakon puštanja na slobodu.

“Kada je pokušao da se ponovo zaposli, pitali su ga šta je radio ranije, i moj djeda je odgovorio da je bio novinar. U KPJ su odlučili da će njegov posao biti utovar u vagone novina koje su štampane u Beogradu i potom distribuirani po cijeloj zemlji. No moj djed je na kraju imao sreće, prepoznao ga je visoki član partije i rekao je na sastanku da je “Politika”, gdje je djed radio prije zatvora, postaje sve gora i gora, a pravi novinari moraju da vuku novine po željezničkim stanicama. Tako su djeda vratili na prethodni posao”.

Zatvorenici su najčešće bili kažnjavani van suda, a službenih dokumenata iz tog perioda u javnom pristupu gotovo da i nema. Međutim, iz priča svjedoka koji su se pojavili u medijima 1970-ih godina, znamo da je za progon bilo sasvim dovoljno postaviti neugodno pitanje ili pristati na “sumnjiv” predlog.

Beogradski fotograf Jelena Mrđa, kćerka zatvorenika, ispričala je za Radio Slobodna Evropa kako su njeni roditelji u studentskim godinama završili u logoru.

“Moja majka Radmila Stojanović je 1949. godine studirala drugu godinu na Poljoprivrednom fakultetu. Znala je kucati na pisaćoj mašini, i jedan provokator je zamolio da ona nešto otkuca. Ona je pristala i bila je uhapšena, iako nikad nije dobila ovaj dokument”.

Mrđa dodaje da je njena majka dobila nadimak Galeb zbog sličnosti sa glumicom uz ruskog filma iz 1915. godine.

“Ovo je bilo sasvim dovoljno da bude proglašena simpatizerkom SSSR-a i poslata u logor. Otac Stojadin Mrđa počeo je da traži nestalu djevojku. Otišao je u rodno selo majke, nedaleko od Beograda, i raspitivao se da li ju je iko video. Njega su uhapsili i takođe poslali na Goli otok. Mama je tamo bila četiri godine, a tata godinu i po. Nakon oslobađanja 1953. godine, ponovno su se sreli, a ja sam rođena 1956-te”.

Mrđa dodaje da su roditelji rijetko pričali šta su doživjeli.

“O tome se nije smjelo govoriti, ali svi su znali da su oni bili na Golom otoku. Nikad nismo išli na more. Govorili su da im je bilo dosta mora u životu”. Kada je otac ostario, počeo je, nakon smrti supruge, da priča o mučenju.

“Život je u logoru bio uređen tako da su zatvorenici bili prisiljeni da muče jedne druge. U suprotnom bi bili kažnjeni i pretučeni još gore. Mislim da su bivši zatvorenici ćutali ne samo zbog straha, već i sramote. Oni nisu htjeli da pričaju kako su mučili druge ljude”, kaže Mrđa.

Na ostrvu smo se sreli sa Joškom Pinjatelom, ljekarom iz Zadra, koji je u zatvoru proveo četiri mjeseca u periodu od 1957 do 1958. godini. Imao je tada 18 godina. Ovog ljeta, Pinjatela je došao na Goli otok prvi put nakon puštanja na slobodu.

“Sve se toliko promijenilo da teško mogu prepoznati zgrade”, kaže on.

“Kasarni u kojima smo spavali više nema. U svakoj je bilo smješteno po 150-200 ljudi, spavali smo na na trokatnim ležajima”.

Pinjatela navodi da je u logoru postojala samouprava zatvorenika.

“Možda se čini da je tako i bolje, ali zapravo je bilo još gore, jer su naši stariji nastojali da se dokažu kako bi ostali na vlasti”, navodi bivši zatvorenik.

Pinjatela je poslat u zatvor zbog nepoštovanja jugoslovenskog identiteta i promocije hrvatskih simbola.

“U to vrijeme moj takozvani aktivizam nije bio toliko politički: nisam ništa ni znao o politici. Bila je to samo ljubav prema zemlji, ali zbog toga sam bio proglašen za ustašu. U Zadru smo crtali po zidovima i koristili parole poput ‘Živjela Hrvatska i hrvatski jezik!’. Nisam prihvatao srpskohrvatski. Za mene je to bio vještački jezik na koji sam bio prisiljen. Izbacili su me onda iz škole. Dobio sam potvrdu da mi je zabranjeno upisivanje u bilo koju obrazovnu ustanovu u Jugoslaviji. Da bih ponovo stekao pravo na obrazovanje, morao sam dokazati da sam promijenio svoje mišljenje i ponašanje”.

Pinjatela je stigao na Goli otok sredinom novembra.

“Već je bilo hladno. Odmah su nas poslali pod ledeni tuš. Odjeću smo ostavili ispred kupaonice, a kad smo izašli, na podu su nas čekale prugaste pidžame. Prvu cigaretu sam zapalio na Golom otoku. Pušili smo da bi se ugrijali. I dan danas pušim”, kaže on.

“Moj Goli otok u 1957. nije bio tako užasan kako to prikazuju u dokumentarnim filmovima o periodu 1949-1956. godina. Odnosi između Jugoslavije i SSSR-a su se poboljšali još prije mog zatvaranja. Nakon što je Hruščov posjetio Beograd 1955. godine, tretman zatvorenika se promijenio. Ali još uvijek je bilo odjeka onih gnusnih kazni. Sjećam se kako sam vozio kamenje na kolicima sa žicom na ručkama – ako ih spustiš, žica se rasteže i reže do krvi. Osim toga, bili smo primorani da čistimo stepenice, svih 170 koraka od vrha do dna, ne savijajući koljena. Bilo je ovo jako teško. Kad smo radili sporo ili loše, naravno da su nas tukli”, kaže bivši zatvorenik.

Kompleks Goli otok propada već nekoliko decenija. Iako je 2005. godine Hrvatski sabor podržao inicijativu da se logor proglasi memorijalnom zonom, ova ideja nije bila realizovana. Danas možete slobodno ući u bilo koju zgradu – u radionice, kasarne i upravne zgrade.

Međutim, ove prostorije su nesigurne: krovovi i podovi su srušeni. Nema nijednog cijelog prozora, ostaci stakla su na zemlji.

“Za vrijeme komunističkog režima, moja porodica nije zaboravila svoju religiju. Ispovedali smo tajno katoličku veru. Oprostio sam im jer je to hrišćanski”, kaže Pinjatela.