Region

Italija, Trst i Ponte Roso: Kada su Jugosloveni kupovali italijanske farmerke, kafu i lutke

Foto: Kulturni centar Ćizeruno iz Trsta arhiva

„Hajde da skoknemo do Trsta po farmerke, kafu i cipele“, govorili bi Jugosloveni željni kvalitetne robe koju nisu mogli da pronađu kod kuće.

Trst, grad na samoj granici Italije i Slovenije, nekadašnje jugoslovenske republike, bio je 1970-ih i 1980-ih za mnoge Jugoslovene velika robna kuća na otvorenom ili šoping Meka, piše BBC na srpskom.

Vozovima, automobilima, autobusima, hiljade Jugoslovena koristilo bi mogućnost da bez viza, što je bio presedan za ljude iz istočne Evrope, dolaze vikendima u Trst, mahnito trčeći po radnjama i čuvenoj pijaci Ponte Roso, ostavljajući milione dinara ili tadašnjih njemačkih maraka.

Trgovci su ih čekali raširenih ruku, mnogi su naučili i srpsko-hrvatski jezik, ali obični građani Trsta nisu baš bili blagokankloni prema Jugovićima, kritikujući ih da im prljaju grad.

Decenijama kasnije, na pijaci Ponte Roso više nema tezgi sa svim i svačim, sada se tu prodaje samo cvijeće.

“Moj ujak je spustio torbu nasred dnevne sobe. Nadala sam se nečemu lijepom, ali ono što se pojavilo pred mojim očima i pred očima mojih sestara, prevazišlo je sva naša očekivanja“, piše u jednoj od priča Azra Nuhefendić, novinarka i spisateljica iz Sarajeva koja danas živi u Trstu.

„Iz torbe, odjednom, izašla je eksplozija boja: jarko crvena, žuta, zelena, ljubičasta, drečavo narandžasta. Na trenutak smo zanemijele, ostale paralizovane pred tom čudesnom garderobom.“

Bilo je to krajem 1960-ih godina, kada su prvi Jugosloveni počeli da odlaze u Italiju u šoping.

Za Azru, koja je tada bila dijete, kada bi neko od komšija ili poznanika rekao da je bio u Trstu, ta vijest je u njenoj maloj glavi odzvanjala kao vijest o tome da je Nil Armstrong kročio na Mjesec.

Iako geografski nije pripadao Jugoslaviji, ovaj italijanski grad na obali Jadranskog mora Jugosloveni su smatrali svojim.

Bio im je neprikosnovena prijestonica šopinga i prozor u sviijet mode.

Ponte Roso, istorijska i šoping Meka

„Bilo je to dobro vrijeme, sve na kredit, sve za raju, jarane, u auto naspi čorbe, pa u Trst po farmerke”, glasi stih pjesme sarajevske grupe Zabranjeno pušenje koji oslikava vrijeme grozničavog trčanja po tršćanskim ulicama i kupovine.

Na pijacu, koja se nalazila na jednom od glavnih trgova u gradu, takozvani Ponte Roso, iz Beograda, Zagreba, Sarajeva, Skoplja i drugih gradova, ljudi su masovno dolazili da kupe sve čega su bili željni.

Mladi su tragali za kvalitetnim farmerkama, žene za cipelama, muškarci bi trošili pare na kafu, pića.

Neki bi odlazili samo da popiju espreso na obali Jadranskog mora.

Ovaj trg dobio je ime po prvom mostu Ponteroso (crveni most) koji je sagrađen 1756. godine na Velikom kanalu koji prolazi kroz centar grada.

Most je prvobitno bio sagrađen od drveta, te je vremenom dobio crvenkastu boju, pa tako i naziv.

Svrha kanala bila je ta da manji brodovi i čamci mogu da ulaze u grad kako bi se lakše vršio utovar i istovar robe.

Kasnije su sagrađeni i drugi mostovi, kao što su Ponte Verde (zeleni most) i Ponte Nuovo (novi most).

Taj kraj oko Velikog kanala vremenom je postao značajni trgovački centar, poznatiji kao kvart Terezijano.

Međutim, Jugoslovene je prije svega zanimalo ono što se prodavalo ovdje, kvalitetna roba za male pare.

Ukus Zapada u kesama i torbama jugoslovenskih kupaca

Poput mravinjaka.

Tako je izgledao Trst vikendima, kada bi se rijeke Jugoslovena razmiljele po gradu na Jadranskom moru. Sconti, saldi (popust) vrištali su natpisi na buticima i radnjama ili bi italijanski trgovci mamili Jugoslovene istim uzvicima, čak na srpsko-hrvatskom.

„Kretali bismo u petak uveče vozom iz Beograda kako bismo stigli u subotu ujutru. Ostajali bismo cijeli dan, dok ne obavimo kupovinu, i onda bi iste večeri kretali nazad“, priča Elizabeta Stojković koja je kao mlada često dolazila u Trst sa tetkom.

Ona bi kupovala farmerke i cipele, a tetka obavezno zavjese, kakvih, kako je govorila, nije bilo u Beogradu.

„Kupovali smo farmerke za nas, ali i za prodaju. Najpoznatije su bile marke rajfl“, kaže Stojković za BBC na srpskom.

„Oblačili bismo jedan par preko drugih, kako bismo što više prenijeli preko granice.“

Rajfl, sinonim za farmerke

Karlo Nistri iz Trsta, vlasnik je butika u kojem su se najviše kupovale farmerke marke rajfl (Rifle).

Butik je otvorio je 1954. godine i jedan je od rijetkih trgovaca koji nije zatvorio radnju kada su Jugosloveni prestali da dolaze u Trst.

„Vremenom su kupci umjesto teksasa počeli da koriste reč rajfl. Tražili su rajfl Rajfl, rajfl Levis, rajfl Karera“, kaže uz osmjeh Nistri za BBC na srpskom.

„Proizvodnja ovog brenda farmerki nalazila se tada u Firenci gdje se dnevno pravilo 43.000 pari. U Trst bi stizalo oko 30.000 pari i sve bi se prodalo za vikend.“

Osim ovog butika, Karlo Nistri bio je i vlasnik radnje Magacini San Sebastijano, koja je bilo kao neka vrsta robne kuće u kojoj se prodavalo sve: farmerke, cipele, kabanice, pjenušavo vino, kafa, jorgani, kao i lutke.

„Ukrasne lutke su jedno vrijeme bile popularne. Stavljale su se na krevet u spavaćoj sobi. Jugosloveni su ludjeli za njima“, prisjeća se Nistri.

Ova robna kuća zatvorena je prije petnaest godina.

Jedna je od rijetkih koja je uspela da opstane svih ovih godina, uprkos krizi početkom 1990-ih kada je počeo rat u Jugoslaviji.

„Više od 80 odsto butika i radnji je zatvoreno. Mnogi vlasnici su bankrotirali. To je bila strašna panika“, kaže Nistri.

Kao na vašaru

Svake subote, ovaj italijanski grad bio je prepravljen ljudima.

Osim vozom, kupci su dolazili autobusima, ali i automobilima.

Parkirali bi se dužinom čitave obale grada.

Najpopularniji auto među „Jugovićima“ tada je bio Fića ili Zastava 750.

Organizovale su se i takozvane šoping turističke ture za vikend.

„Nekada je bilo i oko sto hiljada ljudi u jednom danu. Uglavnom, niko nije ostajao da spava u Trstu, niko nije gubio vrikeme po restoranima. Sjećam se da su svi jeli velike sendviče“, kaže Vendi D’Erkole iz Trsta, ćerka trgovaca koji su imali radnju donjeg veša.

„Stanovnici Trsta nisu kupovali na ovoj pijaci i mnogi su sa prezirom gledali Jugoslovene. Govorili bi da im prljaju grad. Ali, trgovci su jedva čekali subotu, jer bi u jednom danu potrošili sve dinare ili marke koje bi sa sobom ponijeli. Ponedjeljkom bi vlasnici radnji odlazili u banke sa crnim kesama punim novca, kako bi zamijenili dinare ili marke u lire“, kaže D’Erkole.

Cambio valute (mjenjačnica) bio je još jedan izraz koji su Jugosloveni dobro naučili.

„Mjenjačnice, čak i one ilegalne, banke, zarađivale su ogroman novac, bio je to veliki rast kreditnih institucija iz svih dijelova Italije“, prisjeća se fotograf Klaudio Erne za Al Džaziru.

„Otvarale su sjedišta ovdje da bi mijenjale novac, a onda bum, sve je puklo. Uslijedili su bankroti“, kaže ovaj fotograf koji je svojevremeno aparatom bilježio kako je izgledala riva prepuna autobusa sa tablicama autobusa iz raznih gradova Jugoslavije.

Kao sjećanje na jednu epohu u kojem je Trst bio omiljeno mjesto za šoping mnogim Jugoslovenima, ali i mjesto u koje se odlazilo i samo na kafu, Vendi je u saradnji sa kulturnim centrom Ćizeruno iz Trsta, prošle godine organizovala izložbu fotografija „Ponterosso Memoria“.

Trst kao produžetak jugoslovenske federacije

Dok je ostatak svijeta imao gvozdenu zavjesu, Jugoslavija je imala Trst.

Ovaj najpoznatiji italijanski grad u istočnoj Evropi, postao je neraskidivi dio ljudi koji su iz bivše države tamo odlazili da kupe sve ono što nisu imali.

I to zahvaljujući čuvenom „crvenom pasošu“ koji je otvarao vrata zapadne Evrope.

„Jugosloveni su na ovaj grad gledali kao na svoj, a to je bio izuzetak u Evropi koja je bila podijeljena na istočni i zapadni blok“, kaže Frančeska Rolandi, istoričarka i stručnjakinja za postjugoslovensko područje za BBC na srpskom.

Masovna kupovina u Trstu počinje u drugoj polovini 1950-ih, kada je potpisan Udinski sporazum koji je dozvolio trgovinu u pograničnim oblastima.

„Prvo su to bili stanovnici Istre, pograničnog dijela sa Italijom. Oni su dobijali takozvanu propusnicu koja im je omogućavala da pređu granicu sa Italijom četiri puta mjesečno. Međutim, masovna pojava kupovine počinje 1960-ih godina, kada su jugoslovenski građani sa lakoćom počeli da dobijaju pasoše, što je bio jedini slučaj u istočnoj Evropi“, objašnjava Rolandi.

Vremenom, šoping u Trstu postao je popularan u čitavoj Jugoslaviji i bila je to epohalna pojava, kako za turiste-kupce, tako i za sam grad.

„S jedne strane, srednja klasa i bogatiji kupovali bi u buticima odjeće i obuće. Made in Italy bio je statusni simbol. S druge strane, većina je kupovala jeftinu odjeću u radnjama u kvartu Borgo Terezijano, kao i na tezgama na trgu Ponte Roso“, kaže Rolandi.

Šverc se tolerisao

Iako se sve švercovalo, najviše su to ipak bile farmerke.

Slobodan Đorđević iz Smedereva je prodavao od pedeset do sto pari farmerki nedjeljno.

Robu mu je donosio njegov kolega i njegova žena koji su svakog vikenda odlazili u šoping.

„Mi smo radili u fabrici Heroj Srba koja je popravljala vozove. Imali smo i režijske karte sa kojima smo mogli da putujemo besplatno ili po povlašćenim cijenama. Moj kolega je farmerke sakrivao ispod sjedišta ili u plafonima kupea. Imao je ključeve ili takozvane bravice kako bi razmontirao sjedišta ili skidao stranice plafona“, objašnjava Đorđević za BBC na srpskom.

Kaže da su farmerke prodavali po dvostruko vijećoj ceni, nekad i više od toga.

Šverc nije bio nepoznat carinskoj policiji, ali mnogi svjedoče da su carinici bili poprilično tolerantni.

Turistička tura i sjećanja na Ponte Roso

Odnos koji je ovaj italijanski grad uspostavio sa kupcima iz susjedne zemlje bio je ambivalentan.

S jedne strane, Tršćani su prezirali Jugoslovene, s druge strane, maloprodajni sektor je u velikoj mjeri zavisio upravo od njih.

Međutim, od druge polovine 1980-ih opao je broj kupaca kada je jugoslovenska vlast uvela mjere kojim je obeshrabrivala građane da koriste devize van zemlje.

Dramatično odsustvo kupaca počinje ratom 1990-ih godina i stvaranjem šengenskog prostora koji je onemogućio kretanje Jugoslovenima.

Danas su ostala samo sjećanja.

Većina radnji u Borgo Terezijanu je zatvorena ili je završila u rukama novih vlasnika.

Trg Ponte Roso je preuređen, a na njemu nije ostalo ništa što bi podsjećalo na godine kada je Trst bio omiljeni grad Jugoslovenima.

Ipak, u znak sjećanja na značajno doba u istoriji Trsta, udruženje Cizerouno u saradnji sa regionalnom vlašću Friuli Venecije Đulije, napravilo je turističku turu kroz grad – Ponteroso Memorie.

„Obilazak počinje ispred sale Tripković, koja je u to vrijeme bila autobuska stanica i koja se nalazila u blizini željezničke stanice.

„Iza te sale nalazio se i veliki parking gdje su na kraju dana kupljene stvari utovarivane u autobuse“, objašnjava Masimilijano Šioci, predsjednik udruženja Ćizeruno, za BBC na srpskom.

„Ljudi su se tu i presvlačili, odnosno navlačili kupljenu garderobu kako bi mogli da ponesu što više odjeće.“

Tura se nastavlja dolaskom na Trg Slobode koji je bio pun tezgi i prodavnica.

Tu je bila i najpoznatija robna kuća Đovani, a u blizini i radnja sa satovima Darvil.

Na kraju se stiže do Ponte Rosa, čuvenog trga, nekada pijace gdje su Jugosloveni trošili ogromne količine novca.

U ovaj italijanski grad i danas se rado dolazi.

Mnogi ljudi iz nekadašnje susjedne države tu i žive, a najviše ima Srba.

Azra Nuhefendić u njemu živi od 1995. godine kada je tu došla kao izbjeglica.

„Vremena su se promijenila. Trst je postao prijatan grad za život na moru, a građani bivših jugoslovenskih republika više ne dolaze da kupuju farmerke, kafu, cipele, već uglavnom stanove“, kaže ona za BBC na srpskom.

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Titograd
Gost
Titograd

Mo smo išli u Bari!

Mongro
Gost
Mongro

Krajem 80-ih, kao studenti BG univerziteta, išli smo prvo u Bukurešt đe smo za 100 DM kupovali 23 para kožnih rukavica koje su se iste takve, inače rađene za Italijansko tržište u Rumuniji, prodavale na Ponta Rose 100 DM za par. Naravno, proda se tamošnjim vlasnicima tezgi za upola cijene i svi mrtvi zadovoljni 😃 Srećna vremena zlatne Yuge!

D 4 Biliona
Gost
D 4 Biliona

Išli su i stopom.

Pucko
Gost
Pucko

“Mi ćasmo farmerice poć kupit do Trsta. Za vrijeme Tita mogo si na klupu spavat.” To je taj fazon. Kakav uspjeh za jednu takvu državu, što bi rekli jugonostalgičari – “najbolju na svijet”. E, kuku.

Defakto
Gost
Defakto

Za CG je Trst bio daleko i islo se u Bari feribotom.

freeMNE
Gost
freeMNE

Jedno vrijeme je išao i hidrogliser iz luke Zelenika za Bari.Sad je to naučna fantastika.

Send this to a friend