Ivo Goldštajn: O Jasenovcu napisano puno istine, ali i puno laži

Monografija “Jasenovac” istoričara i univerzitetskog profesora Ive Goldštajna, predstavljena je sinoć u Novinarskom domu u Zagrebu. Autor vjeruje da je knjiga korak prema boljem razumijevanju tog logora smrti o kojem je, rekao je, “napisano puno istine, ali i puno laži”.

Djelo Ive Goldštajna je objavila izdavačka kuća “Fraktura”, a prema riječima izdavača Seida Serdarevića, autor na oko hiljadu stranica monografije donosi obilje arhivske građe, ali i priču čuvara i žrtava toga logora.

Ocjenjuje da autor jasno odgovara na revizionizam koji je o Jasenovcu prisutan u javnom prostoru od 2012. godine.

Goldštajn je rekao da logorom u Jasenovcu bavi više od 20 godina, od 1999. kada je bio svjedok na suđenju Dinku Šakiću, jednom od bivših zapovjednika Jasenovca.

Podsjetio je da je sa svojim ocem Slavkom Goldštajnom u knjizi “Holokaust u Zagrebu” iz 2001. jedno poglavlje posvetio jevrejskoj jasenovačkoj tragediji, kao i da su postupno proširili tu priču na opšti prikaz istorije Jasenovca u knjizi “Jasenovac i Blajburg nisu isto” iz 2011. godine.

Prikaz je tako, rekao je, dostigao stotinak stranica i bio je kostur za širenje teksta, ali ga je trebalo reorganizovati. Spomenuo je da je pokojnom ocu predložio da zajedno napišu knjigu, ali je otac, rekao je, tada imao drugi projekat, te se njihova saradnja nije ostvarila.

Knjigu je, rekao je, počeo da piše u vrijeme dok je bio ambasador u Parizu.

Ona sadrži dvije paralelne priče-jedna je hronologija logora, od njegovog nastanka u avgustu 1941. do nestanka u proboju u aprilu 1945, a druga je problematska, bavi se temama kao što su deportacije, pljačke, glad, mučenje, ubijanje i umiranje.

Goldštajn je napomenuo da je pročitao i analizirao mnoga i različita svjedočenja, poput onih Ilije Jakovljevića, Ervina Milera i Milka Rifera. Istakao je da su ona bitan temelj knjige i mozaik priče o logoru Jasenovac.

Tako je, dodao je, Ervin Miler svjedočio da se spasio u proboju logora i da ljudi nijesu mogli da mu vjeruju šta je sve preživio jer je to, kako je i sam rekao, mogao da preživi samo logoraš.

Goldštajn je rekao da gotovo niko od prisutnih u publici ne bi mogao da preživi Jasenovac jer je u proboju prosječna starost 86 preživjelih bila 26 godina, a najstariji preživjeli imao je 44 godine.

Podsjetio je i da je njegova profesorka Mirjana Gros, kada je nakon mnogo vremena progovorila o svom logoraškom iskustvu, rekla da je svako jutro snažila volju govoreći sebi-možeš preživjeti do večeras, a tako je uspjela spasiti i majku.

Analitičar, komentator i publicista Vuk Perišić istakao je na skupu da se revizionizam ne može izbjeći, ali da s njim treba polemisati. Naveo je i da je jasenovački logor smrti “krvava fusnota nacističke okupacije Evrope”, i dodao da je u Goldštajnovoj monografiji prvi put na jednom mjestu monografijski obrađen jedan od fenomena Drugoga svjetskog rata.

Recenzent ove knjige, Goran Hutinec, ocijenio je da je Goldštajn obradio temu Jasenovca na moderan način, u skladu s načelima “integrisane istorije” u čemu se, kako je rekao, u Hrvatskoj dosta kasnilo.