Kako je Švajcarska pomogla Andriji Artukoviću

Nakon Drugog svjetskoga rata, brojnim fašistima Švajcarska je bila destinacija ili zemlja tranzita, a među njima je bio i ustaški zvaničnik Andrija Artuković.

Švajcarski dnevnik “Noje cirher cajtung” (NZ Z), ukazujući na neslavno djelovanje švajcarskih vlasti, pisao je o “krvniku sa Balkana”.

List podsjeća da je Artuković optužen za ubistvo oko 700.000 lica, a formalno je bio pred sudom zbog “svega” četiri akcija ubistava sa oko 1.000 žrtava, koje je direktno naložio i zbog kojih su ga SAD izručile bivšoj Jugoslaviji.

Tadašnji dopisnik NZ Z-a okarakterisao je suđenje u Zagrebu kao “Nirnberški proces Jugoslavije sa 40-ogodišnjim zakašnjenjem”.

U maju 1986.Artuković je osuđen na smrtnu kaznu, ali zbog starosti i zdravstvenog stanja kazna nije izvršena.

Presuda je širom svijeta pobudila pažnju javnosti, ukazuje NZ Z, dodajući da su o tome opširno izvijestili i švajcarski mediji, ali ne i o ulozi svoje zemlje koja je ovom ratnom zločincu faktično pomogla pri bjekstvu.

Razlog je u tome što je birokratama u Bernu i predstavnicima crkve u Frajburgu svih tih godina pošlo za rukom da svoje djelovanje zataškaju, tvrdi dnevnik.

NZ Z iznio je istorijske podatke prema kojima je 20. novembra 1946. u Frajburgu (Freiburg) službenik kantonalne policije Tingeli (Tinguely) saslušao muškarca koji se predstavio kao Alojz Anić i tvrdio da je pobjegao iz Hrvatske u Austriju, a pošto ga je i tamo gonila jugoslovenska tajna služba Ozna, nastavio je putovanje ka Švajcarskoj.

Rekao je da je 13. novembra prešao ilegalno granicu kod mjesta Buhs, i da je potom vozom stigao do Frajburga, gdje su ga zemljaci sačekali u franjevačkom manastiru Marianum.

Tingeli je pitao kojim se poslom ranije bavio, na šta je navodni Anić rekao da je bio godinama nastavnik u hrvatskim gimnazijama, a što se političkih aktivnosti tiče, da je pripadao katoličkim tijelima i da je držao antikomunistička predavanja.

Na kraju razgovoram navodni Anić zatražio je da kao izbjeglica ostane u Švajcarskoj, gdje bi pripremio dalje putovanje u Južnu Ameriku.

Policajcu se ova priča činila vjerodostojnom, a pošto iznijeto ime nije bilo među traženim licima, dobio je dozvolu za ostanak.

Nadležno savezno tužilaštvo dalo je pristanak i preporučilo da se “profesor” internira u “smještaj za intelektualce”.

Međutim, član frajburške vlasti Pol Torš rekao je da nije potrebno da se pomenuto lice smjesti u kolektivni smještaj, dodajući da je inače smješten kod izvjesnog “gospodina Rošija”.

Inače Roši je, dok je bio mlad bio gardista u švajcarskoj vojsci, a potom radio kao sekretar u departmanu za pravosuđe i policiju u Bernu.

Početkom februara 1947, Anić je kod policije u Frajburgu zatražio izdavanje ličnog dokumenta, a na zahtjev, ni policija, ni tužilaštvo nisu uložili žalbu, pa mu je izdat dokument na ime Alojz Anić.

Međutim, kod tužilaštva počinje da raste sumnje u identitet “profesora”, na šta je jedan inspektor počeo da se interesuje u vjersko-fašističkim krugovima oko franjevačkog instituta “Sankt Rafael”.

U svom izvještaju od 25. marta 1947, naveo je da je Anić u stvari Andrija Artuković i da je bio član ustaškog režima u Drugom svjetskom ratu.

Samo dan kasnije je tužilaštvo naložilo kontrolu Anićeve pošte, a nedjelju dana kasnije je ciriškoj kantonalnoj policiji dostavljena informacija o djelovanju ustaša u Frajburgu i lažnom “profesoru Aniću”.

Međutim, kako ističe NZ Z, začuđujuće je da je savezna policija tek nakon dva mjeseca zakucala na vrata službenika Rošija, koji je navodnom Aniću pružio smještaj.

NZ Z ukazuje da je Andrija Artuković inače bio poznat švajcarskim policijskim vlastima, jer mu je već 1937. izdata zabrana ulaska pošto je bio osumnjičen da je učestvovao u ubistvu jugoslovenskog kralja Aleksandra 1934. godine u Marseju.

Međutim, 1943. je konzul Švajcarske u Zagrebu preporučio da se Artuković, zato što je važio za uticajnog člana tadašnje vlade, izbriše sa spiska lica kojima je zabranjen ulazak u Švajcarsku.

NZ Z podsjeća da je u tadašnjoj Hrvatskoj, kvislinškoj tzv. državi naceističke Njemačke, Artuković bio ministar unutrašnjih poslova, a poslije i pravosuđa i da je u toj funkciji izdao zakon o rasi, te bio suodgovoran za ubistva u oko 20 koncentracionih logora.

List ističe da je ustaška država sa toliko okrutnosti djelovala protiv Jevreja, Roma, partizana i Srba, koji su činili jednu trećinu stanovništva, da je to čak iritiralo i Njemce.

Policajci Šonenberger i Tingeli su 6. juna 1947, kada su došli da ispitaju navodnog Anića u kući službenika Rošija, bili suočeni s novim lažima.

Naime, on nije branio izrečene laži, već je izgradio novu lažnu konstrukciju, rekavši da nikada nije bio ustaša i da nikada nije prihvatio ni jednu odluku koja bi bila protiv njegove katoličke savjesti, te da je navodno stalno bio na distanci sa Njemcima.

Međutim, dvojica policajca nisu dozvolili da ih ponovo slaže i tužilaštvu je bilo jasno koju “hipoteku” ovo lice predstavlja za zemlju.

Da se znalo da se Artuković nalazi u Švajcarskoj, Beograd bi zatražio izručenje, što je bilo neželjena situacija u Švajcarskoj.

Švajcarske vlasti su morale donijeti odluku da li da Artuković bude izručen Jugoslaviji, da se protjera u drugu zemlju ili dobije azil.

Pošto nijedna opcija nije bila poželjna, konstatuje NZ Z, nepoželjan stranac trebalo je u potpunoj tišini da nestane.

Tako su policajci dogovorili sa Artukovićem da napusti zemlju, a on je pristao da to učini najkasnije do 15. jula 1947, za šta mu je osigurano da može zadržati dokument na lažno ime, i dobije ih i za ženu i dvoje djece.

Uz podršku prijatelja i franjevačkog reda, porodica je pod imenom Anić dobila vizu za Irsku, te je na vrijeme, uz kontrolu policije, napustio zemlju.

Policajci su izbjegli, dodaje list, da kolegama otkriju pravi identitet Anića i informišu o dogovoru, jer su strahovali da bi policijska uprava mogla da opozove lažna dokumenta i spriječi tajno napuštanje zemlje.

Artuković je s porodicom godinu dana proveo u Dablinu prije nego što su otputovali u Kaliforniju.

Pod ispranim imenom, Artuković je 1950.u SAD zatražio nova dokumenta, što mu je iskomplikovalo stanje, jer je godinu dana kasnije identifikovan kao “Himler Balkana”, na šta je Jugoslavija zatražila izručenje.

Pošto su ga američke vlasti uhapsile, advokati Artukovića bombardovali su vlasti u Frajburgu i Bernu sa zahtjevom da dostave potvrdu da mu je u Švajcarskoj dozvoljena promjena imena.

Bern je to odbio, na šta su advokati povećali pritisak, i poslali Artukoviću izjavu da su švajcarske vlasti rano saznale za njegov pravi identitet.

Na kraju je švajcarsko tužilaštvo saopštilo da je policija znala ko je “Anić”, ali tek neposredno pred napuštanje zemlje, i sa tom, kako konstatuje NZ Z, ne baš istinitom tvrdnjom, morale su da se pomire američke vlasti.