Region

Kučan: Tuđman je radio s Miloševićem bez dogovora s nama, Izetbegoviću je Zapad okrenuo leđa

Milan Kučan, Foto: RSE
Milan Kučan, Foto: RSE

Prvi predsjednik Slovenije i bivši lider komunista u Sloveniji Milan Kučan je u intervjuu za Klix.ba govorio o aktuelnoj situaciji u Bosni i Hercegovini, previranjima u Evropi ali i periodu raspada Jugoslavije i borbe za nezavisnost.

Gospodine Kučan kako ocjenjujete trenutne odnose između Slovenije i Bosne i Hercegovine. Da li oni trebaju biti intenzivniji i na većem nivou?

Kučan: Poslije raspada Jugoslavije ti su se odnosi prekinuli skoro do kraja. Mislim da su se nakon toliko godina odnosi ipak normalizovali, sada su jako dobri. Na kraju krajeva u Sloveniji radi puno ljudi koji su iz BiH, skoro i da nema građevinarskih projekata i preduzeća u kojima ne rade ljudi iz BiH. Naravno tu su i ekonomske veze koje su jako značajne, energetika pogotovo, tako da mislim da se danas može slobodno reći da su odnosi dobri i da ima još puno prostora da se oni poboljšaju.

Šta mislite o aktuelnim političkim tenzijama u BiH? Znamo da ste vi autor izvještaja iz 2011. godine koji je jako precizno sumirao tadašnju situaciju u BiH. Da li mislite da su se stvari promijenile od tad? Da li stojite i dalje pri onome što ste pisali?

Kučan: Prvo moram nešto kazati u vezi tog izvještaja. To je izvještaj koji je bio pripremljen isključivo za tadašnjeg premijera Boruta Pahora, jer je tamo bilo nagovješteno da će Evropski savjet imati raspravu o položaju BiH i odnosu Evropske unije prema BiH. Zamolili su me da napišem kako ja vidim situaciju BiH i pravce postupanja da bi se situacija poboljšala. Danas, poslije 13 godina, ja skoro ništa u tom izvještaju ne bih promijenio. To ne znači da je situacija bolja ili gora. Dakle, mislim da se radi o političkoj stagnaciji, onda to ipak znači da se radi o pogoršanju u odnosu na tadašnje stanje.

Situacija u svijetu i Evropi se jako promijenila, pa tako i u BiH. Naravno, kada je zemlja u krizi, onda različite separatističke tendencije dobijaju na snazi. Možda, ako me pitate ako bi nešto promijenio u tom izvještaju, rekao bih da možda bi više nastojao na tome da je potrebna snažna pomoć Evropske unije unutar BiH kako bi što prije osposobila tu zemlju da može biti sagovornik u procesu približavanja BiH Evropskoj uniji. Dakle, da se do kraja izvede ono po meni što je bitno, da je proces približavanja BiH Evropskoj uniji u procesu ispunjavanja tih uslova ujedno i proces izgrađivanja BiH države.

Dakle, to su dva procesa koja su povezana i upravo zbog toga bi Evropska unija mogla mnogo više angažirati u BiH. Jeste velika stvar što je BiH dobila sada status kandidata, ali na taj način Evropska unija svu odgovornost prenosi na BiH. Ona istovremeno nije sebe obavezala šta će uraditi u BiH da bi što prije tu državu osposobi da može biti kompetentan sagovornik oko ispunjavanja uslova za prijem u Evropsku uniju.

Kako gledate na ocjenu pojedinih hrvatskih zvaničnika da se Bošnjaci ponašaju kao što su Srbi u Jugoslaviji i da bi to moglo voditi ka podjeli Bosne i Hercegovine?

Kučan: Nisam toliko kompetentan da govorim, odavno nisam na ovim prostorima , ali meni se čini da su takve teze jako pogubne za jačanje integracijskih veza unutar Bosne i Hercegovine, unutar pojedinih konstitutivnih nacija.

Kada počnete tražiti krivca za loše stanje u jednoj naciji, politici, u pripadnicima jedne nacije, onda naravno eskortirate tu krivicu svoje vlastite nacije svojih vlastitih političara. Dakle, ja uvijek razumijem Bosnu i Hercegovinu kao državu koju konstituiraju tri ravnopravna naroda, dakle, Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Pitanje je da li je organizacija države, proces odlučivanja, način suživota i traženje boljih rešenja kroz dijalog između ove tri nacije, izveden do kraja. Ja mislim da nije i da rješenja trebaju težiti upravo ka poboljšanju svih tih faktora o kojima sam govorio.

Šta mislite o sada već gotovo propalom projektu Otvoreni Balkan. Ocjena mnogih hrvatskih i bošnjačkih zvaničnika je da je to paravan za tzv. srpski svijet. Šta vi mislite, da li su ti neki proces integracije Balkana izvan Evropske unije dobri ili loši?

Kučan: Kada bi situacija bila normalna, mislim da bi svi oblici saradnje bili poželjni. Ipak mislim da se ne radi o tome. Mogu napraviti tu jednu paralelu. Veliki dijelovi slovenačkog naroda žive van države Slovenije, dakle, u susjednim zemljama. Dok nije Slovenija ušla u Evropsku uniju, odnosno prije pada Berlinskog zida, mi smo tražili model na koji način bi ipak mogli nekako integrirati ove dijelove slovenačkog naroda koje žive van državnog prostora Slovenije.

To je bila koncepcija takozvanog jedinstvenog kulturnog prostora. Dakle, jedinstvena kultura, jedinstveni jezik, jedinstvena tradicija bez ambicije da to postanu dijelovi političke države Slovenije. Ovo kako ja srpski svet razumijem, on možda ima tu ambiciju u osnovi, ali ima i političku ambiciju, a to drugo je nepoželjno i razdirajući je faktor integracijskih procesa na tom prostoru.

Dakle, ja protiv takvih oblika saradnje u principu nisam, ali treba vidjeti šta one u stvari znače. Da li vode integraciju tog prostora, smirenju tog prostora, ili vode u jednu disoluciju, divljanje nacionalističkih, religioznih i drugih snaga koje su dezintegrativne i ne vode integraciji tog prostora.

U Bosni i Hercegovini je uvijek aktualno pitanje državnog uređenja. Stranke koje zagovaraju građansko i liberalno uređenje u dubokom konfliktu sa strankama koje zagovaraju etno teritorijalnu raspodjelu moći. Kako vi vidite taj odnos?

Kučan: Pa to su dva potpuno različita koncepta. Ne vidim mogućnosti da se oni “nađu”, da se napravi kompromis između ove dvije koncepcije. Inače sam pristalica da tendencija u savremenom svijetu, bude da se napusti koncepcija nacionalnih država i da se što više krene prema stvaranju društava, zajednica koji su u stvari građanska društva. To u ovom svijetu skoro zvuči nerealno, jer danas vidite da skoro svugdje je u porastu nacionalizam. I kad je nacionalizam vezan sa revizijom historije i još kad je vezan sa religijom, onda naravno to vodi u stranputicu.

A nacionalne države uvijek u Evropi pokušavaju riješiti nacionalno pitanje na način koji sam ja mislio da pripada prošlosti, da je na principu “Blut und Boden”, dakle, teritoriji i krv. Mi smo pripadnici istog naroda, nama pripada taj teritorij.

Ako taj princip pratite to znači samo ratove. Ratovi između država i na kraju rat u Evropi. Tu je pitanje načina rješavanja odnosa prema nacionalnim manjinama, skoro nema nijedne zemlje u kojoj ne žive nacionalne manjine koje su zbog historijskih prilika van teritorije svoje matične zemlje.

Vrlo često se manjina razumije kao trojanski konj. Gleda se na njih kao opasnost preko koje bi susjedne zemlje narušavale red i državnu suverenost. Ja mislim da su to koraci u pogrešnom pravcu i da je pitanje kako riješiti nacionalno pitanje u državama današnje Evrope i kako riješiti pitanje položaja manjine kolektivnih prava.

Tako da kad vidite to kao cjelinu, onda naravno možete doći do zaključka zašto jedna koncepcija ne može da bude komplementarna s ovom drugom koncepcijom građanskog društva. Možda je danas nerealno o tim situacijama razmišljati, ali ipak to treba biti perspektiva, mislim da je stvaranje građanskih društava u svim tim državama dobra stvar. Lakše će, onda biti i dogovaranje i sporazumjevanje unutar cjeline.

Godinama se govori o jačanju desnice u Evropi. Sad vidimo opet da se to intenzivira, da li mislite da će uvijek postojati neka međusobna borba, malo prije sto spomenuli, nacionalnog koncepta i građanskog, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego u cijeloj Evropi. Da li će uvijek biti tako?

Kučan: Društvene kretanja nikad nisu jednosmjerna, ima i uvijek postoje odmicanja od onog poželjnog pravca, i mislim da je Evropa sad u toj situaciji, strahovanje od dominacije desnih konzervativnih snaga, na kraju krajeva ne bi to bilo nešto baš izuzetno, ne bi bilo ni prvi put.

Pitanje je na čemu se temelji taj raskorak u desno. Tu su nacionalizmi, pogotovo kad se pogleda, kad su oni počeli dobivati na snazi, poslije finansijske krize pa jednim dijelom onda Covid situacija, i sad naravno ratovi koji su na granici Evrope, koji su na granici Ukrajine, onda to što se dešava na Bliskom iskupu, Gaza itd. Naravno sve to vodi ka jednoj ratnoj psihozi , mentalitetu rata. EU se više bavi ratom, jačanju ratne industrije, a manje se govori, a kamoli radi na koncepciji mirnog rješavanja tih sukoba, i naravno traženja, modernizacije, onih postulata na kome se u stvari zasnivala ideja o evropskoj integraciji, i kako spriječiti da dolazi do ratova. Prije smo razgovarali o tome, pa možda sam zaboravio reći da političke stranke koje se zasnivaju na nacionalnoj osnovi, ne mogu voditi ka integraciji društva i naravno izrađivanju koncepcije građanskog društva.

One žele imati monopol, odlučivati u ime svog naroda, upravo pozivajući se da su branitelj nacionalnog interesa, religijskog interesa, i kad imate ovu mješavinu manipulisanja sa istorijom, sa nacionalnim interesom i sa religijskim interesom, onda je to onaj eksploziv, kako bih rekao, bure baruta u kojem bi vrlo brzo moglo izbiti ratovi. Evropa sada nije dovoljno toga svjesna, sva je pažnjom koncentrisana na Ukrajinu, onda se ne vidi mogućnost izrastanja, rađanja konflikata između članica Evropske unije. Kad vidite, još uvijek je tu granica između takvozvanog starog dijela Evrope, i ovog novog dijela, i ovaj novi dio, on je mnogo više ratoboran nego stari dio.

U Evropi je oduvijek prisutan euroskepticizam, ali nekako se čini da je nikada jači, recimo u BiH smo nakon završetka rata imali političke aktere koji su gotovo svi bili proevropski orijentisani. Sada se to promijenilo, recimo Milorad Dodik je govorio lako će EU propasti. Da li vi u suštini vjerujete u budućnost EU? Da li je nešto možda ugroziti?

Kučan: Evropska unija možda i nije toliko privlačna danas koliko je bila u vrijeme kad smo mi radili na tome da što prije ispunimo uslove, da postanemo članica Evropske unije. Ako me pitate kako je danas u Sloveniji, mislim da u Sloveniji baš nekakvi veliki euroskeptici ne postoje. Jer ipak racionalno, Slovenci su puno toga dobili sa članstvom Evropske unije. Ne samo mi nego sve zemlje. Ne samo materijalno, nego i u drugim smislu.

Tu imamo okruženje, ljude i zajedničko tržište. Dakle, puno je tih boniteta koje dovodi život u Evropskoj uniji. Ali, Evropska unija je kako sam rekao u krizi, nije se još riješila onih teškoća za vrijeme finansijske krize, Covida i tako dalje.

Zbog tih unutrašnjih problema koje pokazuje Evropska unija, možda je danas za građane država koji su kandidati manje privlačna, jer uslovi su teški. Njih treba ispuniti u drugačijim političko-društvenim uslovima nego što su bili tada kada je Slovenija pristupala.

Tako da tu vidim objektivnu osnovu za euroskepticizam odnosno za manju spremnost angažovanja. I to prije svega kod političara, ne toliko kod građana, jer je ipak Bosna i Hercegovina u Evropi ima puno svojih građana koji znaju šta je Evropa, koji znaju šta znači živjeti na višem nivou standarda i tako dalje, koji su politike koji donose to. Dok političari ipak još uvijek pokušavaju imati monopol nad tim opredjeljenjima i odlučivanjima.

Tu je naravno Republika Srpska i Dodik koji pogotovo misli da drži sve karte u svojim rukama. Na neki način on je u pravu jer EU nije pokazala dovoljno spremnosti da s njim povede ozbiljnu diskusiju šta oni zapravo hoće i koji su njihovi prijedlozi koje su prihvatljivi i Evropskoj uniji. Ovako stalno držanje tih pitanja otvorenih to s jedne strane nije dobro za samu Bosne i Hercegovinu, ali pokazuje i jednu veliku slabost Evropske unije.

Oni svi znaju da je to problem. Pitanje je da li su spremni priznati da je to veliki problem. Pitanje je na koji način se rasprava sa Dodikom može dovesti u jednu racionalnu i svrsishodnu fazu kako se ne bi stalno pojavljivalo to pitanje otcjepljenja. Najgora je stvar kad se to to pitanje ostavljenim otvorenim, a nema ni volje, ni spremnosti da se to pokuša riješiti.

Kada je Dodik u pitanju često se mnogi pitaju zašto Međunarodna zajednica ne interveniše. Da li mislite da je to pravo rješenje ili se s njim mora razgovarati jer je ipak najviše glasova osvojio i time ima legitimitet. Koji je zapravo pravi pristup?

Kučan: Moramo polaziti od toga što ste rekli, on je legitiman predstavnik , ta činjenica se ne može zanemariti. Treba u jednom dijalogu s njim vidjeti šta u stvari ta politika želi. Ne bi ulazili u to kako je nastala Republika Srpska, kako je tada međunarodna zajednica da bi što prije okončala rat priznala i ono što je rekla da neće nikad priznati a to je ratom stvoreno stanje, to se u toj diskusiji ne bi smjelo zaboraviti. Tako da ja mislim da se bez diskusije ne može doći do rješenja bez Dodika. Sada koji su načini to je drugo pitanje, a na to pitanje mora odgovoriti i Dodik, ali i međunarodna zajednica.

Da li vjerujete u NATO zaštitu Evrope ili da li bi Evropa trebala u svom aranžmanu da se štiti?

Kučan: Danas je NATO nešto drugo od NATO-a kada je Slovenija ulazila u taj savez, dakle, odbrambena zajednica koja brani suverenitet i sigurnost svojih granica. NATO je na neki način je postao svjetski policajac u funkciji branjenja interesa prije svega Sjedinjenih Američkih Država. Sada se taj trend preokrenuo, pa se pokušava opet osnažiti ta izvorna uloga, ali ja mislim da Evropa nije do sada nikada obavila ozbiljnu diskusiju da li ona može osigurati svoju sigurnost bez NATO-a.

Uvijek ima taj alibi mi “bez NATO-a ništa u stanju nismo uraditi”. Ako znate da je tu NATO vi se zanosite i ne radite ono što bi možda morali raditi. Imamo taj nesretni rat u Ukrajini koji je potpuno nepotreban i ja i danas ne mogu razumjeti zašto je Putin učinio tu veliku grešku i taj zločin. To se ne može nikako opravdati, ali je pitanje da li je to samo rat Rusije i Ukrajine ili je to već rat NATO-a i Rusije. I do tog odgovora jasno treba što prije doći, jer ako će se razvijati stvari onako kako se sada razvijaju, da je dozvoljeno oružjem koji NATO države daju Ukrajini napadati ciljeve u Rusiji, to je već u stvari rat. To je rat protiv Rusije. Taj rat po svojim osnovnim parametrima nije, kao što su bili nekada ratovi ali je rat.

Tu je, naravno, opasnost od upotrebe nuklearnog oružja i nema nikakve garancije da nekome ne padne na pamet da u nekoj situaciji ne posegne za tim istim oružjem. Ja uz sve napore da se pomogne Ukrajini, što je po meni razumljivo, ne vidim ni izbliza toliko napora kako doći do mira. Čak nije dozvoljeno raspravljati o razlozima zbog kojih je došlo rata, kao ni u Gazi, čim danas kažete da je potrebno ipak vidjeti zbog čega je došlo do toga, recimo, Guterres, generalni sekretar UN, on je to rekao i svi su ga napali i rekli to je podržavanje Hamasa. Kao da ga kažete sada u ukrajinskom ratu da podupirete Putinu. Dakle, nema spremnosti za razgovor o uzrocima. Jako me brine ta ratna psihoza u Evropi.

Kada smo kod te teme, da li će ta, kako ste rekli, psihoza i rat u Ukrajini podići cijenu Zapadnom Balkanu? Da li BiH treba iskoristiti na neki način?

Kučan: To je situacija koja bi, ako bi ovdje bilo saglasnosti oko ulaska u Evropsku uniju sigurno pogodovala. Inače, vidite, uvijek će ovi evropski političari reći, Balkan je ekskluzivno područje koje ugrožava bezbjednost i sigurnost čitave Evrope, ali ništa dalje od te konstatacije ne čine. Ako je to tako i jeste tako, ja mislim da onda treba napraviti sljedeći korak. Ako je to tako, šta treba uraditi da bi se to eksplozivno područje neutralizovalo i da više nema strahovanja šta će narastanje konfliktnih situacija prouzrokovati na Balkanu.

Ako je procjena da je to nestabilno područje koje ugrožava stabilnost i mir u Evropi, onda naravno je logičan drugi korak šta ćemo mi uraditi da to ne bude tako. Koja su to pitanja koje treba rješavati i koje je osnovno pitanje na koje se treba fokusirati i koje su onda sljedeći korak. Sada tu imate neko kolebanje.

Jednom je to Bosna i Hercegovina, drugi put je to Kosovo, treći put je sada Makedonija. Dakle, ipak treba imati neko uvjerenje ili saznanje o tome da su istorijski korijeni svih tih problema isti i da ne možete rješavati problem po problem, a ne vidjeti koji je uticaj rješenja jednog problema ima na drugi. Vidim to, ne znam kako bi vam rekao, kao vezane posude.

Kad riješite jedan problem, odmah morate boriti računa o tome koje će imati posljedice na drugim otvorenim pitanjima. Recimo priznavanje Kosova, koje će to imati posljedice recimo za Srbiju, za BiH. Naravno, da ne govorim pogotovo o Makedoniji.

Ako je Balkan ekskluzivni dio Evrope, onda se treba prema takvoj konstataciji treba shodno i odnositi i preuzeti odgovornost da se eliminiše ta opasnost.

Da se sada malo vratimo u prošlost. Više puta ste govorili da je raspad Jugoslave bio neminovan. Da li ste vjerovali tada da će posljedice biti tako razorne?

Kučan: Na neki način odgovoriću šablonski na to pitanje. Treba ipak vidjeti šta je Jugoslavija izvorno bila. Ona je ipak bila jedna vještačka tvorevina, nastala u posebnim istorijskim prilikama koje su pogodovale stvaranju takvog konglomerata na ovom prostoru.

To je bila želja južnih Slovena koji su nekada živjeli u Austro-ugarskoj, tu je bila i kraljevina Srbija koja se odvojila od Osmanskog carstva. Tada je Evropa na svim svim mirovnim konferencijama vidjela da je to faktor koji će nekako osigurati stabilnost tog i tada eksplozivnog prostora. Tu su se udružili vrlo različiti dijelovi te zajedničke države. Dakle, nacionalne razlike, ako hoćete, kulturne razlike, religiozne razlike, civilizacijske, različita prošlost, sve to.

Ali dok je bilo interesa za zajednički život, a tih interesa bilo je puno, tražio se uvijek mehanizam i procedure preko koji te razlike ne bi bile razorne, ne bi bile kobne po postojanje te države. Ali kako su se mijenjale prilike unutar zemlje i u međunarodnog zajednici, takva zemlja uvijek je morala tražiti odgovor na sve te nove izazove. I dok je to Jugoslavija bila u stanju, to je funkcionisalo.

Ali, naravno, nije uvijek bilo rješenja. I kad je došlo do tih velikih promjena u Evropi, do pada Berlinskog zida, Jugoslavija je bila u situaciji, kako sada dalje. Koji su poslije Titove smrti faktori integracije te zemlje.

Treba to ipak pošteno reći, veoma je bitna bila sama ličnost Tita i ta njegova istorijska uloga. Kad je toga nestalo, onda je zemlja bila u jednoj novoj situaciji, kako osigurati rukovođenje te zemlje. Drugi faktor je bila ideologija. To se zvalo tada samoupravni socijalizam, ipak je to bila ideologija subsocializma. Onda, zajedničko tržište. Onda je tu, kao faktor integracije, bila Jugoslovenska armija. I, naravno, bila je tu partija. Partija kao paralelni, ali ipak odlučujući faktor odlučivanja kada su se ključne odluke donosile unutar partijskih struktura.

I kako su počeli svi ti integracioni faktori slabiti, prvo, Tita nije bilo. Ideologija koja je udarila u logiku jednog liberalizma, evropskog i parlamentarnog demokratizma, više nije imala tu snagu. Raspalo se tržište. Partija se raspala na 14. kongresu, kad je naša delegacija otišla. Ostala je JNA, a takva armija u višenacionalnoj zajednici, koja je sastavljena iz pripadnika svih tih naroda, ne može biti ni u jednoj zemlji, a pogotovo u višenacionalnoj zemlji, faktor integracije. Ona je to pokušavala da bude, ali je završila tako što je započela ratove, nažalost, prvo Slovenije, onda protiv Hrvatske, a pogotovo protiv BiH.

Tako da, ako me pitate, da li je bilo moguće naći rješenja da li u tim uslovima postoji interes svih dijelova, svih republika, da i dalje budu u zajedničkoj državi, i koji je to interes… te diskusije u stvari nije bilo. Nije bilo ni volje. Svako je pogledao na svoju stranu. Kriza je bila vrlo duboka i u toj krizi svako za sebe traži najbolje rješenje. I ako sad govorim za Sloveniju, za tadašnje rukovodstvo i za sebe, kad smo vidjeli da to nije moguće, onda je trebalo tražiti alternativu. Alternativa je bila osamostaljenje na principu udruživanja. Kako se Jugoslavije udružila, tako se trebalo razdružiti

Bili smo svjesni opasnosti da zbog tadašnje srpske politike, kakva je bila za vrijeme Miloševića postoji opasnost da dođe do nasilnog raspada. Zato smo i nudili mi deklaraciju o mirnom razdruživanju, koja, nažalost, nije bila prihvaćena. Jedino mi je podršku dao Hrvatski sabor. Ja sam tada razgovarao sa predsjednikom Izetbegovićem zašto Bosna nije to podržala. Upravo smo mi to radili prije svega zbog Bosne. Znajući šta je u Bosni već bilo na tim nacionalnim sukobima i od čega može dovesti, onda mi je on tada rekao, Milane, ja to u ulozi predsjednika ne mogu sprovesti.

Onda su stvari krenule kako su krenule. I mi smo na osnovu tog našeg saznanja i te naše rezoluciju o mirnom razdruživanju pokušavali angažovati međunarodnu zajednicu. Objasniti da je vrijeme presudno i da bez angažmana međunarodne zajednice proces razdruživanja ići u vrlo krivom pravcu i da će dovesti do rata. Na žalost, nismo bili dovoljno uvjerljivi. Kada je došlo do rata u Sloveniji, onda se nekako osvijestila međunarodna zajednica ali bilo je već kasno.

Nedavno je njemački novinar Michael Madsen došao do novih saznanja o razgovorima Franja Tuđmana i Slobodana Miloševića koji je potvrdio da su razgovarali o podjeli Bosne i Hercegovine. Kako vi gledate na to i u to uvijek aktualno pitanje?

Kučan: Ja sam sa Tuđmanom razgovarao da on s Miloševićem treba da se dogovori oko položaja srpskog naroda u Hrvatskoj. Iako smo mi tada bili u dosta tijesnim odnosima, gotovo svakodnevnim sa Hrvatima, on mi je tada rekao “pa ja već imam kontakte sa Miloševićem”.

Oni su u Karađorđevu tada već naveliko razgovarali, ne o onom što sam ja mislio da treba razgovarati, nego o podijeli BiH. A čim vi počinjete diskusiju na tom prostoru oko podijele, promjene granice i tako dalje, to je rat, tu drugog rješenje nema. I on nije bio svjestan toga. Možda ste čitali knjigu koja je napisao u njegov šef tadašnjeg kabineta. On je bio na tom razgovoru. I tu vidite kako njima nije stalo do toga koje su posljedice. Nego samo ko će više uzeti BiH. Mi u Sloveniji smo bili odlučno protiv toga. I to smo govorili svima tim sagovornicima iz Međunarodne zajednice. “Nemojte, molim vas, ići u tom pravcu”. Nažalost, nismo mogli to spriječiti.

Govorili ste kako je išla saradnja s tim bivšim jugoslovenskim liderima. Pa zanima me kakvi su bili odnosi s vama, sa recimo Alijom Izetbegovićem. Jednom prilikom ste pozitivno govorili o njemu?

Kučan: Ja sam njega upoznao tek preko tih Beogradskih diskusija i Predsjedništva. Bilo mi je jasno da je on možda svjestan opasnosti koja je prijeti Bosni i Hercegovini. Ali nije imao dovoljno podrške u međunarodnoj zajednici. Kad je došlo do svega toga on se okrenuo i tražio pomoć u zemljama za koje je mogao računati da će mu dati pomoć. To su bile islamske zemlje. Političari s Zapada su ga sami natjerali, zapravo situacija je ga natjerala da nađe tu pomoć i umjesto da mu oni ponude pomoć oni su ga počeli gledati s jednom rezervom. Opasnost od Islama i tako dalje. Znate koji su bile posljedice.

Ja sam njega doživljavao kao jako poštenog čovjeka kojemu je stalo do opstanka Bosne i Hercegovine, naravno prije svega do Bošnjaka, ali da je možda situacija bila prije složena za čovjeka koji je ostao usamljen u svojoj poštenoj pretpostavci kako treba riješiti to pitanje.

Nakon vladavine Janše, u Sloveniji su došli ljevičari, liberali. Kako ocjenjujete njihov dosadašnje mandat? Da li slovenačko društvo ide u pozitivnom smjeru? I još jedno pitanje koje se veže na to, kako gledate odluku Slovenije da prizna Palestinu?

Kučan: Vidite, odluka u principu da Slovenija prizna Palestinu je stara. Nije sprovedena nikada do kraja. Jer ako gledamo principijelno Slovenija je tada bila u situaciji da traži priznanje za svoju poziciju tada i nema nikakvog moralnog opravdanje da to ne priznaje drugima, pa, ni Palestini. Predsjednik Turk i ja smo uvijek bili stava da Slovenija iz principijelnih razloga treba priznati Palestinu. Ne da postavlja uslove ili čeka da taj čin priznanja donese neka druga zemlja.

Ako smo mi zemlja koja živi na principima, onda tu trebamo raditi što prije. A ne računati kada će biti pravi uslovi, kada neće imati negativnih posljedica za Sloveniju i tako dalje. To ne može biti kalkulantska politika. Jedan dio slovenske politike i danas nije za to, spomenuli ste Janšu. To je nevjerovatno jer on je bio u onom dijelu politike, naravno tu sam bio i ja, koji smo tražili tada svim tim porama i putevima da što prije dobijemo priznanje. I meni je to neshvatljivo kako možeš nešto što si tražio za sebe nisi u stanju priznati nekom drugom. Drugo je sad pitanje koliko to doprinosi ostvarenju politike te zemlje.

Koliko će to pomoći uspostavi palestinske države to je opet drugo pitanje. Ali u principu mislim da je takva odluka bila ispravna.

Kada govorimo o Sloveniji ona je u jednom vremenu, u jednom periodu izgubila taj elan i počela je stagnirati. U tom razvitku, ne samo privredno, nego i u drugima dostigle jedne zemlje koje su bile iza nas, Češka, pa u nekom dijelu i Poljska. Sada su tu negdje sa Slovenijom.

Jer mi smo se prije svega fokusirali prvo samostalnost, pa onda članstvo EU i NATO. Onda smo nekako smo izgubili taj elan. Kako razvijati temelj te jasne strategije, ako hoćete, ili vizije, Slovenija nije imala. Sada se počelo na tome raditi. Mislim da postoje jezgra tog novog razmišljanja.

Ipak jedan dio slovenačke politike, koja je u tom generalnom razvoju sada na desnoj strani evropske politike, i to ne samo na tom srednjem dijelu te politike, nego na ekstremnom, ona naravno ne radi u interesu slovenačkog naroda. I ova sada situacija oko Palestine i protivljenje tome pokazuje da je ona fokusirana na nedemokratske ciljeve.

2

avatar
1000
1
1
0
 
2
Ronaldinjosvizajedno
NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
svizajedno
Gost
svizajedno

Gospodin Kucan je od uvjek bio vrlo mudar politicar , stariji se sjecaju njegovog predloga da Jugoslaviji bude labava konfederacija sa ciljem izbjegavanja rata … malo ih je bilo koji su to tada razumjeli nazalost , izabrano je rat najprimitivnije resenje ali pravo za profitere rata !

Ronaldinjo
Gost
Ronaldinjo

tačno tako…ali srpski šovinizam i apetiti miloševića i tuđmana su doveli do rata

Send this to a friend