Lopovluk je postao društveno prihvatljiv

Često se događa da građani ponovo biraju političare za koje je dokazano da su krali i varali. I mediji uglavnom vide grijehe onih iz političke opcije kojoj nisu skloni. Ima li izlaza iz tog začaranog kruga, piše Dojče vele.

Slučajevi u kojima hrvatski političari bivaju uhvaćeni u sukobu interesa ređaju se kao na traci na sjednicama Komisije za spriječavanje sukoba interesa. No, niko ne nudi, a kamoli da podnese, ostavku jer je otkriven u zloupotrebi ili prisvajanju novca poreskih obveznika, ili zato što je lični proboj stavio ispred interesa građana.

Uprkos svim zabilježenim slučajevima korupcije i klijentelizma, na izborima stalno pobjeđuju i prolaze manje-više iste stranke i isti političari. Jesu li nepoštenje i neodgovornost, korupcija i klijentelizam građanima već postale toliko uobičajene pojave da na njih više ni ne reaguju? Jesu li elite gore od naroda ili su samo njegove vjerne predstavnice?

Je li Hrvatska u tom smislu bolja ili gora od država u okruženju?

Politički analitičari, profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu dr Ivan Rimac i vanredni profesor na Odsjeku za sociologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta dr. Dragan Bagić, smatraju da je riječ o problemu koji smo naslijedili iz socijalističkog sistema i koji se može riješiti samo promjenama sistema vrijednosti na svim nivoima. Saglasni su i da se Hrvatska po tome ne razlikuje bitno od drugih država Balkana, odnosno bivše Jugoslavije – s izuzetkom Slovenije. Mišljenja im se razlikuju kad je riječ o nepoštenju i sklonosti lopovluku među narodom u odnosu na političke elite.

Rimac: Predstavnici elita ipak su “gori” od građana

“Otkad smo ušli u demokratiju, političari se ponašaju vrlo slično kao dok smo bili u komunizmu, s tim da su u komunizmu takva ponašanja bila prikrivana i funkcioneri bi bili sankcionisani ako bi optužbe eskalirale. Naravno, o tome se nije smjelo javno govoriti. Sad, kad imamo slobodnije medije i kad je postalo gotovo nemoguće sakriti takve slučajeve, za prikrivanje malverzacija koristi se relativizacija samog kriminalnog čina i samim time se otupljuje oštrica prigovora i napada na osobe koje zloupotrebljavaju javni novac. Kao argument se koristi da optužbe dolaze sa suprotne političke strane, to jest iz suprotnog političkog spektra”, ističe Rimac.

On objašnjava kako se time djelimično neutralizuje težina optužbi među sopstvenim biračima i one se reinterpretiraju kao podmetanje političkih protivnika. S druge strane, nastavlja Rimac, u javnom govoru je odavno počelo korišćenje sintagme “sukob interesa”, a ne “lopovluk” ili “krađa javnog novca”. Time se takođe u izvjesnom smislu, relativizuju optužbe na račun pojedinih političara.

Rimac smatra da tolerisanje lopovluka ipak nije dominantno jer građani pružaju otpor izbornom apstinencijom, poreskom utajom, masovnim iseljavanjem, ali i sve učestalijim protestima. Uvjeren je da su predstavnici elita ipak “gori” od građana jer, za razliku od političkog kriminala, kriminal među tzv. običnim građanima ne bilježi rast.

Bagić: Političari nisu ni bolji ni gori od naroda

Dragan Bagić naglašava kako ne voli da na pitanje tolerancije lopovluka i malverzacija gleda “pokvarene elite, ispravan narod” jer smatra da je takav način rada prisutan na svim nivoima te da se političari naprosto ponašaju kao i ostatak naroda.

“Duga je naša tradicija prihvatljivosti da za sebe osiguraš nešto mimo pravila, koja seže najmanje do socijalizma, a vjerovatno i ranije. Ljudi su se decenijama priključivali nelegalno na vodu ili struju, gradili bez građevinskih dozvola. To postoji na svim nivoima – od čistačice koja će sredstva za čišćenje s posla odnijeti kući, jer to nije “ništa veliko” ni nešto što izaziva zgražavanje. Kako se ljudi penju na skali društvenog položaja i uticaja, tako se i ta skala povećava. Takve osobe razumiju i donekle mogu da tolerišu tu vrstu ponašanja i na višem nivou. Naši političari nisu ni bolji ni gori od naroda, oni se naprosto ponašaju kao i ostatak naroda”, uvjeren je Bagić.

Jer, da nije tako, ističe Bagić, u nekom bi trenutku demokratski mehanizmi morali uvesti red u elite. Naravno, dijelu stanovništva takav vladajući vrijednosni sistem nije prihvatljiv, pa odlučuju da se isele u druge države ili se sasvim pasivizuju.

Sporedni, arbitražni kriterijumi određuju životne uslove

“Istraživanja pokazuju da su korupcija i klijentelizam jedan od glavnih uzroka masovnog iseljavanja. Ljudi ne žele da žive u takvom društvu, ne žele da žive u društvu u kojem ne možete na temelju predvidljivih kriterijuma poput kvalifikacija, znanja, rada ili stručnosti, dobiti ono što vam pripada u skladu sa vašim zaslugama. Naprotiv, postoje neki sporedni, arbitražni kriterijumi koji određuju uslove života. Dio ljudi ne želi da živi u takvom društvu, iako bi se možda i oni mogli “snaći”. Ne žele – i zato odlaze. Jedna od posljedica je i nesklonost da se angažujete, zauzmete za drukčije društvo, jer ne vjerujete da će to imati dugoročan učinak, odnosno da iskvareni sistem to neće pokušati da iskoristi za sebe”, kaže Bagić.

Rimac upozorava da su posljedice života u takvom sistemu gubljenje povjerenja u politički sistem u cjelini, smanjena participacija u političkom odlučivanju i bježanje iz politike, ili što je još gore, bjekstvo iz društva to jest – iseljavanje. Situacija bi se mogla poboljšati kad bi nove političke snage mogle da se nose s preprekama koje im postavlja postojeći politički sistem u kojem se oni u izbornom procesu teško mogu da nametnu kao alternativa postojećim političkim snagama.

Hrvatska u pat-poziciji, bez tačke preokreta

Rimac ističe ekonomiju kao drugu bitnu polugu koja bi mogla da donese društvene promjene.

“Koruptivnost i autoritarna vlast je prisutnija u zemljama koje imaju ili velike prirodne resurse i/ili ekonomije koje zavise od države. Kako kod nas nema pomaka u smislu da se ekonomija osamostali, odnosno odvoji od državnih intervencija i podsticaja, da se riješi zavisnosti od poslova s državom, praktično smo u pat poziciji: politička moć predstavlja ultimativnu, krajnju, moć u društvu i nikakva ekonomska moć je ne može izbaciti iz dominantne pozicije”, zaključio je Rimac.

Ni Rimac ni Bagić ne misle da su takve promjene moguće u kratkom roku i bez promjene svijesti na svim nivoima.

“Društvo nam decenijama funkcioniše na taj način i više puta se činilo da smo dosegli neku tačku preokreta, pa se pokazalo da to nisu bile tačke preokreta, pa se ne usuđujem da prognoziram ništa. Iskustvo nas uči da društvo može očito dugo da izdrži i funkcioniše na taj način i to je, nažalost, postala neka faza normalnosti u kojoj se vrtimo”, zaključio je Bagić.