Region

Nepoželjna marama u Oružanim snagama BiH

Emela Mujanović

Profesionalna vojnikinja zbog odluke da stavi maramu suočila se sa suspenzijom, a potom premještanjem. Emela Mujanović, pripadnica Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, od 2011. godine nosi maramu ili hidžab. Profesionalna vojnikinja zbog odluke da stavi maramu suočila se tada sa suspenzijom, a potom premještanjem u jednonacionalnu kasarnu gdje “neće nikome smetati”.

Uz objašnjenje da krši pravilnik o uniformi u OSBiH, nakon upita Radija Slobodna Europa Ministarstvu odbrane BiH za intervju, protiv Emele je nanovo, u ljeto 2019. godine pokrenut disciplinski postupak. Ishod još uvijek nije poznat.

Kako RSE nije dozvoljeno da zvanično razgovara s vojnikinjom Emelom, iz Ministarstva su kao sagovornika predložili glavnog imama Vojnog muftijstva Nesiba Hadžića, uz objašnjenje da “nije praksa da novinari traže pojedince, već da Ministarstvo na osnovu teme predloži sagovornika”. Stvar ne bi bila čudna da tema o marami nije usko vezana za pomenutu vojnikinju.

Emelina priča poznata je još od 2011. godine. Od prijema u OSBiH 2008. godine, Emela je bila u kasarni u Zenici, a ubrzo je otišla na školovanje u Grčku, gdje je bila do 2011. godine. Upravo u Grčkoj se odlučila pokriti. Kad se vratila, njeno radno mjesto bila je kasarna u Pazariću. Prvi dan je prošao bez većih problema, međutim već narednih dana su nadređeni počeli da joj govore da skine maramu. Dobila je pismenu disciplinsku kaznu, a pošto je i dalje nosila maramu, dobila je kaznu zaustavljanja unapređenja u službi. Dešavalo se i da joj ne bude dozvoljen ulazak u kasarnu, a konačna kazna je bila sedam mjeseci suspenzije. Nakon toga, poslata je u kasarnu u Ustikolini, jer je to jednonacionalna kasarna.

Ovo je za RSE potvrdio i imam Nesib Hadžić.

“Emeli je uzurpirano pravo kroz pravilnik službe. Mi smo kao Vojno muftijstvo pokušali da joj pružimo podršku, ali propis je propis i mi ga moramo svi poštovati.”

Hadžić govori o Pravilniku o uniformama Oružanih snaga BiH, tačnije članu 5 i 6, u kojima stoji (2012):

“Vojnim licima nije dopušteno nošenje pojedinih dijelova vojne uniforme u kombinaciji s civilnom odjećom i/ili opremom, kao ni kombinacije dijelova različitih kompleta vojne uniforme.”

“Nije dozvoljeno samovoljno mijenjati izgled, veličinu, kroj i sastav vojne uniforme.”

Je li marama vjersko obilježje?

Na osnovu pravilnika u kojem nigdje nije predviđeno pravilo o marami, ona je samim tim zabranjena, kaže Hadžić i objašnjava da je Vojno muftijstvo prije donošenja pravilnika predlagalo načine kako bi se ovo pitanje riješilo, ali ti prijedlozi nisu usvojeni.

“Na ovim prostorima nije bila ustaljena praksa da žena bude u vojsci, kako kod Bošnjaka, tako ni kod Srba i Hrvata. Niti svijest ljudi koji su pravili određene koncepte u vezi s oružanim snagama, niti naša infrastruktura… sve to nije bilo prilagođeno ženama. Infrastruktura iz bivše JNA (Jugoslavenska narodna armija) bila je prilagođena muškarcima. Naravno, sada žene ravnopravno ulaze u Oružane snage i bilo je potrebno omogućiti im adekvatnu infrastrukturu, odvojene spavaonice, kupatila…”

Vojno muftijstvo prepoznalo je, kaže efendija Hadžić, ove potrebe i potrebe žena muslimanki kad je riječ o marami, koja je, prema islamu, obavezna. Zato su predložili Ministarstvu načine kako bi se marama integrirala u uniformu OSBiH. Prijedlog je uključivao propise o boji i izgledu marame. Pozivajući se na konvencije o ljudskim pravima i zakon o slobodi vjere i prasku drugih zemalja Muftijstvo je predložilo da se, između ostalog, definira vrijeme za molitvu i halal ishrana, ali i pitanje nošenja brade kod vojnika.

“Svu tu raspravu smo mi imali. Naveli smo da krajevi marame moraju biti ubačeni unutar uniforme, i to samo u tri boje koje su na uniformi. To je jako uredno i vojnikinjama ne bi smetalo u obavljanju bilo kakvih obaveza. U engleskoj vojsci, recimo, žena može nositi maramu obavljati sve funkcije osim da bude pilot zbog nošenja slušalica. Vodili smo računa o svemu.”

Odgovor nije došao, ali je pravilnik objavljen bez propisa o marami.

“Pravilnik propisuje koji su dijelovi uniforme. U tome nema marame i tako je ona isključena. Isto je i s bradom za muškarce, gdje je rečeno da brkovi mogu, ali ne može brada. S druge strane, recimo, vojni sveštenici moraju nositi bradu i njima je to dozvoljeno. Marama nije vjersko obilježje, ona je u islamu obaveza, farz. To nije jednako mjesecu i zvijezdi ili križu, tespihu… marama je obligatorna, na ženama je da izaberu hoće li ili neće staviti maramu.”

Teži put

Emela je izabrala i to ju je dovelo do brojnih problema. Efendija Hadžić kaže da je ona u jednom momentu bila izložena “nezgodnoj kampanji jer je poštivala propis islama kojim je prekršila propis OSBiH”. On kaže da je to bio teži put.

“Vojno muftijstvo nosi dio tereta što je to tako i kad gledamo unazad sigurno je da smo mogli više, ali u datom momentu smo se nadali da će se naši prijedlozi usvojiti.”

Teži put je za Emelu značio i premještaj u jednonacionalnu kasarnu u Ustikolini, kako je rekao efendija Hadžić “da ne bi bila na očima onima kojima smeta”. Za majku troje djece to je najteže. Djeca su za vrijeme radne sedmice u Goraždu, tokom vikenda su u Sarajevu, gdje živi Emelin suprug. Vrlo često ih u Goraždu nema ko čuvati, a jedno dijete ima poteškoće u razvoju.

“Ona je primijenila ona uputstva koja smo mi u svojim prijedlozima davali. Osim te činjenice da ima maramu, ni po čemu nije odudarala, ali je nekome smetala. Ipak, tada je bilo razumijevanja za Emelu jer je ona iako je prekršila propis nastavila raditi, bila je premještena, ali je ostala u službi. Oni kojima je smetala samo su insistirali na propisu.”

Kome smeta marama još?

Emela radi u 4. bataljonu 4. pješadijske brigade u Ustikolini. I dalje nosi maramu.

“Ako ulazi u kasarnu s maramom, krši pravilo službe. Dolazimo u situaciju da i oni koji insistiraju na tom pravilu, vide da to nema smisla, ali nemaju snage da se pozabave time. Da se pravilo raspakira i napravi novo.”

Marama Emeli ne smeta da obavlja dužnosti, smatra efendija Hadžić, ali to i dalje ne znači da ne krši pravilo.

“Razgovarao sam i s Emelom i drugim ženama i rekao sam im da moraju poštovati pravilo, čak iako je ono, da kažem uvjetno, diskriminirajuće.”

Da marama ne smeta vojnikinjama smatraju u vojsci Sjedinjenih Američkih Država, Norveške, Holandije, Velike Britanije, Turske. Zanimljivo je da recimo u vojsci Holandije nema nijedne žene koja nosi maramu, ali pravilo je tu u slučaju da bude.

U BiH je već osam godina obrnuto. Iako postoji potreba da se pravilnik o marami donese, to se ne dešava. Oko 270 žena u Oružanim snagama izjašnjava se kao Bošnjakinje. Među njima je značajan broj onih koje redovno prakticiraju vjeru. Neke od njih bi željele staviti maramu, ali teži put ne biraju jer se plaše posljedica.

U Oružanim snagama BiH, koje su organizirane prema standardima NATO-a, organizirana je vjerska služba na osnovu sporazuma s Katoličkom i Srpskom pravoslavnom crkvom, te protokolom s Islamskom zajednicom. Vjerske službenike financira Ministarstvo odbrane BiH.

Efendija Hadžić smatra da potpisivanjem ugovora države BiH s Islamskom zajednicom u BiH o organizaciji vjerskog života unutar BiH, te usvajanjem pregleda odbrane, odnosno desetogodišnjeg plana razvoja OSBiH u Predsjedništvu BiH, za koji imam Hadžić kaže da bi BiH trebao približiti NATO-u, pitanje marame u vojsci bilo bi u budućnosti moguće definirati pravilnikom.

Dotad, Emeli Mujanović ostaje da čeka na ishod još jednog disciplinskog postupka pokrenutog nakon upita Radija Slobodna Europa za intervju i da se skriva od onih kojima smeta.

2

avatar
1000
2
0
0
 
2
ROKIBokelj
NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
ROKI
Gost
ROKI

ova ima iza sebe SDA koja je na sve to gura samo da bi rekli mismo ugrozeni a ova mlada osoba je trebala rascistiti sama sa sobom ili vjera i religija ili oruzane snage BiH NEGO HOCU PARE A HOCU I JARE

Bokelj
Gost
Bokelj

Cujes,vojnikinja

Send this to a friend