Region

Pet modela albanskih stručnjaka za rješavanje kosovskog čvora

ilustracija

Kosovski institut za istraživanje i razvoj politike (KIPRED) objavio je protekle nedjelje studiju u kojoj je analizirano pet konkretnih modela za rješavanje kosovskog čvora – podjela ili razmjena teritorija, model dvije Njemačke, model Britanije i Irske, model Južnog Tirola, ali i ono što nazivaju “hrvatsko-jugoslovenskim/srpskim” modelom.

U istraživanju “Opcije za pravno-obavezujući sporazum o normalizaciji odnosa Kosova i Srbije” jasno se navodi da je interes Prištine da zadrže jezero Gazivode i Trepču, koji se nalaze na sjeveru Kosova i Metohije, ali i da ne formira Zajednicu srpskih opština na koju se obavezala prije više od pet godina potpisivanjem Briselskog sporazuma.

Najšire i najpodrobnije govori se o modelu podjele, odnosno razmjene teritorija. Navodi se da je riječ o rješenju o kome se sve više govori od početka ove godine i koje su kosovski premijer Hašim Tači i albanski premijer Edi Rama uzeli u razmatranje. Prema izvještaju, izgleda da Tači veoma ozbiljno razmatra ovu opciju, mada za nju koristi eufemizam – korekcija granica.

“Ova opcija bi mogla da znači samo podjelu Kosova ili podjelu u kombinaciji sa razmjenom teritorija u koju bi ušli i djelovi u kojima su Albanci masovno naseljeni u Preševskoj dolini na jugu Srbije. Dijeljenje bi moglo da znači da bi djelovi Kosova sjeverno od rijeke Ibar bili pripojeni Srbiji, a, ukoliko je i razmjena teritorija uključena, Preševska dolina postala dio Kosova”, navodi se u izvještaju i dodaje da je riječ o teritorijama približno iste veličine (sjever Kosova sa oko 1.007 kvadratnih metara, a Preševska dolina oko 1.200 kvadratnih metara).

Očekivanja su da bi u slučaju postizanja ovog dogovora Srbija, svakako, tražila posebnu zaštitu za imovinu i interese SPC na Kosovu.

U istraživanju se, u obrazloženju ove opcije, kao primjer mirne razmjene teriotrija navodi model po kome su to učinile Holandija i Belgija 2016. godine. Tada su, kako se navodi, te dvije zemlje potpisale sporazum o korekciji granica i mirno se nagodile.

“Iako je politička konotacija drugačija nego u slučaju Kosova i Srbije, ovaj sporazum pokazuje da je model razmjene teritorija moguć i da funkcioniše”, navodi se u izvještaju i dodaje da bi razmjena teritorija morala da bude sprovedena na takav način da ne proizvede nasilno raseljavanje stanovništva, niti ugrožavanje ljudskih prava i sloboda.

Konstatuje se, kroz analizu stavova brojnih zvaničnika, da bi upravo podjela sa razmjenom teritorija mogla biti najmanje loše rješenje i za Srbiju i za Kosovo.

Takođe, navodi se i da je faktična podjela nastala još 1999. godine “kada su NATO snage spriječile OVK da uđe na teritoriju sjevera Kosova”.

Kao argumenti protiv ovog rješenja, navodi se da bi to umanjilo sliku o Kosovu kao multietničkom društvu, kako su ga zamislili SAD i njihovi evropski saveznici, ali i da bi moglo da proizvede dalje transfere stanovništva – Srba sa juga na sjever, i Albanaca sa sjevera na teritorije južno od rijeke Ibar. Takođe, navodi se i da bi time bili ugroženi ekonomski interesi Kosova, jer bi važna imovina, kao što su Gazivode i Trepča, pripale Srbiji. Na kraju, posebno se ističe da bi to mogao da bude opasan presedan za druge zemlje koje imaju slične etničke probleme, kao što su Makedonija i Bosna i Hercegovina.

Odmah u nastavku, u izvještaju se daje odgovor na sve ove sumnje:

Navode da je Kosovo na papiru multietničko društvo, ali da je u realnosti ono poptuno podijeljeno. Navodi se, takođe, da bi rezultat podjele i razmjene teritorija mogao da dovede do toga da Kosovu pripadne vojna baza Srbije kod Bujanovca, kao i da bi podjela mogla da dovede u pitanje kontrolu nad Koridorom 10, koji Srbiju povezuje sa Makedonijom i Grčkom sa jedne, i Hrvatskom, Slovenijom i Austrijom, sa druge strane.

“Neko bi se mogao zapitati zašto bi Srbija dozvolila Kosovu da preuzme ova dva strateška interesa”, navodi se u izvještaju.

Kada je riječ o Trepči i Gazivodama, navodi se da kosovska ekonomska održivost samo dijelom zavisi od te imovine i dodaje da su tri od pet rudnika Trepče locirani južno od Ibra i da bi ostali Kosovu. Ipak, za Gazivode se navodi da je to slaba tačka za Kosovu, jer snabdijevaju Kosovo pijaćom vodom, ali i generišu elektičnu energiju. Navodi se da bi ukoliko bi Gazivode pripale Srbiji, Beograd došao u priliku da blokira protok i da bi to bilo izvor novih tenzija na relaciji Srbija-Kosovo.

U zaključku se navodi da su podjela i razmjena teritorija najkontroverznije i opasne opcije, zbog svih neizvjesnosti koje nose sa sobom.

“Bilo bi djelimično opasno za Kosovo da razmatra ovu opciju bez saglasnosti zapadnih partnera”, zaključuje se i poručuje kosovskom liderstvu da po tom pitanju budu veoma oprezni.

U posljednje vrijeme je objavljeno nekoliko istraživanja na temu budućeg statusa Kosova koja potpisuju stručnjaci iz Srbije i još više onih sa adresa u međunarodnoj zajednici. Ovo je, međutim, prvi put da se na jednom mjestu mogu naći detaljno istaknuti i analizirani kosovski interesi, koji onda na izvjestan način otkrivaju i strategiju i ciljeve njihovog tima u dijalogu o budućnosti.

Kako navode, cilj albanskih predstavnika treba da bude priznanje nezavisnosti Kosova, po mogućnosti formalno, ali i da se Srbija isključi iz miješanja u kosovske poslove. Cilj je i da sporazum koji bude postignut utaba put ka punopravnom članstvu Kosova u Ujedinjenim nacijama i drugim internacionalnim organizacijama.

Cilj Kosova je i da sačuva teritorijalni integritet, i obezbijedi punu i ekskluzivnu jurisdikciju nad cijelom teritorijom. To uključuje i pun suverenitet i kontrolu nad resursima i imovinom, kao što su jezero Gazivode i rudnici Trepča (koji su na teritoriji severa Kosova).

Jasno se ističe i da je interes Kosova da izbjegne ono na šta su se obavezali u Briselu – formiranje Zajednice srpskih opština.

“Interes Kosova je da izbjegne formiranje ZSO, koja bi imala izvršna ovlašćenja koja nadilaze ovlašćenja opštinskog nivoa: U svakom slučaju, Kosovo nema nikakav interes da se formira asocijacija koja bi imala “funkcije centralne vlade” i moći koje bi mogle da se razviju u treći nivo vlasti sa elementima teritorijalne autonomije za opštine u kojima živi srpska manjina”.

Navodi se i da bi, nakon postizanja sporazuma, Kosovo tražilo ratnu odštetu od Srbije, kao i razrješenje pitanja nestalih u ratnim sukobima 1999. godine. Takođe, tražili bi i kompenzaciju za predratno socijalno, zdravstveno i penziono osiguranje koje, kako navode, nije isplaćivano kosovskim Albancima.

U istraživanju se navode i modeli Dvije Njemačke, kao i model “Hrvatska-Srbija”.

Kada je riječ o prvom modelu navodi se da je mnogo povoljniji za Srbiju. Kako navode, Srbija bi time ispunila zahtjev EU za potpisivanjem pravno obavezujućeg sporzuma i dobila šansu da postane članica, a da pritom ne bi morala da prizna Kosovo. Kosovu time, dodaju, nije garantovana ni stolica u UN zbog mogućeg veta Kine i Rusije koje ne obavezuje nikakav sporazum Beograda i Prištine. Istovremeno, ne garantuje im ni članstvo u EU, a kao primjer se navodi Španija, koja je svoj stav prema Kosovu jasno pokazala.

Kada je riječ o drugom modelu, Hrvatska-Srbija, navodi se Sporazum o normalizaciji odnosa Hrvatske i SRJ, poslije Dejtona. Taj model podrazumijeva eksplicitno priznanje i stolicu u UN. Navodi se da je to za Kosovo jedna od najboljih opcija, a kao eventulna opasnost ističu se značajni ustupci koje bi morali da učine u pogledu izvršnih ovlašćenja ZSO. Konstatuje se i da je za Srbiju ovo vrlo malo vjerovatna opcija.

Send this to a friend