Politika usmjerena na bogaćenje političara

Kako uticati na sve češću pojavu naglog i sumnjivog materijalnog uspona političara? Za to je neophodna dubinska intervencija u društvo – ali spremnost za to je mala.

Imovina političara tradicionalno je u Hrvatskoj veoma osjetljivo pitanje. Ipak, čini se da je u posljednje vrijeme to poprimilo novu dimenziju. U medijima, naime, nikad nije bilo toliko novootkrivenih informacija oko (skrivenih) materijalnih dobara pojedinaca na vlasti. S druge strane, čini se da takve vijesti više i ne izazivaju neku posebnu pažnju. Nema nikakvih posljedica, a ni javnost se nešto naročito ne uznemirava, vjerovatno zato što je zaokupljena drugim, životnim brigama, piše Dojče vele DW.

U žižu medijske pažnje tako su dospjeli ministri Goran Marić, Tihomir Tolušić i Lovro Kuščević, saborski poslanici Josip Đakić i Domagoj Mikulić, itd. Prozivaju se i pojedina imena iz hrvatskog pravosuđa čiji će pripadnici sljedećeg mjesec, prema novim pravilnicima, moraju da objave svoje imovinske kartice. Problem je uvijek isti – neobjašnjiva količina nekretnina i drugih vrijednosti, u odnosu na njihove poznate prihode i porodična nasljeđa.

Zbog čega dolazi do eskalacije te pojave?

“Objašnjenje leži u političko-ekonomskom modelu po kojem funkcioniše hrvatsko društvo”, smatra Luka Brkić sa Fakulteta političkih nauka u Zagrebu.

“A njegove odlike”, nastavlja on, “jesu zavičajnost, familijarizam, klijentelizam, paternalizam, strančarenje – da ne nabrajam dalje. To su osnovni kriterijumi za uspon na javnoj ljestvici, i društvenoj i političkoj i profesionalnoj.”

Cinizam prema narodu

“Takva dominantna praksa izaziva suboptimalna rješenja profesionalne osposobljenosti koje zahtjevaju određene više javne funkcije. Na kraju se vidi šta je pun smisao toga, jer takvo pozicioniranje donosi dohodovno osjetno bolji život u zamjenu za poslušništvo. A onda je teško objasniti javnosti otkud određene nekretnine u imovini. Kontekst je jednostavno takav i prepoznaje se u svim segmentima društva. Pogledajte pravosudnu vlast, samo formalno nezavisnu, pogledajte penzioni sistem, strukturu zdravstva ili socijalnog sistema”, kaže Brkić.

Josip Kregar, profesor zagrebačkog Pravnog fakulteta i bivši saborski poslanik, mišljenja je da je određeni dio političara stasao u neprestanoj žurbi da se što prije i lakše obogati, a što manje uočljivo: “Oni su cinični prema tezi da će narod to kazniti na izborima, jer znaju da uz svoje resurse i ovlaštenja mogu da manipulišu javnim mnjenjem. I to nas čini apatičnima prema politici, ostaje samo nezadovoljstvo. Oni drugi političari morali bi da insistiraju na stvaranju oštrijih mehanizama kontrole i sankcionisanja tih pojava, dok prvi ulažu impresivno lukavstvo i napor u prikrivanju bogaćenja.”

Promjena koja bi bila u interesu društva, prema mišljenju Luke Brkića, moguća je samo ako se interveniše u dubinu društva: “Nemamo aktivne društvene, pa ni pravosudne kaznene mjere za takve slučajeve. Stoga moramo zasjeći u temelje modela koji sam spomenuo. Reklo bi se da je to jednostavno, ali u praksi se čini gotovo nemogućim poduhvatom u današnjoj Hrvatskoj.”

Elite u ravnoteži

On smatra da su tri su ključna protagonista u tom procesu interesno povezana i uravnotežena u zajedničkom cilju bogaćenja: “To su političke i poslovne elite, i veterani, ali pritom ne mislim samo na ratne, nego na inertniji – starosno i politički – dio naše populacije. Niko od njih nije spreman na promjene. Uostalom, po našim poslanicima se vidi kako ideologija pada pred materijalnim interesom. U saboru su ljuti neprijatelji, a u poslu benevolentni saradnici.”

Slično razmišlja i Kregar, uz donekle konkretniji recept.

“Naraslu gomilu skandala već koriste za svoje svrhe – relativizaciju porekla pojave, svođenje problema na tačnije, ali birokratizovano popunjavanje formulara. Tako će narod još manje da vjeruje u mogućnost promjene i ostaće u apatiji kakvoj smo svjedoci. Ali odavno nam je Dražen Budiša predložio protivotrov. Potreban nam je mehanizam koji će jasno pokazati koliko se neko obogatio od svoje funkcije”, kaže Josip Kregar.

“Takav mehanizam”, dodao je, “izvršio bi pritisak na javne zvaničnike da funkciju ne koriste za manje ili više legalne poslove na kojima se bogate, već za onaj opšti interes zbog kojeg ta funkcija postoji. Najčešće se zaista ne radi o krivičnim djelima, ali se radi o poslovima i efektima koji su nespojivi s prihvatljivim etičkim standardima obavljanja javne dužnosti.”

U krajnjoj liniji, jak je i pritisak iskušenja kojem su izloženi s obzirom na raznorazne mogućnosti zloupotrebe uticaja i obaviještenosti o zgodnim prilikama za sticanje ličnog, odnosno privatnog profita.