Region

Ponoš: Za Srbe i Albance važniji je Abazović od šeika i Trampa

Zdravko Ponoš

To nije rezultat bilo čijeg strateškog promišljanja nego Vučićevog nepromišljanja. Šta god da je po srujedi, ako bi posljedica bila podizanje naših odnosa sa SAD na viši nivo, to svakako ne bi trebalo smatrati korakom u lošem smjeru. Nažalost, kako je i sam Grenel priznao, najvažniji elementi vašingtonskog sporazuma ne tiču se ni odnosa Beograda i Prištine međusobno ni njihovih pojedinačnih odnosa sa SAD. Tiču se prvenstveno odnosa oba entiteta sa Izraelom, Kinom i Rusijom. Reklo bi se po meri Trampove izborne kampanje i uz ignorisanje Evrope. Ovako Zdravko Ponoš, potpredsjednik Narodne stranke i bivši načelnik Generalštaba Srbije, odgovara na pitanje Danasa da li je “ekonomski sporazum” koji su 5. septembra u Vašingtonu pred Donaldom Trampom potpisali Aleksandar Vučić i Avdulah Hoti označio strateški zaokret u spoljnoj politici Srbije ka Americi.

Kako vidite bliskoistočne elemente u sporazumu?

Ponoš: Bliskoistočni problemi stariji su od pisane riječi, a u njihovu komplikovanost ne mora da se poseže dalje od 100 godina. Kompleksnost srpsko-albanskih odnosa nije biblijskih razmjera, ali vrijeme je pokazalo da nije jednostavna za rješavanje. Ne vjerujem u naivnost tvorca vašingtonskog papira da je imao namjeru da ta dva mrtva čvora raspetlja tako što će ih upetljati u treći zajednički, a cijelu stvar podvesti pod kategoriju ekonomske normalizacije odnosa Beograd i Prištine.

Element sporazuma koji se dotiču Bliskog istoka za Srbiju su ili rizični ili štetni. Rizično je bavljenje Hezbolahom na neprimjeren način, u loše vrijeme i na neodgovarajućem mjestu. Štetno je obavezivanje na premještanje naše ambasade iz Tel Aviva u Jerusalim suprotno rezoluciji SB UN, poziciji EU i našim spoljnopolitičkim interesima koji se tiču Kosova i odnosa sa arapskim i islamskim svijetom. Nikakva takozvana normalizacija odnosa Izraela sa zalivskim monarhijama ne može da se koristi kao pokriće za Vučićevo proklizavanje u tu kaljugu. Najštetnije je svakako Vučićevo kumovanje na priznavanju kosovske državnosti od strane Izraela. Taj gest učinio je nemjerljivu štetu našoj poziciji oko rješavanja kosovskog problema. Cijeli taj bliskoistični segment sporazuma ilustracija je svođenja Srbije na samo još jedan od emirata UAE, ovaj put ne samo u poslovnom nego i u političkom smislu. Priština ima razloga da bude zadovoljna tim dijelom, Izrael svakako, Trampov izborni štab – to se podrazumijeva.

Ali postoji i značaj i domet sa srpsko albanske odnose…

Ponoš: Vjerujem da je za razbijanje uzajamnih predrasuda, bolje razumijevanje i bolje odnose između Srba i Albanaca mnogo značajnija politička pojava Dritana Abazovića, pa makar u Crnoj Gori, nego sva druženja i potpisivanja Vučića, Hotija i Trampa sve uz sasluženje Grenela, Dahlana i šeika Bin Zajeda.

Sporazumom su pokrenuti neki razvojni i infrastrukturni projekti, dvije strane su se obavezale i da obustave diplomatske aktivnosti suprotne interesima druge strane. Kako to tumačite?

Ponoš: Ozbiljnost tog segmenta o razvojnim poduhvatima dobro odslikava stavka koja nije posljednja u tom dijelu, a ipak se zove “Dodatni bilateralni projekti”. Ako se neko nadao mini Maršalovom planu, sugerišem da prati trend našeg spoljnog duga. Ričard Grenel i Džordž Maršal se ne bi sreli na istom zadatku ni da je putovanje kroz vrijeme moguće.

Priština se obavezala da se na godinu dana uzdrži od lobiranja za članstvo u međunarodnim organizacijama. To je potpuno irelevantno, ionako ništa od članstva nije na vidiku, a i to lobiranje za Prištinu inače radi neko drugi ko je već uticajan član. Srbija se obavezala na jednogodišnji moratorijum u kampanji za otpriznavanje i trajno odustajanje od diplomatske borbe protiv bilateralnih priznanja kosovske državnosti i članstva u međunarodnim organizacijama. Ova tačka sporazuma je nesumnjivo najštetnija i proizvešće trajne i nepopravljive posljedice. Sva režimska pravdanja su samo anestezija za njihovo glasačko tijelo i vrijeđanje inteligencije većine građana Srbije, bez obzira kako gledali na kosovski problem.

Ako se u obzir uzmu sadašnje unutrašnje i spoljnopolitičke okolnosti i one koje su vladale dok ste bili na čelu Generalštaba Vojske Srbije, mogu li se porediti tadašnja i sadašnja spoljna politika? Kada su, po vašem mišljenju, bili veći izazovi i “kome je lakše“?

Ponoš: Sve se promojenilo. I Srbija i svijet. Teško je da se poredi koje vrijeme je teže. Svako ima svoje izazove, a nosioci vlasti koje niko nije molio da se prihvate tog posla, nego su se tukli za njega, treba da odgovore tim izazovima. Ono što je uporedivo je način na koji se vlasti nose sa izazovima svog vremena. Srbija je u periodu koji pominjete imala spoljnu politiku. Može da se polemiše o njenom pravcu i dometima, nekome je bila po volji, a nekome ne. U svakom slučaju, vođeno je računa o spoljnopolitičkim nacionalnim interesima, spoljna politika je institucionalno oblikovana i institucionalni i sinhronizovana sprovođena. Danas je urušen institucijalni kapacitet, a i onaj koji postoji ne koristi se. Spoljna politika u Srbiji danas je privatizovana kao i sve ostalo. A privatizacija je na nivou one kako je privatizovan IKL, Robne kuće Beograd i slično.

Kako vidite otkazivanje vježbe Vojske Srbije u Belorusiji u kojoj se odvija postizborna kriza?

Ponoš: Otkazivanje učešća na vježbi u Bjelorusiji je okasnjela odluka sa ponižavajućim obrazloženjem koje je Vulin saopštio u vidu tužbalice. Vulin je javno priznao da je takva odluka donijeta pod spoljnim pritiskom, a onda dosolio pričom o tome da se biralo – otkazati vježbu ili žrtvovati budućnost Republike Srpske, Kosova i svekolikog srpstva. Koherentna i institucionalno implementirana spoljna politika bi podrazumijevala otkazivanje učešća na vježbi istovremeno sa pridruživanjem deklaraciji Evropske unije o izborima u Bjelorusiji, a to znači 11. avgusta. Umjesto toga, vlast je tada saopštila nadu da Lukašenko neće zamjeriti Srbiji. Vežba je otkazana da bi se učinilo nešto po volji i Evropi nakon što je neprimjereno ignorisana u vašingtonskom plesu po evropskom dvorištu.

Kakve posljedice očekujete?

Ponoš: Lukašenko nema mnogo kapaciteta za retorziju, ali je vjerovatno da će se zakomplikovati isporuka modernizovanih aviona MIG-29 koja je najavljena za početak sljedeće godine u vidu donacije Bjelorusije Srbiji, šta god to značilo. Značajnije pitanje je kako će Rusija čitati ne samo ovaj gest nego i odredbu vašingtonskog papira koji se odnosi na energetsku diverzifikaciju, a posebno činjenicu da je tim papirom Srbija širom otvorila vrata međunarodnoj afirmaciji kosovske državnosti. Za slučaj da je Rusija namjeravala da konačnu cijenu srpskog popuštanja jednog dana naplati nekim za sebe važnijim aranžmanom u Savjetu bezbjednosti UN, ne bi bilo neobično da neko registruje nepovoljan trend cijene kosovskih akcija na međunarodnom političkom tržištu i da to uzme u obzir.

Kontrola štete

Kako vidite najavu suspenzije srpskog učešća u mirovnim operacijama?

Ponoš: Razmatranje takve mogućnosti nema nikakve veze sa otkazivanjem vježbe u Bjelorusiji kako je to Vulin upakovao. Eventualna suspenzija našeg angažovanja u UN mirovnim misijama je motivisana procjenom režima da je doveo u opasnost živote naših mirovnjaka u Libanu nakon što je olako i nesmotreno u Vašingtonu prihvatio da Hezbolah praktično proglasi neprijateljem Srbije. A Hezbolah je snažan, ne samo politički faktor, u Libanu. U namjeri da konroliše štetu koju je napravio u Vašingtonu, režim pravi novu štetu po ugled Srbije, ovaj put u Ujedinjenim nacijama svodeći nas na nivo nepouzdanog partnera.

Send this to a friend