Region

Posljednja bitka Angele Merkel

U sukobu Kosova i Srbije u igri je i spoljnopolitička ostavština Angele Merkel, ali i stabilnost Evrope i budućnost zapadnog savezništva, smatra Bodo Veber, oštro kritikujući neobičnu osovinu Brisel – Vašington, piše DW.

U pregovorima između Kosova i Srbije o sveobuhvatnom i zaključnom sporazumu o potpunoj normalizaciji odnosa – koji se vode pod vođstvom EU, a pokrenuti su 2012. na inicijativu kancelarke Merkel – od početka godine je uočljiva velika američka diplomatska ofanziva.

U pozadini ovih pregovora je ideja o razmjeni teritorija. Tu ideju su u ljeto 2018. prvi javno propagirali predsjednici Srbije i Kosova, Aleksandar Vučić i Hašim Tači. Od prije dvije godine, dakle od početka završne faze pregovora, upravo je Beograd neumorno propagirao „kompromis”. A onda je predsjednik Tači prvi u igru unio ideju o razmjeni sjevera Kosova za Preševsku dolinu uključujući uzajamno formalno priznavanje dviju država. Međutim, niko od troje učesnika – Brisel, Beograd i Priština – u tajnim pregovorima koje vodi Federeika Mogerini, do sada nije objavio neki plan.

Užasan savez

Protiv te ideje su se izjasnili prije svega njemačka vlada i kancelarka, što je naišlo na nerazumijevanje njenih zagovornika. Zašto bi EU i SAD bile protiv takvog sporazuma, pitaju se oni, ako su obje strane saglasne? Ko bi to mogao da im zabrani i zašto?

Ta ideja, taj predlog je zapravo nešto sasvim drugo od onoga što prikazuju njegovi zagovarači: to je užasan savez dvojice autoritarnih balkanskih vođa sa šeficom diplomatije EU i nepredvidljivom Trampovom administracijom. To je savez koji pervertira politički dijalog i osnovne principe decenija Zapadne stabilizacije i demokratizacije zapadnog Balkana.

Poslije rata na Kosovu, upravo je Beograd odbio bilo kakav kompromis utemeljen na stvarnosti, uključujući i plan izaslanika UN Matija Ahtisaarija, koji je Priština bila primorana da sprovede unilateralno, u okvirima ustavnog poretka današnje Republike Kosovo.

Beograd je faktički priznao Kosovo aprila 2013.

Tek godinama kasnije, kancelarka Merkel je bila ta koja je za rješavanje blokiranog sukoba oko statusa iskoristila stremljenje Beograda ka EU – povezujući pristupanje Srbije s priznavanjem realnosti o gubitku Kosova – te je tako uz podršku Velike Britanije i SAD postigla istorijski napredak. U Sporazumu iz aprila 2013. Beograd je faktički priznao Kosovo. Tadašnji premijer Srbije Ivica Dačić je javno govorio da su se politika i društvo čitavu deceniju lagali da je Kosovo još dio Srbije.

Iako EU tada nije izričito odredila cilj dijaloga, objema stranama je bilo jasno da to znači potpunu normalizaciju odnosa, uključujući i uzajamno priznavanje. Na to su upućivale i izjave Angele Merkel i tadašnjeg ministra spoljnih poslova Gida Vestervelea – da je vrijeme promjena granica na Balkanu završeno.

Tajni pregovori su politički – nazadovanje

Zbog toga ovi novi tajni pregovori predstavljaju drastičan politički korak unazad. Motivacija aktera je različita:

Za predsjednika Vučića je to pokušaj da iskoristi trenutnu političku slabost EU, kako bi izvukao više od onoga što je to bilo moguće u ranije dogovorenim uskim okvirima dijaloga. Istovremeno on želi da skrene pažnju sa aktuelnih domaćih političkih problema – koji su rezultat autoritarno-autokratske konsolidacije moći koju Zapad toleriše.

Predsjednik Tači je protiv volje svih kosovskih albanskih stranaka privatizovao pregovore, nadajući se da će izbjeći prijeteću optužnicu Specijalnog suda EU za ratne zločine na kraju rata na Kosovu.

Frederika Mogerini: Njen nedostatak kapaciteta kao pregovaračice je dijalog doveo u egzistencijalnu krizu. Ona očajnički pokušava da svoj neuspjeh pretvori u uspješnu priču, tako što svoju besprincipijelnost – u ovom dijalogu uzdiže kao princip. Njen zajednički imenitelj s Trampovom administracijom, u ovoj neobičnoj osovini Brisel-Vašington, leži u odustajanju od zapadnih liberalno-demokratskih principa u korist postizanja dogovora u smislu „svaki dogovor je dobar dogovor”.

Razmjena teritorija bi destabilizovala Balkan

Potencijalne posljedice sporazuma o razmjeni teritorija, naknadne zapadne legitimizacije etno-teritorijalnog principa tri decenije od početka balkanskih ratova, bile bi razorne: egzodus Srba, koji većinom žive na jugu Kosova i koje je Vučić u svojoj računici svjesno preskočio, bio bi neizbježan. Poslije toga bi uslijedili oružani sukobi između većinskog srpskog stanovništva i kosovskih Albanaca na sjevernom Kosovu.

Uslijedila bi etno-nacionalistička destabilizacija cijelog regiona, od Bosne i Hercegovine do Sjeverne Makedonije. Proces pristupanja zemalja zapadnog Balkana EU bio bi na duže vrijeme zaleđen. EU, iznutra oslabljena populistima i nacionalistima, takođe bi bila egzistencijalno ugrožena. Uz to, etno-teritorijalna podjela koju su legitimisali zapadni akteri imala bi razarajući učinak na spor s Rusijom oko teritorijalnog integriteta Ukrajine, s nepredvidivim geopolitičkim posljedicama.

Merkel da preuzme vodeću ulogu

Za kancelarku Merkel, trenutni razvoj događaja predstavlja neku vrstu posljednje spoljnopolitičke i evropskopolitičke bitke. Unutar EU su se protiv te ideje najjasnije izjasnili Merkel i njen socijaldemokratski ministar spoljnih poslova Haiko Mas. Taj stav dijeli velika većina država članica EU, uključujući i one poput Španije i Slovačke, koje nisu priznale Kosovo. Međutim, one se za sada skrivaju iza Njemačke, nadajući se vodećoj ulozi kancelarke. Čini se da Angela Merkel trenutno oklijeva da na kraju svoje ere započne ovu bitku za svoje političko nasljeđe.

Kako bi spriječila sporazum o razmjeni teritorija s njegovim dalekosežnim posljedicama, kancelarka mora ponovo preuzeti ulogu evropskog vođe u ovom političkom dijalogu. Istovremeno, Beogradu i Prištini mora jasno dati do znanja da bi u slučaju potpisivanja sporazuma o razmjeni teritorija, zbog prijetnje miru i demokratiji na zapadnom Balkanu, za Berlin to moglo značiti potkopavanje izgleda za članstvo u EU za obje zemlje i to na duži rok. Alternativno bi to mogao da učini i Bundestag, odgovarajućom rezolucijom.

Osim toga, Berlin bi trebalo da okupi druge članice EU u inicijativi za resetovanje pregovora i vraćanje izvornim okvirima dijaloga. Treba sačekati i vidjeti da li će samit Zapadnog Balkana u kancelarkinoj kancelariji, koji su Merkel i francuski predsjednik Makron zakazali za 29. april, biti prvi korak u tom smjeru.

Bodo Veber je viši saradnik Savjeta za politiku demokratizacije (DPC), transatlantskog istraživačkog centra sa sjedištem u Berlinu.

2

avatar
1000
2
0
0
 
2
expert123Joxim
NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
expert123
Gost
expert123

Veoma dobro zapazanje da razmjena teritorija nije dobro rjesenje i da povlaci rizik od novih sukoba. Veoma tesko bi bilo nekoga ubijediti da bi ta razmjena teritorija izmedju Srbije i Kosova bila presedan i da se ne bi primjenjivala na druge slicne slucajeve. Takvo rjesenje bi region uvelo u nestabilnost i jos vise udaljavanje od pristupanje EU. Dobro je sto… Više »

Joxim
Gost
Joxim

Čuješ li ovoga Boda. Gdje ovaj živi. Pa Srbija nije priznala Kosmet ni kad je Amerika bila jedina svjetska sila,a kamoli da to uradi danas kad postoje još dva jaka igrača,Kina i Rusija,na strani Srbije. Koliko je Kosovo nezavisno,isto je toliko pokrajina u sastavu Srbije. Taj mamac EU integracija je takođe istrošen!

Send this to a friend