Dejan Anastasijević, čuveni novinar, urednik BBC-a na srpskom, preminuo je poslije duge i teške bolesti.
Dejan Anastasijević rođen je u Beogradu 1962. godine. Radio je za više inostranih medijskih kuća, a na Radiju B92 uređivao je kultnu emisiju „Oblačić u stripu“. Takođe, bio je dugogodišnji novinar beogradskog Vremena i američkog magazina TIME i dopisnik Tanjuga iz Brisela.
U aprilu 1999. Dejan je morao da pobjegne u Beč sa porodicom jer su mu prijetili i njegov život je bio ugrožen. U Beograd se vratio u avgustu 2002, na vrijeme da pokriva pad Slobodana Miloševića i njegov odlazak u Tribunal za ratne zločine u Hagu. Oktobra 2002, Dejan je bio prvi srpski novinar koji je svjedočio protiv Miloševića. U aprilu 2007. godine preživio je pokušaj atentata. Tada je na simsu prozora njegovog stana eksplodirala bomba. Druga bomba, koja je takođe bila postavljena, nije eksplodirala.
Anastasijević je tada ocijenio da „u posljednje vrijeme svojim tekstovima nije direktno išao na neku ličnost“, već da je bio meta zbog svog cjelokupnog stava i rada. Ipak, njegov cjelokupni stav i djelo, kao i sve što je zbog toga prošao uzdignute glave, učinili su ga legendom novinarstva. Njegov poslednji tekst objavljen na BBC-u govori o sjećanju na NATO bombardovanje u godini u kojoj je proživljavao pakao, ali i o tome kakav je lik bio.
NATO bombardovanje dvadeset godina kasnije: Poslednji let za Beograd
Većina u Srbiji nije vjerovala da će NATO ispuniti prijetnju – sve dok bombe nijesu počele da padaju.
Početkom februara 1999, američki magazin Tajm, za koji sam tada radio uporedo sa beogradskim Vremenom, poslao me je u Englesku na dvonedjeljni kurs za novinare koji rade u „neprijateljskom okruženju”.
Kurs je bio obavezan, a poslij me je čekao jednonedeljni odmor u Londonu, o trošku časopisa, kao nagrada za samopregoran rad.
Meni se, pak, činilo da da nakon dvije godine intenzivnog izveštavanja sa Kosova, gdje su sukobi srpskih bezbjednosnih snaga i Oslobodilačke vojske Kosova svakim danom bivali sve žešći, nemam mnogo šta da naučim o neprijateljskom okruženju. Ali mi je stvarnobio potreban odmor.
Prilično intenzivan kurs se održavao u Herefordu na krajnjem sjeveru Engleske i bio je zanimljiviji nego što sam mislio.
Na kraju dana obično nisam imao snage da pažljivo ispratim vijesti, a uostalom, nije izgledalo da je u vezi sa sve gorom situacijom na Kosovu na pomolu neki preokret.
Tako sam nakon završetka kursa doputovao u London u blaženo poluinformisanom stanju.
Već na recepciji hotela, sačekala me je poruka da se hitno javim u redakciju. „Imam dobru i lošu vijest”, rekao mi je urednik. “Koju ćeš prvo?”
Odabrao sam, naravno, lošu. “Nema ništa od odmora, sjutra se vraćaš za Beograd”, rekao je. „Potreban si nam tamo”.
A dobra vijest? “Letiš biznis klasom, jer nema mjesta u ekonomskoj”.
Tu sam se već malo zabrinuo. U sobi sam na kompjuteru malo pažljivije prošao kroz vijesti, ali mi se i dalje činilo da nema ničeg posebno novog – na Kosovu sukobi, NATO prijeti intervencijom – tako je bilo i kad sam odlazio na kurs.
NATO je, uostalom, prijetio intervencijom i tokom cijelog rata u Bosni, a umiješao se tek na kraju, i to na prilično ograničen način.
To me je donekle smirilo.
Stari poznanici
Kada sam prispio na londonski aerodrom Hitrou, saznao sam da je moj let kompanije Austrian Erlajnz za Beograd bio posljednji – sve ostale kompanije su već otkazale letove za Srbiju.
Tu sam se opet zabrinuo.
Zabrinuo sam se još više kada sam se ukrcao i vidio da je biznis klasa potpuno prazna, izuzev dvije osobe, koje sam odranije poznavao.
Bili su to novinarka CNN Kristijana Amanpur i Filip Riker, jedan od pomoćnika američkog diplomate Ričarda Holbruka. Bili su podjednako iznenađeni kao ja.
“Otkud ti, Dejane?”, pitala me je Kristijana, koju sam ranije često sretao u Bosni.
“Bio sam na odmoru u Londonu, ali mi je bilo dosadno pa sam riješio da se vratim u Beograd. Tamo je uvijek zabavno”, rekao sam u bijednom pokušaju da budem duhovit. „A vi?”
„I nama je bilo dosadno”, odgovorili su u glas.
Usput mi je Riker, koji je često obilazio Kosovo u pratnji Holbruka i drugih američkih zvaničnika, ukratko izložio situaciju: NATO je ovaj put ozbiljan. Holbruk već leti za Beograd specijalnim avionom – u kome iz nekog razloga za Rikera nije bilo mjesta – u posljednjem pokušaju da ubijedi Slobodana Miloševića da povuče vojsku i policiju sa Kosova.
„Ako vidiš da Holbruk odlazi iz Beograda a da se prethodno ne obrati novinarima, znači da da nije uspio”, kazao je Riker i dodao da će u tom slučaju bombardovanje Srbije početi za manje od 24 sata…
