Preminuo ljekar koji je Titu isključio aparate

U Beogradu je u 92. godini života preminuo jedan od najpoznatijih srpskih ljekara doktor Predrag Lalević.

Lalević je rođen u Peći 1927. godine.

U bogatoj karijeri Lalević je imao prilike da 16 godina bude lični ljekar Josipa Broza Tita (o čemu je napisao i knjigu), ali će prije svega ostati upamćen kao svojevrsni otac srpske anesteziologije. Doktor Lalević je bio osnivač prvog samostalnog Odsjeka za anesteziologiju pri bolnici „Dr Dragiša Mišović”, kao i prve jugoslovenske škole anestezije, kojom su se do tada uglavnom bavili medicinske sestre i tehničari.

Lalević se kao mladi ljekar usavršavao u čuvenoj američkoj “Mejo klinici”, kao i na Univerzitetu u Kopenhagenu.

Odsjek koji je osnovao Lalević će kasnije da preraste u Odjeljenje za anesteziju i reanimaciju; zatim je 1978. osnovan Institut za anesteziologiju i reanimatologiju Kliničke bolnice „Dr Dragiša Mišović”, a deset godina kasnije i prva Klinika za anesteziologiju i reanimaciju u Srbiji.

Kroz Lalevićevu školu anesteziologije prošlo je više od 700 anesteziologa iz cijele bivše Jugoslavije.

Doktor Lalević je odlikovan sa 30 što domaćih, što inostranih priznanja: Orden zasluga za narod sa srebrnim zracima, Orden za zasluge prema Republici Italiji, Orden Izlazećeg sunca, Orden Leopolda, Orden Svetog Olafa, Orden Asteškog orla…

Godine s Titom

U velikoj ispovijesti za Nedeljnik, doktor Lalević govorio je o tome šta se dešavalo u Titovom okruženju u vrijeme “pada Rankovića”, kakvo je bilo zdravstveno stanje “najvećeg sina naroda i narodnosti” i kako je on proveo posljednje dane pred smrt.

Jedan vojni ljekar, koji je inače polagao malo prije mene anesteziologiju, bio je u timu predsjednikovih ljekara. Kako se on razbolio, krenula je procedura za izbor novog ljekara. Poznavao sam te koji su birali kandidate. Ispitivali su sve i svakog. Jednog od njih sam pitao: “Kakav ti je to štos, pitaš penzionerku s petog sprata i hausmajstora o meni, šta oni mogu da ti kažu.” – “A, varaš se”, odgovara mi, “mogu mnogo da mi kažu. Na primjer, iz te kuće se svake druge noći izbacuju kese praznih flaša, tamo se skuplja društvo, igra se poker. Moraš znati da je nama to sve značajno.” Oni su sve saslušavali jednom i kada je smijenjen Ranković, sve to ponovo.

Interesovalo me je zašto su se odlučili baš za mene. To je bila velika privilegija. I rekao mi je: “Znaš tog ko te je preporučio. Viđaš ga svakog dana. Da li se briješ, e tada ga vidiš u ogledalu.” U tim ljekara Josipa Broza ušao sam 1964. godine. Na svoje veliko zadovoljstvo, a mislim i na njegovo.

Uglavnom nisam imao obaveze prema njemu u zemlji. Inače, moj posao je bio da budem uz njega na putovanjima.

Jedan general iz obezbjeđenja me je pitao šta čitam od novina. Kada sam rekao da su to Politika i NIN, rekao mi je da poručim supruzi da čuva novine dok smo na putovanju. “Pa kad se vratite, pročitajte novine i to što ste pročitali – to ste čuli i vidjeli.” Nikada nisam bilježio ništa, niti sam pričao o iskustvima sa putovanja.

Uvijek sam ovaj posao doživljavao kao svoje radno mjesto. Umjesto da sam u operacionoj sali, ja sam bio uz njega. Ako sam s njim i vidim da nije za razgovor, ni ja ne progovaram. I po pet-šest sati ako treba. Jedini put kada sam započeo razgovor bilo je u Etiopiji.

Prije toga smo bili u Indiji i Tito je strašno želio da ulovi tigra. U lov ga je vodila maharana, ćerka maharadže – oni su bili razvlašćeni, ali su zadržali svoju imovinu. Tigar se lovi sa čeke visoke šest metara, jer tigar može da skoči otprilike do pet metara. Na dvadeset-trideset metara od čeke zakopa se kolac i veže neka životinja, bilo koja osim krave, naravno, koja je u Indiji sveta životinja. Tigar dođe, zakolje ujutru tu životinju, ode da spava i negdje poslije podne dođe da završi jelo. U međuvremenu, lovac u najvećoj tišini dođe na čeku i odatle gađa tigra. Međutim, tigar se Titu nije pojavio, što je bilo i logično. Bila je velika gužva, kolona automobila, osjećao se benzin, a tigar je mačka i ima jako čulo mirisa, pa je osjetio sve to.

Tito je bio vrlo neraspoložen. Prilazim, a on mi kaže: “Doktore, imate li viski?” Ja odgovorim: “Nemam, druže predsjedniče.” A on će na to: “Pa što kog đavola nosite tu torbu kad unutra nemate ono treba.”

Sjutradan smo išli za Etiopiju, na nedjelju dana. Stjuardu sam tražio mali „čivas” od 0,33 sa zašrafljenom čašicom. Opet smo išli u lov helikopterom, vojnici u jednom, ja sa njim u drugom. Bila je paklena vrućina. On je, što je bilo neobično, skinuo košulju i bio samo u majici bez rukava i sjeo je na branik od helikoptera, a ja prilazim i kažem: “Druže predsjedniče, ja sam primio k srcu vašu kritiku.” On se zbunio, i odsječno mi kaže: “Ja vas nikada nisam kritikovao.”

“Kako niste, jeste li mi rekli – šta kog đavola nosim torbu ako nemam ono što treba.”

“Nećete valjda da kažete da sada imate viski?”

“Upravo to”, rekao sam i izvinio se samo što nemam sodu. On je tako pio viski, prilično umjereno i stvarno ga za sve te godine nikada nisam vidio da je pretjerao. I stvarno je popio tu čašicu u slast. Ja sam ga pitao hoće li još jednu, a on meni: “Zar nećete i vi jednu?” Ja sam bio na dežurstvu, ali htio sam da vidi da sam makar pokrio dno, i ja popijem to malo. I on kaže: “Ajmo još po jednu.” E to je jedini put da sam mu prišao i započeo razgovor.

Drugo je kada bismo bili na večeri, pa je znao da započne priču o književnosti ili o filmovima. Čitao je dosta knjiga, koliko sam mogao da primijetim, ali je za filmove bio fanatik. Kada bi bio u Beogradu, svako veče je gledao po dva filma. Najviše je volio kaubojske filmove. Obožavao je Džona Vejna.

I pušio je dosta sve dok mu nije popustio vid, što mu je smetalo u lovu. Jedan doktor iz Sarajeva mu je skrenuo pažnju da je to zbog pušenja i on je prekinuo. Prešao je na cigare koje je dobijao od Kastra.

Večera na „Galebu” i priča o Draži

Kako su “zatvorili” Tita na Samitu nesvrstanih

Kada je bila Konferencija nesvrstanih u Kairu 1964, Tito je imao teško trovanje. Tu sam doživio dramu. Bio je tu profesor Berović, internista, jedan divan čovjek. On me budi oko dva noću i kaže da se Tito otrovao ribom. Dolazim kod Tita, on sjedi na klozetskoj šolji, a povraća u kadu. Gubi tečnost na veliko. Nosio sam frižider krvi iz Beograda, tako se tad radilo, a ja sam poslije vodio ljude koji su njegova krvna grupa. Predložili smo mu da ne ide to jutro na otvaranje Konferencije. To nije dolazilo u obzir. Kaže on nama da Sukarno govori prvi i da je obećao da će da govori 30 minuta, a da Tito ide odmah poslije njega. “Samo vi mene zatvorite”, rekao nam je.

Našao sam neke ljekove i uspjeli smo nekako. Odemo do hotela gdje je bila Konferencija. Napravio sam u hotelu čaj sa vitaminom C. Sukarno je počeo govor, ali oteglo se. On čita polako, a kada dođe do kraja stranice — zastane, a jedan general priskoči i okrene mu stranicu. Bio sam veoma napet. Kada je napokon završio, izašao je Tito za govornicu.

Uspio sam da zamijenim šolju na govornici ovom u kojoj je bio čaj sa vitaminom C. Titu su bila suva usta, zaplitao je jezikom, srećom svi su slušali prevod, niko nije slušao njega kako govori. Završi on nekako, dođemo u ložu i poslije pet minuta nazad u hotel.

Kako je pao Ranković

Kada je pao Ranković, opet sam prošao bezbjednosnu proveru, jer je moj brat od tetke bio general u SUP-u. Vjerovatno zbog toga. Ja nisam čuo od Tita ništa o Rankoviću. Ali bio sam u to vrijeme sa porodicom na godišnjem odmoru na par kilometara od Briona. Brioni su bili opkoljeni brodovima i patrolnim čamcima… Poslije dva dana, pozvao me je Titov lični sekretar Franja Stipković da dođem.

Bili smo bliski jer sam često bio s njim u sobi kada smo na putu. Vidio sam ga nešto prije Brionskog plenuma, djelovao mi je veoma loše, osušio se kao grančica. Nije htio da dođe kod mene u bolnicu na pregled.

I sad mi je javio da dođem na Brione. Kada sam došao kod njega, objasnio mi je zašto je tako loše izgledao. “Mi smo radili na pripremi plenuma.”

Ko je radio, pitao sam ga. Kaže on: drug predsjednik, drugarica i ja. Po cijeli dan je radio. Drug predsjednik je razgovarao sa raznim ljudima, počinjao bi razgovor sa “Je l’ vidiš šta mi je Marko uradio.” Pričalo se o podmetanju prislušnih uređaja. A Franjo je kucao na mašini svake večeri do jutra, pa ujutru pobjegne da ga ne vidi drugi sekretar. Po podne se vrati, pa opet cijeli dan i cijelu noć. Zato je bio lošeg fizičkog stanja.

Pitao sam ga da li bi neko zaista mogao to da namontira. A on kaže: “Pa ti znaš kako je ovdje, šta misliš, da li bi neko mogao neopaženo da namontira prislušne uređaje?”

Tek sam poslije čuo za onu priču da su se Tito i Jovanka jednom posvađali i da mu je ona rekla da nikada ništa nije htio da učini za nju. A on je odgovorio: “A Marko?”

Titova bolest i smrt

Nije istina da Tito nije vjerovao srpskim ljekarima i da je zato išao da se liječi u Ljubljanu. On je i prije toga bar jednom godišnje išao na kontrolu u Ljubljanu, jer je bio prijatelj sa doktorom Breceljom.

Bila je proslava Nove godine u Karađorđevu. Doktori Miro Košak i Stanislav Mahkota, članovi konzilijuma, vidjeli su da Tito teško hoda i da je u lošem stanju. Košak me je pozvao i rekao: “Predrag, mi idemo nazad, ti ćeš sa nama. Idemo kod mene.” To “kod mene” značilo je Klinički centar u Ljubljani. U osam ujutru su me pokupili i otišli smo pravo u Klinički centar. Tamo smo mu slikali nogu, a ubrizgavanje kontrasta je bolno. Oni su mu nabavili neki kontrast iz inostranstva koji navodno ne boli, ali pošto je imao slabu cirkulaciju, njega je jako boljelo, tako da sam mu već tu dao prvu anesteziju, pa anesteziju za bajpas koji smo napravili, koji nije uspio jer noga nije mogla da primi krv, i na kraju smo izvršili amputaciju. Noga mu je bila u tako teškom stanju, crna u plikovima, to je gangrena noge.

Četiri mjeseca sam bio pored njega. Pozvali smo američkog doktora Majkla Debejkija, najboljeg svjetskog kardiohirurga. Profesor Miro Košak i ja bili smo najodgovorniji i dogovorili smo se da pozovemo neke kolege. Miro mi je rekao: “Hajde da pozovemo nekog da podijelimo odgovornost.” Predložio sam da pozovemo i nekog Rusa, pošto je već bio Amerikanac. Poznavao sam doktora Marata Knjazova pa smo pozvali i njega.

I naravno, porazgovaramo mi s njima. Debejki nam je odmah rekao da je Titova noga izgubljena i preporučio amputaciju. Tito nije htio ni da čuje za to. Kada smo mu pomenuli mogućnost amputacije, rekao je: “Ja dolje samo u jednom komadu.”

Međutim, jednog dana, dok smo ga previjali, Tito je vidio u kakvom je stanju noga i samo nam je rekao: “Radite šta morate.”

Kada smo pripremali amputaciju, u Kliničkom centru se okupio partijski i državni vrh i svi su znali šta može da se očekuje. Tito je 25 godina bolovao od dijabetesa, i to, naravno, nije smjelo da se zna. Dolanc mi je poslije našeg izlaganja rekao: “Mi znamo da je situacija teška, znamo da može da umre prije nego što počne amputacija, ali ja vam garantujem da znate da nema čovjeka koji će uprijeti prst u vas.”

Oporavak je krenuo dobro. Ne može bolje biti. Naručili smo protezu iz Njemačke. Spremao se čak da ode na Brdo kod Kranja, pripremao Konferenciju nesvrstanih u Bagdadu. Rekao je: “Idemo za Bagdad.” Na nesreću, imao je teškoće sa mokrenjem i dobio je urinarnu infekciju i infekciju bubrega. Uslijed popuštanja bubrega bio je priključen na dijalizu, a potom zbog slabljenja disanja i na respirator. Bio je na aparatima od 26. februara, pa sve do smrti. Držao sam ga uspavanog.

Mi to nismo napisali u izvještaju i to je dalo priliku mnogima da pričaju kako su obilazili Tita, kako su ga zabavljali, hranili, razgovarali. Potpune izmišljotine. Jer, mi nismo rekli da je sve vrijeme bio bez svijesti i na aparatu za vještačko disanje.

Imali smo njegov radio i njegove kasete i to smo mu stalno puštali. Volio je, recimo, makedonske pjesme. “Jovano, Jovanke”…

Kada je preminuo bili smo okupljeni svi ljekari, sve sestre koje su ga njegovale. Stajali smo mirno u tišini, deset do petnaest minuta. EKG je pokazivao već ravnu liniju, respirator je i dalje radio… Srce je definitivno prestalo da radi. Pogledao sam profesora Brecelja, on mi je samo klimnuo glavom i ja sam isključio aparate. Ostali smo još pet-deset minuta u potpunoj tišini i otišli da pišemo izvještaj.

Poslije Titove smrti trebalo mi je šest mjeseci da se oporavim.