“Nisam tražila”, “Ne znači ne” i “Nisi sama” – riječi koje se na isti način razumiju i u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini.
Ove snažne poruke su ujedinile Balkan, a ujedno su to, između ostalih, i nazivi Facebook stranica podrške ženama koje su prežijvele silovanje ili se susretale sa seksualnim uznemiravanjem, piše BBC na srpskom.
One broje hiljade članova iz cijelog regiona, koji se poslije krvavih ratova možda sad prvi put ovako ponio, otkako je objavljena ispovijest glumice Milene Radulović u kojoj kaže da ju je Miroslav Mika Aleksić, vlasnik škole glume, napastvovao prije devet godina.
Aleksić je u nedjelju uhapšen, a više djevojaka je podnijelo krivične prijave protiv njega za silovanje i seksualno uznemiravanje.
Grudva je krenula
Kako dani prolaze, čini se da ova tema o kojoj se decenijama, možda i vjekovima ćuti, ne jenjava, već se poput grudve uvećava.
Reagovali su fakulteti iz Beograda, Zagreba i Sarajeva, a stranica Nisam tražila koja postoji od 18. januara već ima više od 17.000 članova.
Svakog dana, stotine žena pišu, pod imenom ili anonimno, o jezivim iskustvima ili sjećanjima na neprimjerene postupke muškaraca, nastavnika, trenera, a nerijetko i budućih poslodavaca.
Govore o iskustvima u svim životnim dobima, ali mahom u pubertetu.
Zajedničko svim primjerima seksualnog nasilja je što počinitelji polaze iz toga da “imaju moć i kontrolu nad žrtvom”, kaže za BBC Josipa Tukara Komljenović iz hrvatske nevladine organizacije Ženska soba – centar za seksualna prava.
“Najčešće su to nama poznate osobe u koje imamo povjrenje, da li je to na otac, partner, šef ili porodični prijatelj. Odatle polazi strah žrtve da govori o tome”, kaže sociološkinja za BBC.
Teško je, užasno teško, silovana sam sa sedam godina od strane maminog rođaka i nikome ne govorim o tome jer ne želim da iko više osim mene pati. Zakopavam to duboko stalno.
Kako valjda predatori mogu da namirišu žrtvu nastavilo se dešavati i dalje u osnovnoj školi (ja sam naravno sebe uvijek krivila i pitala se kako je moguće da mi se to opet dešava mora da je u meni nešto krivo ili da ja nešto krivo radim ili izgledam kada se ponavlja).
Dio jedne od desetina ispovijesti sa stranice Nisam tražila
Pokretačice stranice Nisam tražila otkrile su da nisu očekivale toliko ispovijesti.
“Krenulo je kao spontana inicijativa jer su sve administratorke stranice bile podstaknute činjenicom da se u sredini u kojoj živimo konstantno čudimo i osuđujemo nasilje koje se događa ženama u drugim sredinama, ali same nismo spremne govoriti o tome. Dakle, pravimo se da se to kod nas ne događa”, izjavile su one za Jutarnji list.
Inicijativu su pokrenule četiri koleginice, bivše studentkinje na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu: Ana Tikvić, Nadine Mičić, Matea Mavrak i Asja Krsmanović.
S tim u vezi, Akademija scenskih umjetnosti iz Sarajeva oformila je Komisiju za prevenciju seksualnog i rodno zasnovanog uznemiravanja i savjetnika kom se studenti mogu direktno obratiti.
Akademija dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, takođe, poziva sve da prijave rodno i seskualno nasilje i zlostavljanje.
Fakultet dramskih umjetnosti u Beogradu saopštio je da pokreće posebnu platformu “FDU – Protiv nasilja”, sa namjerom da se aktivno bavi prevencijom i sprečavanjem svake vrste zlostavljanja i zloupotrebe u obrazovnim procesima, a posebno problemima vezanim za seksualno uznemiravanje.
Grupu Nisam tražila podržali su i iz STEM tim platforme koja se bavi promovisanjem žena u nauci i tehnologiji.
“Slučaj iz Srbije je bila kap koja je prelila čašu, svi znaju da se to dešava, svi smo svjesni, međutim niko o tome ne priča. Ako se o nečemu ne priča, po difoltu to se i ne dešava i zato mi je stvarno bilo drago što je ta djevojka progovorila”, kaže Neira Mujagić iz Sarajeva, autorka STEM tim platforme.
O tome se mora govoriti, ali bez sramoćenja ili okrivljavanja žrtve, dodaje.
“U svim strukama se to dešava, mi to doživljavamo od srednje škole, preko fakulteta. To se dešava i muškarcima, ali su uglavnom žene”, ističe Mujagić.
“Nisam tražila,imala sam samo 14 godina…on 21. Osuđen je na samo godinu dana, suđeno mu kao mlađem punoletniku!
Prvi put umjesto od ginekologa, imala sam pregled od patologa jer sudski ginekolog je bio na odmoru. Nije isto raditi sa mrtvima i sa živima.Tada sam mislila da je bolje da nisam živa.
Više od toga boljelo je to što me je okolina osuđivala! `Da nije htjela ne bi joj se to dogodilo!`
Poručujem mu: “Nisi me ubio, nisi me slomio, nastavila sam, podigla se bolja i jača!”
Neira Mujagić očekuje da će se neka promjena desiti u narednom periodu i da su mlade djevojke “ta prekretnica”.
Ima 21 godinu i studira građevinu u Istanbulu.
“Moja majka to ne može da uradi, jer ima blizu 60 godina, ali je na našoj generaciji da promeijnimo nešto i kažemo dosta je”.
Želje nasuprot realnosti
Influenserka Ana Jakšić iz Beograda o ovim temama je dosta pisala na društvenim mrežama.
Na pitanje očekuje li da ovo bude početak neke sistemske i dubinske promjene u društvima, odgovara “da – kada bismo pričali o željama”.
“Kada bih pričala realno – ne očekujem gotovo ništa osim da buduće potencijalne žrtve budu upozorene na vrijeme. Mnogi od navedenih predatora su imali i prijave, pa se ništa nije dogodilo”, kaže Jakšić.
Malo se, kaže, nada da će zbog progovaranja (predatori) početi više da obraćaju pažnju na ponašanje.
“I to je otprilike maksimum mog nadanja”.
Pokrenut je sajt predatorisrbija.com na kom djevojke mogu da registruju lične ispovesti seksualnog uznemiravanja sa imenom i prezimenom, koje će biti anonimno objavljena.
“Niko, niko nije željan krvi, samo se ženama smučio život i ne žele više da ćute, samo hoćemo da se zaštitimo”, dodaje Jakšić.
Prijavljeni slučajevi – samo vrh ledenog brega
Krivično djelo silovanja kao jedno od najtežih protiv polne slobode spada u grupu djela gdje je fenomen “tamne brojke” prema svim istraživanjima, pa i u Srbiji, među najzastupljenijim, kaže u pisanom odgovoru za BBC Ivana Stevanović, direktorka Instituta za kriminološka i sociološka istraživanja.
Tamne brojke su termin koji se u kriminologiji označava za neregistrovane slučajeve.
Iz hrvatske organizacije Ženska soba – Centar za seksualna prava kažu da na jedno prijavljeno silovanje dođe 15 do 20 neprijavljenih slučajeva.
“Ovo što se sad dešava je odlično, jer više od 90 odsto djevojaka nikad nikome ni roditeljima, ni partnerima ili prijateljima na kaže šta se dogodilo. Za 11 mjeseci u Hrvatskoj je prijavljeno 150 slučajeva, ali to je samo vrh ledenog brega”, kaže Josipa Tukara Komljenović iz ove organizacije.
Ni kad dođe do suda situacija nije mnogo bolja, procesi dugo traju, a kazne budu blage.
U Srbiji je 2016. takozvanim Marijinim zakonom uvedena zabrana zastare krivičnog djela protiv polnih sloboda kad su učinjena prema maloljetnicima.
Za teže oblike silovanja zaprijećena kazna je od pet do 15 godina u Srbiji, ali se te višegodišnje rijetko izriču.
Od ukupno 81 presude, izrečeno je samo 20 kazni iznad pet godina zatvora, koliko iznosi zakonski minimum za ovo krivično djelo, pisala je Politika 2019, na osnovu podataka objavljenih u istraživanju “Kaznena politika u Srbiji – zakon i praksa”.
“To pokazuje bolećivost naših tužilaca i sudija i prema silovateljima, zato ne čudi broj povratnika. Tužiocima je lakše da dokažu blaže oblike krivičnog djela, a za njih je zaprijećena i blaža kazna”, kaže za BBC Vanja Macanović, pravnica Autonomnog ženskog centra.
“Smatram se eto, sretnom, jer srećom nisam doživela ništa gore od situacija koje ću podijeliti ovdje.
Iskreno, situacije u javnom prevozu kada bi se neki muškarac, barem 30 godina stariji od mene, slučajno `očešao` o moju stražnjicu ili me primio za vaginu prestala sam brojati”.
Pristanak je ključ
Iz AŽC traže izmene zakona kako bi pristanak, kao u Konvenciji Savjeta Evrope, bio ključni za definiciju silovanja, a ne to da li je žrtva pružala otpor i na koji način je primorana na seksualni odnos.
“Ako se dokazuje samo to da li je žrtva pružala otpor, šta ćemo sa djevojkama koje se zalede u takvim situacijama? Zato smatram da bi ovaj slučaj mogao da bude prekretnica i veliki ispit za tužilaštvo”, dodaje Macanović.
Na sajtu srpskog Ministarstva unutrašnjih poslova seksualno nasilje definiše se po tome da li je bilo pristanka.
“Seksualno nasilje je seksualni akt bez saglasnosti ili mogućnosti izbora žrtve da da pristanak, nezavisno od toga da li se akt odigrao, zatim seksualni akt ili pokušaj tog akta kada osoba nije u stanju da se saglasi ili odbije učešće usljed bolesti, invaliditeta, uticaja psihoaktivnih supstanci, uzrasta, odnosno zastrašivanja, ucjene ili pritiska, bolan i ponižavajući seksualni čin”, navodi MUP.
Srbija ima jedan od najstrožih Krivičnih zakonika, smatra Ivana Stevanović.
“Mišljenja sam da težina zaprijećene kazne nije uopšte nešto što opredjeljuje žrtvu da prijavi bilo koje krivično djelo, već činjenica da će osumnjičeni biti uhapšen i sankcionisan”, dodaje Stevanović.
U Hrvatskoj je od 2020. podignuta minimalna zaprijećena kazna sa jedne na tri godine.
“Većina silovatelja dobija minimalnu zaprijećenu kaznu”, kaže Komljenović.
Sudski postupci traju od tri do osam godina, što je često demotivišuće za žrtve.
Dodaje da po hrvatskom zakonu, ako je maloljetna osoba preživjela seksualno nasilje, od njegove ili njene 18. godine počinje rok od 10 godina do zastarjevanja tog slučaja.
“Ako se odlučite prijaviti nasilje sa 25 godine može, sa 28 ne. Srbija je imala odlično loš primjer i tako je nastao Marijin zakon”, navodi ona.
Šta može da se učini?
Ohrabruje što su žene iz celog regiona javile da podijele iskustva i traume, navodi Ivana Stevanović iz Instituta za kriminološka istraživanja.
Drugi dio priče je, dodaje, da bi pravosudni sistem trebalo da umanji traumatične posljedice koje žrtva neminovno prolazi u svakom krivičnom postupku.
“U smislu stvaranja uslova za korišćenje savremenih audio i tehničkih pomagala koja će omogućiti da žrtva svoj iskaz daje van prostorija tužilaštva i suda, omogućavanja bezbjednog okruženja i osjećaja bezbjednosti. Zatim, davanja zakonskih garancija za zabranu unakrsnog ispitivanja i suočavanja, davanja statusa posebno osjetljivog svjedoka i ograničenja broja davanja iskaza, pogotovo za maloljetnike”, predlaže Stevanović.
Neki koraci su napravljeni, ali je to i dalje sporo, smatra i Komljenović iz Ženske sobe.
Nisu dovoljne samo izmjene zakona ili pravosudnog sistema, potrebne su i politička volja, ali i obrazovanje o ovim pitanjima “od vrtića do fakulteta”.
“Kad bi prevencijski programi kako prepoznati nasilje bili obavezni u obrazovnom sistemu, moglo bi da dođe do smanjenja predrasuda i osude žrtava `što je popila, što je nosila kratku suknju`, kao i kome se obratiti u takvim slučajevima, što bi bio put ka zdravijem u društvu”, zaključuje Komljenović.
