Gruba polemika i teški sukob predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića nezabilježen je slučaj u zemljama Evropske unije. Razumljivo, strane diplomate su upućene, pažljivo prate i izvještavaju svoje vlade. Potvrdio je to u razgovoru za Globus i ministar spolnjih poslova Gordan Grlić Radman, prenosi Jutarnji list.
Nezadovoljni su što ih predsjednik Hrvatske vrlo rijetko prima na razgovore. Njihova pitanja se svode na jedno: “Šta zapravo želi predsjednik Republike Zoran Milanović?”
U najužem krugu saradnika Andreja Plenkovića nemaju dileme šta je krajnji cilj Zorana Milanovića. Kažu, predsjednik je postao lider opozicije i njegove stvarne namjere su rušenje Vlade. Ali, ne želi srušiti Vladu zato što je ona HDZ-ova, jer je takav odnos političkih snaga da svi izlaze na izbore, a HDZ (gotovo) uvijek pobjeđuje. Želi da ruši Vladu zato što je to Vlada Andreja Plenkovića.
Sukob je počeo na ličnoj osnovi i razvio se u najdublji sukob dvojice političara, dvojice ljudi koji se istinski ne podnose i koji teško mogu sarađivati i na minimalnoj, protokolarnoj bazi. Andrej Plenković je sam priznao da je položaj Hrvata u BiH jedina tema o kojoj se predsjednik i Vlada slažu. Možda i oko fenomena Mate Rimca.
Po mišljenju i saznanjima Globusovih sagovornika iz najbližeg Plenkovićevog okruženja, na Pantovčaku je već bio razrađen detaljan scenario udara na premijera. Kako se Vlada može srušiti samo rasklimavanjem ionako tanke parlamentarne većine, presudni dani trebalo bi da budu krajem novembra ili početkom decembra, kada se u Saboru bude glasalo o predlogu proračuna za 2022. godinu. Do tada je trebalo pronaći barem jednog (ako ne i dvojicu) nezadovoljnog zastupnika koji bi se javno, glasanjem protiv Vladinog predloga, suprotstavio Plenkoviću.
Scenario osmišljen na Pantovčaku vodio bi prema vanrednim izborima koji, kako pokazuju ankete o rejtingu stranaka, ne bi bitno promijenili političku kartu Sabora. Nije nemoguće zamisliti političku krizu nakon izbora i pat-poziciju kod sastavljanja nove Vlade. Jer, HDZ bi i dalje ostao najsnažnija politička stranka, ali sa beznačajnim koalicijskim potencijalom, pa ni sa svim manjinskim predstavnicima ne bi mogao da formira novu Vladu.
S druge strane, opozicija je nepomirljivo podijeljena na ljevicu i desnicu i ne može da formira nikakvu antihadezeovsku koaliciju na državnoj osnovi, kao što se to dogodilo u nekim gradovima nakon lokalnih izbora. Most sa HDZ-om više ne želi. U potencijalnoj zeleno-lijevoj koaliciji kakva danas postoji u Zagrebu događa se samo proces prelivanja glasova od SDP-a prema platformi “Možemo”.
Međutim, Tomašević ima previše posla u Zagrebu da bi se mogao ozbiljnije uključivati u tuđe taktičke bitke na bazi države. “Možemo” želi da igra ozbiljnu ulogu na duge staze, a ne da se trka sa onima koji su već jednom pod prozorima vikali “Lopovi!” Za tzv. veliku koaliciju vrijeme nije, a pitanje je i ko bi trebalo da bude partner HDZ-a.
Prema zamišljenom scenariju, u takvim okolnostima nije isključena mogućnost formiranja privremene, tzv. predsjedničke vlade sa tehničkim ovlašćenjima. Baš kao što je to pokušala i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović u vrijeme Tomislava Karamarka. Takva vlada ima ograničeni rok trajanja, ali pruža kakvu-takvu mogućnost predsjedniku Milanoviću da za vrijeme svog mandata imenuje veleposlanike tamo gdje mu je bitno, unaprijedi visoke pripadnike Hrvatske vojske i time ih dodatno veže uz sebe, pa čak i da napokon progura svog kandidata na čelo Vrhovnog suda.
