Srbija još u ranom kapitalizmu

Međunarodni praznik rada u Srbiji se tradicionalno dočekuje u prirodi uz roštilj i piće, i taj dan nikada nije bio pretjerano posvećen borbi za radnička prava. Sindikati su u doba socijalizma imali ceremonijalnu ulogu, a ništa bolje nije ni tokom tranzicije nakon 2000. godine. Što protivriječi ideji sindikata – baš je bolna tranzicija trebalo da probudi njihovu energiju.

Dolaskom na vlast Srpske napredne stranke, koja pokušava da kontroliše skoro svaki segment društvenog organizovanja, uloga sindikata je dodatno srozana na nivo običnih udruženja građana bez istinske snage i uticaja.

Najranije doba kapitalizma

Tokom proteklih nekoliko godina ipak se i, pored lošeg ambijenta za istraživačko novinarstvo, skretala pažnja na loš materijalni položaj radnika i neodgovarajuće radne uslove. Ali, na tome je uglavnom i ostalo.

Sadašnji položaj radnika u Srbiji Radojka Nikolić, glavna urednica magazina Biznis, stoga za Dojče vele DW ocijenjuje “kao u najranije doba kapitalizma. Ali, i tu postoje izvjesne savremene karakteristike, koje se prije svega odnose na IT industriju. Tu radi nekih 10.000 radnika u Srbiji, i njihovi radni, životni uslovi, kao i plate, predstavljaju neku vrstu elite radništva i zapošljavanja u Srbiji.”

Situacija se drastično mijenja kada je riječ o radnicima sa nižim obrazovanjem čija primanja su često na minimumu ili dolaze do prosjeka zarada u Srbiji, dodaje naša sagovornica.

“To su ljudi koji jedva sastavljaju kraj s krajem, i samo ako ih je dvoje zaposleno u porodici mogu da podmire osnovne životne potrebe”, ističe Radojka Nikolić.

Pola miliona ljudi na minimalcu

Objašnjavajući trenutni položaj radnika u Srbiji Ljubisav Orbović, predsjednik Saveza samostalnih sindikata Srbije, najprije skreće pažnju na neizvjesnost zapošljavanja.

“Mnogo je poslova koji nisu stalna radna mjesta već privremeni ili povremeni poslovi. A kada se dođe i do takvog posla, primanja su niska. Prosječna plata je 420 eura, minimalna zarada oko 230 eura, i to jednostavno ne omogućava egzistenciju radniku i njegovoj porodici. I to nije mali broj ljudi: 500.000 radnika u Srbiji ima minimalnu zaradu. Posljednji dio čine šikaniranja radnika, pritisci, otpuštanja, tako da vlada potpuna nesigurnost”, dodaje Orbović.

Srbija je nakon smjene Miloševićeve vlasti pokrenula proces tranzicije u kojem su ključno mjesto zauzimale strane investicije. Aktuelne vlasti su strane investitore postavile kao okosnicu ekonomske politike i često ih i čašćavali obilatim subvencijama. Takav odnos je doveo Srbiju do imidža zemlje jeftine radne snage: da li je Srbija sebe zacementirala kao zemlju u kojoj se radi za 300 eura?

Radojka Nikolić ističe da to jeste posljedica “reklamiranja Srbije kao zemlje jeftine radne snage i državnih subvencija, i kada jednom počnete to da radite tu nema kraja. Strani investitori pri tome imaju uvijek nekoga u vlasti kome mogu da se obrate ako imaju neki problem i zato i ne moraju da brinu o poštovanju propisa. Nešto će se u tom smislu promijeniti samo ukoliko se pojavi nedostatak radne snage zbog sve većih migracija radnika.”

Sindikalno saživljavanje sa vlastima

Srbija od 2014. godine ima novi Zakon o radu, i podijeljena su mišljenja o tome da li on više štiti radnike ili poslodavce. Ljubisav Orbović tvrdi da je on mnogo više na strani poslodavaca, da je omogućio lakša otpuštanja radnika, nepoštovanje isplate zarada, šikaniranje radnika…

Radojka Nikolić bivši zakon ocijenjuje kao previše liberalan, i dodaje da je novim zakonom poslodavcima zaista olakšano otpuštanje, ali i zapošljavanje novih radnika. U svakom slučaju, sindikati bi trebalo takođe da budu jedna od adresa koja bi trebalo da se bavi zaštitom radničkih prava. Oni su tu potpuno zakazali, smatra Radojka Nikolić:

“Sindikati su samo ornamentika države. Nekoliko najvećih sindikata je na vrlo lukrativan način involvirano kroz Socijalno-ekonomski savjet. Taj Savjet bi trebalo da postoji, ali predstavnici sindikata su previše benevolentni prema državi, i nismo vidjeli ni u jednoj sitiuaciji gdje je trebalo da se bore za radničke ciljeve jaku konfrontaciju sa državom. To je više saživljavanje sa sistemom i vlastima”, ocjenjuje Radojka Nikolić.

Ljubisav Orbović se ne slaže sa ocjenom da su sindikati samo privjezak države. Ističe da su “i prava samih sindikata veoma ugrožena, jer imate na desetine slučajeva sindikalnih lidera koji su dobili otkaze. Nebitno da li ima osnova ili nema, poslodavac je spreman i da plati trošak kazne, a sudski proces traje godinama. To je samo priča kako bi se degradirali sindikati i radnici, koji su i njihovi članovi”.

Protesti bez sindikata

Višemjesečni protesti u Srbiji nisu zabilježili bilo kakvo značajnije prisustvo sindikata. Radojka Nikolić napominje da je to i očekivano, jer sindikati kao privjesak države jednostavno ne žele da sijeku granu na kojoj sjede.

“Mnogi sindikalni lideri se mnogo više brinu o svojim pozicijama i tako sebe štite od otpuštanja. Zato imamo preko 20.000 sindikalnih organizacija, među kojima je za mnoge dovoljno da imaju jednog ili dva člana”, kaže urednica Biznisa.

Ljubisav Orbović proteste vidi kao “čistu političku priču, i stoga Savez slobodnih sindikata Srbije u tome ne učestvuje. Nisam primjetio ni da se na tim protestima čuje neka pretjerana briga o radnicima, povećanjima plata, ili nekim socijalnim rješenjima.”

A na pitanje da li ima razloga da sindikat na čijem je čelu organizuje neki sindikalni protest, Ljubisav Orbović kaže “da se problemi pokušavaju riješiti pregovorima. U posljednje vrijeme se javljaju pojedini štrajkovi, ali se oni rješavaju na nivou fabrike ili preduzeća o kojem je riječ.”

“Što se tiče nekog generalnog štrajka – ne vidim razlog zašto bi došlo do takvog protesta. Prvi maj obilježavamo, okupljamo se i govorimo o onome čime smo nezadovoljni i šta tražimo”, zaključuje Orbović.