Čije god ime da bude u jednoj od tri koverte koju će arhimandrit Jovan u kripti Hrama izvući iz Jevanđelja, na imenu novog srpskog patrijarha ukrstiće se interesi svetovne moći i golema očekivanja miliona vjernika.
Starina, arhimandrit Jovan će u kripti Hrama Svetog Save na Vračaru samo formalno izabrati kovertu. Ni on neće znati čije ime krije. Njegova ustreptala ruka će – tako se nadaju i vjernici i dobronamjerni posmatrači – biti teledirigovana Stvoriteljevom voljom. Tome će prethoditi glasanje 43 arhijereja, najviših predstavnika crkvene vlasti kao što su vladike, episkopi ili mitropoliti.
Prije nego što bilo koje ime završi u koverti, kandidati – a uslove ispunjava njih čak 34 – moraju da dobiju natpolovičnu većinu glasova. To znači: u slučaju da svi crkveni velikodostojnici koji imaju pravo glasa zaista budu prisutni ili ovlaste nekoga da umjesto njih glasa, kandidat mora da sakupi najmanje 22 glasa kako bi svoje izglede da se popne na svetosavski tron povećao od 1:34 na 1:3.
Među trojicom odlučuje – zavisno od perspektive – slučaj ili Sveti duh. „Apostolski žrijeb“ uveden je 1967. kada je patrijarh German, vjerovatno u namjeri da smanji uticaj socijalističke vlasti na izbor sljedećeg patrijarha, odlučio da se u crkveni Ustav unese novi način izbora. Do tada je patrijarh bio biran većinom glasova.
Da li se u današnjoj, formalno demokratskoj Srbiji, radi o pretjeranom oprezu pri izboru patrijarha?
Vučićeva predizborna kampanja
Znamo da se predsjednik Srbije Aleksandar Vučić krajem prošle godine javno sastajao sa dva episkopa – medijski izvještaji napominju da je, osim javnih sastanaka, prije toga bilo i tajnih – te da je Badnje veče i Božić proveo na Hilandaru. Te aktivnosti mogu se shvatiti kao uključivanje svjetovne vlasti u crkvenu predizbornu kampanju.
Pošto ima svoje medije i svoj parlament, Vučić je poželio i svog patrijarha. Jedna od ključnih figura u „projektu patrijarh“ jeste ministar spoljnih poslova Nikola Selaković, koji je, kao član Odbora za završetak hrama, navodno tu imao i kancelariju.
Ako je to tačno, iz te kancelarije ili sa nekog drugog udobnog mjesta moći će da se prati za tuđe oči „zatvoreni“ izbor patrijarha – kripta u Hramu jedno je od najbolje ozvučenih i kamerama pokrivenih mjesta u zemlji. Iz nje je moguć direktan televizijski prenos, ali i komunikacija sa osobama u kripti. Nekoliko episkopa zahtijevalo je da mjesto održavanja bude, kao i uvijek, Patrijaršija, ali Sinod se o te zahtjeve oglušio.
Bliskost džave i Hrama Svetog Save na Vračaru potcrtana je, naravno, sa 43 miliona eura – taj novac poreskih obveznika je u posljednjih nekoliko godina, prema riječima predstavnika vlasti, uložen u srpsku crkvu.
Kao i uvijek kada poklanja tuđ novac, Vučić traži – ličnu zahvalnost. Minimum sa kojim će se zadovoljiti jeste odnos divljenja prema sopstvenoj hrišćanskoj skromnosti i državničkoj mudrosti, odnos koji je njegovao pokojni patrijarh Irinej.
Oni hoće „svog patrijarha“
Da li je pretjerano zaključiti kako predsjednik države i najjače partije u Srbiji želi da utiče na izbor patrijarha samo zbog toga što visoki predstavnici vlasti rado posjećuju episkope, naročito poslije smrti patrijarha Irineja? Jedan od kandidata za tron koji je Vučiću zasigurno po volji – episkop bački Irinej – pomoći će pri odgovoru na to pitanje. On je u intervjuu „Pečatu“ krajem 2019. rekao da je u Titovo vrijeme crkva bila suočena sa Udbom i drugim „institucijama sistema“, ali da je današnje stanje suštinski neizmijenjeno:
“Kako tada, tako i sada, razne „socijalne grupe“ – političke, poslovne, ideološke… – žele da utiču na odluke Crkve, pa, po mogućnosti, i da dobiju „svog patrijarha“ i „svoj Sinod“. Pritom ne biraju sredstva. Tačnije rečeno, pokušavaju da plasiraju „svog kandidata“ ili „svoje kandidate“.
Doduše, iz kompletnog intervjua moglo bi se naslutiti da „socijalne grupe“ za episkopa bačkog jesu partije, nevladine organizacije, medijski analitičari, progresivni teolozi, ali nigde ne spominje Udbinu nasljednicu po imenu BIA, niti, ne daj Bože, Vučića. I episkop bački je samo čovjek. Svaki pažljivi čitalac njegovog intervjua ipak će bez većeg napora prepoznati lica i grupacije koji trenutno žele da dobiju „svog patrijarha“ i pritom ne biraju sredstva.
Uži izbor
Mediji nagađaju o kandidatima koji imaju najviše izgleda za uspjeh. Pored navedenog episkopa bačkog Irineja, prema tim procjenama u igri su episkop budimljansko-nikšićki Joanikije, episkop banjalučki Jefrem, mitropolit dabro-bosanski Hrizostom i mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije. Poneko toj listi dodaje i vladiku diseldorfskog i cijele Njemačke Grigorija.
Ako je po medijskoj eksponiranosti i veštini, onda su dva kandidata koja su po svemu sudeći izrazito simpatična vlasti ujedno i izrazito medijski pismena: Irinej je i šef pres službe SPC, a Porfirije je bio član Regulatornog tijela za elektronske medije (REM).
Račun bi mogao da im pomuti televizični i britki Grigorije, koji se ne libi da kaže šta misli. U nedavnom intervjuu za Dojče vele on je rekao: „Ako bih se kao episkop Srpske pravoslavne crkve bojao da slobodno izreknem ono što mislim, kako bi tek onda povjereni mi narod mogao smoći hrabrosti da podigne svoj glas potiv neistina?“
Zbog takvog stava Grigorije je navukao bijes prorežimskih tablodida – očito je da vlast u njemu vidi skandalozno nezavisnu pojavu, čovjeka koji se za sada nije dao ni uplašiti, ni potkupiti. Grigorije je doduše jasno i glasno rekao da ne vidi sebe kao političara, ali ni kao patrijarha: „Svako od nas prvo mora da se zagleda u sebe i, ukoliko je to istina, otvoreno i pošteno prizna i sebi i drugima: ja nisam za taj tron. Ja u ovom trenutku mogu otvoreno i iskreno da kažem – ja nisam za to.“
Ni njegovi fanovi, koji na Fejsbuku imaju grupu od skoro 21.000 članova pod nazivom „Vladika Grigorije za predsjednika Srbije“, ni vlast koja ga „za svaki slučaj“ u svakoj prilici proziva, kao da nisu u stanju da to čuju.
Što se tiče samog vjerujućeg naroda – a on se ovdje ne pita – episkop Joanikije je najpopularniji. Hrizistom kao vršilac dužnosti patrijarha i episkop banjalučki Jefrem se tu i tamo stidljivo spominju, ali im se ne pripisuju velike šanse.
To ne mora ništa da znači. Dva posljednja patrijarha nisu bila tretirana kao ozbiljni kandidati prije izbora. Naročito je poučan izbor patrijarha Pavla 1990. On je dobio podršku episkopa kao treći kandidat, tek nakon devetog kruga glasanja, a druga dvojica obezbijedila su potrebnu većinu glasova za status kandidata još u prvom krugu.
Dan poslije
Dan poslije izbora biće dan otrežnjenja. Bez obzira na to da li će pastir svih pravoslavnih Srba posati neko blizak aktuelnoj vlasti ili neko ko će, kao svojedobno Pavle, da iskoči iz sjene, strateška pitanja koja su pred Srpskom pravoslavnom crkvom ostaće ista. Odnos prema kosovskom pitanju je, u političkom pogledu, ujedno i pitanje odnosa između svjetovne i crkvene vlasti. Koji kompromis u za sada neizvjesnim pregovorima sa Prištinom crkva može da prihvati, a da ne ugrozi sopstvenu temeljnu postavku – da je Kosovo za Srbe neka vrsta Jerusalima?
Vučićeva vlast se sa svoje strane pita do koje mjere može da računa i na crkvu u teškim odlukama. Crkva je institucija kojoj se vjeruje, pa nijedna vlast u Beogradu ne bi mogla dugo da preživi uz otvorenu konfrontaciju sa SPC. Najvjerovatnije će sljedeći patrijarh, ma kako se zvao, biti osuđen na državni zagrljaj. Kao što je vlast osuđena na povremenu mimikriju duhovnosti i budžetiranje crkvene lojalnosti. U tom modelu nema mjesta za „uzajamno priznanje“ koje Priština vidi kao cilj.
Region kao poligon
Jedina institucija sa sjedištem u Srbiji koja zvanično ima direktan prekogranični pristup ljudima u komšiluku jeste SPC. Tako je u Bosni i Hercegovini, gdje srpska crkva iz mnogo razloga ne može da se fokusira samo na Republiku Srpsku kao beogradska politika i mora da nađe načina da opstane i tamo gdje su Srbi politički zanemarljiva manjina.
Još izrazitiji je takav položaj u Hrvatskoj – svako razmetanje Beograda u povremenim sočnim čarkama sa političkim Zagrebom ne poklapa se s dugoročnim interesom srpskog pravoslavlja u Hrvatskoj – da pronađe način da živi sa istorijskim traumama i da oko neke zemaljske perspektive okupi desetkovani vjerujući narod.
U Crnoj Gori SPC ima dvije mogućnosti – da ostane politički akter, što bi bilo loše za zemlju ili da ponudi nešto novo – strpljenje u pomirenju duboko podijeljenog društva.
Makedonska pravoslavna crkva i pola vijeka poslije odvajanja nije autokefalna. Način razmišljanja većine u SPC o tom problemu vjerovatno je sličan onome što je u spomenutom intervjuu rekao episkop bački Irinej: „I to područje je zasijano nemanjićkim zadužbinama, skoro koliko i Kosovo sa Metohijom“. Dakle, biće to dug put do uspostavljanja crkvenih dobrosusjedskih odnosa.
Dodamo li spisku problema i pitanje kanonizacije Alojzija Stepinca, odgođenog na neodređeno vrijeme, neostvarenu posjetu poglavara rimokatoličke crkve Srbiji i poprilični zaostatak u ekumenskom djelovanju, stavljanje srpske crkve na stranu ruske crkve u sporu sa Vaseljenskom patrijaršijom, onda novi patrijarh preuzima teško breme. U sopstvenom dvorištu čekaju ga slučajevi seksualnog nasilja nad djecom, osionog ponašanja nekih sveštenih lica, korupcije, nedostatka vizije za SPC u 21. vijeku.
Jedan čovjek, ma kako se on zvao, to neće moći sam.
