Zaboravljeni sovjetski snimci Marsa

Američka raketa ‘Atlas V’ poletjela je 30. jula s poligona u Kejp Kanaveralu u Floridi kako bi učestvovala u do sada neviđenih mjesec dana lansiranja međunarodnih misija na Mars, koje uključuju Ujedinjene Arapske Emirate i Kinu, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RFE/RL) na engleskom jeziku.

Trenutna bujica misija na “crveni planeti” odražava obnovljene napore da se utvrdi je li “topliji i vlažniji Mars” mogao ugostiti drevni život i slijediti figurativne tragove četiri uspješna američka rovera na Marsu od 1997. godine, zajedno s nekim međuplanetarnim pogrešnim koracima.

Ali ponovno isticanje probijanja novog tla ka Marsu takođe je podsjetnik na jednu od za sovjetske naučnike najrazočaravajućih – ali na mnogo načina uspješnih – epizoda svemirske trke.

Nakon decenije promašaja i neuspjelih letećih misija, SSSR je napravio 14 sekundi istorije 1971. godine, kada je njegov lender ‘Mars 3’ proslijedio radio signale i nejasnu sliku – ili signal – s površine Marsa prije nego što se isključio i zauvijek utihnuo.

Tada je, gotovo bez ikakvog traga, realizovano prvo slijetanje na crveni planet koje je kontrolisalo čovječanstvo kao i njegova usamljena slika koja je nestajala decenijama nakon kvara nastalog usred jedne od najjačih marsovskih pješčanih oluja kojoj su astronomi ikad svjedočili.

Fotografija se konačno pojavila u 1980-ima.

Više od dvije decenije nakon toga, NASA je izvela lov od milijardi piksela na krhotine prigušenog lendera ‘Mars 3’, na slici iz svoje izviđaške misije na Mars (Mars Reconnaissance Orbiter).

Nakon skoro promašene misije ‘Mars 3’, sovjetski naučni planeri napravili su još nekoliko pokušaja slijetanja na tu planetu prije nego su narednu deceniju skrenuli pažnju na najbliži Zemljin susjed, Veneru.

“U onome što nazivamo svemirskom trkom bilo je mnogo manjih trka, a bilo ih je na Veneru i Mars”, rekao je za RFE/RL Brajan Harvi (Brian Harvey), irski pisac o svemirskim letovima i saradnik Britanskog interplanetarnog društva koji je mnogo pisao o sovjetskom svemirskom program.

“Sovjetskom svemirskom programu nije nedostajala ambicija, a rani skupovi misija uključivali su i kopnene i leteće misije”, rekao je. “Ali stvari su nekako došle do vrhunca u 1971.”

Posmatrači su podijeljeni oko onoga šta je – ako je uopšte – kamera ‘Marsa 3’, snimila 2. decembra 1971. godine, na jedinom snimku koji je zasijao s površine Marsa prije misije “Pronalazak puta na Marsu” (Mars Pathfinder) koju je izvela NASA 1997. godine.

Nije teško razumjeti zašto.

Sovjetski naučnici su u to vrijeme zaključili da nema podataka u 79 skeniranih linija njihove fotografije, i umjesto da to čuvaju u tajnosti, jednostavno su vjerovali da to nije imalo nikakvu vrijednost.

Fotografija je objavljena tek krajem 1980-ih, kada je sovjetski vođa Mihail Gorbačov podržao veću naučnu saradnju sa Zapadom.

“Jedna od značajki koje sam primijetio u sovjetskom svemirskom programu bila je ta da, prije svega, ako su mislili da fotografija nije dovoljno dobra, nisu je ni objavljivali”, rekao je Harvi, koji tvrdi da su mnoge sovjetske svemirske tajne bile “skrivene u otvorenom pogledu”.

“Dakle, nije pitanje u tome je li tajna; samo su smatrali da vam to ne govori dovoljno, da vam ne daje dovoljno detalja. Dakle, odlučili su umjesto nas – što smatram pogrešnim – da to jednostavno ne prikazuju. Željeli su nešto što bi se moglo brzo prikazati kao vrlo tačnim.”

Neki još uvijek tvrde da to nije bila samo radio “buka” već uspješno poslan signal koji pokazuje marsovski horizont u pješčanoj oluji.

No, NASA i National Geographic opisuju ovu fotografiju ‘Viking Lendera 1’, snimljenu 20. jula 1976., kao prvu ikad fotografiju snimljenu na površini Marsa.

Meko slijetanje, tvrđa sreća

Misija ‘Mars 3’ bila je treća u trostrukom naporu tokom 1971. godine da se dođe do orbite, mapira i sleti na planet.

Utrkujući se s NASA-inim nesretnim ‘Marinerom 8’ i znatno uspješnijim ‘Mariner 9’ – misijama za globalnu pažnju – ‘Mars 2’ i ‘Mars 3’ bili su gotovo identične misije, svaka sa svojim modulom orbitera i lenderom, pokrenute u razmaku od samo nekoliko dana, 19. i 28. maja 1971.

Mars 2 i 3 bili su namijenjeni za nadgledanje misije ‘Kosmos 419’, koja je trebala pružiti radarsku signal iz orbite oko Marsa kako bi se pomoglo navođenje ‘Marsa 2’ i ‘Mars 3’. No, ‘Kosmos 419’ se srušio izvan Zemljine orbite ubrzo nakon lansiranja 12. maja, ostavljajući ih da se brinu sami za šestomjesečno putovanje Marsom.

Oba su stigli do orbite Marsa krajem novembra.

‘Mars 2’ se srušio na marsovski krajolik nakon što je 27. novembra ušao u atmosferu pod previše strmim uglom.

Pet dana kasnije, lender ‘Mars 3’ uspješno je izveo svoje četverosatno spuštanje sa svoje orbitne platforme na površinu Marsa, 2. decembra. Postepeno je otvorio svoje stabilizatore slične laticama spremajući se za prenos.

V G. Perminov, vodeći dizajner svemirskog broda Mars i Venera u sovjetskim dizajnerskim kancelarijama instituta Lavačkin u ranim danima istraživanja tih planeta, kasnije je u tekstu pod naslovom ‘Težak put do Marsa’ detaljno opisao trenutak rušenja stanice.

Nakon što je stanica postala stabilna na površini, rekao je, “započet je prenos panoramskih slika marsovske površine zabilježenih magnetskom trakom. Glavni inženjer… koji je stajao u blizini stalka gdje je prikazivan signal, dao je naredbu za umanjenje signala jer je bio prejak. Tada su se preneseni podaci telefometra. Bila je siva pozadina bez detalja.”

“U 14,5 sekundi signal je nestao. Ista stvar dogodila se i s drugim telefotometrom. Zašto su dva telefotometra, koja rade u nezavisnim pojasevima, istovremeno u stotinki sekunde prestala da rade? Na to pitanje nismo mogli pronaći odgovor.”

Perminov je povukao paralelu s incidentom iz Drugog svjetskog rata u kojem su britanski radio signali bili prekinuti električnim smetnjama u libanonskoj pustinjskojoluji.

Većina se naučnika slaže da je pješčana oluja nekako srušila električni sistem lendera. Ostale teorije uključuju da ih je u velikoj oluji udario objekat ili da ju je vjetar odnio.

Čini se da nikada nije dobio priliku postaviti sovjetsku zastavicu ili upotrijebiti PROP-M “rover”, robot sličan kutiji, težak pet kilogramski i vezan 15-metarskim kablom za lender koji mu je trebao omogućiti “’hodanje’ na paru skija” radi prikupljanja uzoraka tla i iz atmosfere.

Perminov je rekao da je jedno od njegovih najvažnijih postignuća “bilo da je uspio riješiti naučno i tehnički zamršen problem mekog slijetanja na površinu Marsa”.

Štoviše, i orbiteri ‘Mars 2 i 3’ nastavili su svoje misije u orbiti oko Marsa još oko osam mjeseci, praveći snimke i pružajući druge korisne podatke koji su uveliko pridonijeli poznavanju četvrte planete od Sunca.

Kontrola tla štedi veliko vrijeme

Slijetanje ‘Marsa 3’ ostalo je uglavnom nejasno za sve, osim onima koji su se posvetili istraživanju svemira prije nešto više od deset godina.

Ali 2007., američki istraživači podijelili su snimak kamere visoke rezolucije za naučne eksperimente (HiRISE) na NASA-inom Oribteru za istraživanje Marsa otkrivajući višegodišnju zbrku oko pronalaženja sovjetskog lendera.

Naslovili su ga “Centar sovjetske elipse Marsa 3”, kako bi izazvali javnost da pomogne u pretraživanju fotografije s 1,8 milijardi piksela podataka za ‘Mars 3’ ili njegovu olupinu.

Našao se u krateru Ptolemaje, niskom ležištu stijena i prašine koji su decenijama ranije sovjetski naučnici odredili kao mjesto slijetanja.

Činilo se da su se epski pokušaji pribavljanja sredstava isplatili kada je 2011. ruski Imxotep izvijestio da je opazio “krhotine svijetle boje” koje su bile veličine oko osam sa osam metara koji je podsjećao na Mars 3. Imxotep je predložio pretragu samog zemljišta u blizini.

Potom je, u aprilu 2013., HiRISE saopštio da su ruski ljubitelji svemira na površini Marsa primijetili lender kao i njegove odbačene retrorokete, toplinski štit i čak njegov bijeli padobran.

“Ovaj skup značajki i njihov izgled na terenu izvanredno se podudaraju s onim što se očekuje od slijetanja ‘Mars 3’, ali alternativna objašnjenja tih karakteristika ne mogu se isključiti”, objavila je u aprilu 2013. NASA-ina laboratorija za raketni pogon. “Dalja analiza podataka i budućih slika radi boljeg razumijevanja trodimenzionalnih oblika može pomoći u potvrđivanju ove interpretacije. ”

NASA je izdala montažu slika i uglavnom ih ostavila na tome.

Ruski svemirski entuzijast koji je organizovao grupu VKontakte radi pronalaženja lendera i njegovog metalnog hardvera, Vitalij Jegorov, bilježio je mukotrpnu potragu.

U hronici je opisao svoje iznenađenje saznanjem da, uz sav napredak u svemiru, do 2012. nitko nije otkrio konačno počivalište ‘Marsa 2’.

“Naš instrument, koji je ostvario fenomenalno postignuće, prvo ikad uspješno slijetanje na drugi planet prije više od 40 godina!”, napisao je, zaboravljajući na uspjeh sovjetskog mekog slijetanja ‘Venere-7’ na Veneru u decembru 1970. “Učinio je to gotovo istim redoslijedom koji, su Amerikanci 2012. godine postavili Kjuriositi [Mars rover] na tlo.”

Držanje koraka u svemirskoj utrci

Budući da su se Sovjeti počeli pripremati za misiju na Mars 1959. godine, Perminov je napisao, “Sjedinjene Države poslale su ljude na Mjesec, a Sovjetski Savez je poslao kosmonauta u svemir i kružio satelitom oko Mjeseca.

Međutim, slanjem svemirskog broda na daleku planetu i ulazak u nepoznatu atmosferu, te slijetanje na slabo poznatu površinu bio je pothvat drugačije veličine.”

Nekoliko sovjetskih inovacija dalo je inerciju njihovom svemirskom programu krajem 1960-ih, uključujući dobru reputaciju proizvodnje raketnih motora koja traje i danas. (Uz različite stepene polemike, američke rakete i dalje koriste ruske motore; američki ‘Atlas V’ koji je 30. jula poletio noseći ‘Postojanost’ (the Perseverance) pokretao je ruski motor RD-180.)

Raketa Proton koju je Sovjetski Savez predstavio 1965. godine omogućila je veliku nosivost koje su mogle sadržavati tone goriva, orbitera i lendera zajedno sa svim instrumentima za stvaranje snimaka i istraživanje i mjerenje topografije, sastava tla i atmosfere.

I sovjetski naučnici razvili su i astronavigacijski sistem koji je decenijama bio ispred rivala i omogućio je kompjuterima da upravljaju svemirskim brodvima koristeći položaj zvijezda i drugih nebeskih tijela.

Između ideje i realizacije prvog slijetanja na Mars, Sovjeti su u svom programu Venere postizali rezultate mnogo puta kao prvi.

Ali zasad su željeli ponoviti svoju slijetanje na drugu planetu.

A 1971. je bila posebno dobra godina u onome što je poznato kao “opozicija”, fazi kada su Zemlja i Mars najbliži jedni drugima u svojim solarnim orbitama. Zapravo, bili su najbliže jedna drugoj u 47 godina.

Ali bilo je tu i drugih pritisaka.

S utrkom na Mars u velikoj brzini, samo dva dana nakon lansiranja ‘Marsa 3’, američki orbiter – Mariner 9 – poletio je i postao prvi svemirski brod koji je orbitirao drugom planetom, i bio je nevjerojatno uspješan u mapiranju crvene planete.

“Mislim da su Rusi smatrali da bi tu trebalo da se podudaraju”, rekao je Harvi.

Perminov je kasnije priznao da je na neke ključne odluke sovjetskih planera o misijama ‘Kosmos 419’ i ‘Mars 2 i 3’ uticala želja da nadmaše svoje američke kolege, uprkos dva dramatična neuspjeha lansiranja planiranih ‘Mars orbitera’ 1969. godine.

Ironično je da su se, u vrijeme kad su se orbiteri ‘Mars 2’ i ‘Mars 3’ pripremali za slanje svojih zemljaka prema planeti u novembru i decembru 1971., ‘Mariner 9’ se nalazio u orbiti oko Marsa i slao je snimke na kojima je vidljivo ono što će Perminov kasnije opisati kao “neobično jaku pješčanu oluju”, do tada “nezabilježenu na površini Marsa”.