Kako je počela, tako se i završila. Preko telefona. Porukom siromašnom riječima, “začinjenom” smajlićem. Blijedo. Bez “plesa” pogleda. U odsustvu zagrljaja. “Ne mogu više”, “Gotovo je”, “Ne zovi me” – tako se danas nerijetko završava ljubav. Kratko i krotko. Bez susreta. Nezainteresovano za razgovor. Nevoljno za otvaranje bilo kakve diskusije. Samo se pošalje poruka, pa onda na “Vajberu” dobijemo informaciju da više nismo u vezi. Ili još gore – “obavijesti” nas Fejsbuk.
U turboinstant vremenu sve se promijenilo, pa i ljubav. Danas se mladi masovno upoznaju preko društvenih mreža, a onda preko njih i brže-bolje raskidaju. To više nije ni lirski zapis ostavljen u pismu, nego štura poruka koja označava – kraj. Kako smo došli do toga? Znači li to da više nemamo vremena ni za koga i da ničemu više ne uspijevamo da se posvetimo? Da smo postali nevaspitani? Hladni? Drski? Apatični i anemični? Koliko su generacije koje tek stasavaju uskraćene za saznanje da može i treba i drugačije? Zašto smo toliko pojednostavili i unizili emotivni odnos?
Danka Đukanović, psiholog i psihoterapeut, kaže da je trend upoznavanja i raskidanja putem društvenih mreža postao popularan ne samo kod mladih, već i kod starijih.
“Jednostavnost, brzina i masovnost – samo su neke od prednosti koje upoznavanje “potencijalnog partnera” na ovaj način čini primamljivim”, navodi ona.
“Međutim, kako je upoznavanje brzo i lako, ponekad djeluje da je raskid još brži. Riječ je o instant odnosu koji najčešće dobro “preživljava” zahvaljujući upravo društvenim mrežama. On više podsjeća na nešto što možemo okarakterisati kao avanturu, “šemu”, vezu bez obaveza, prije nego na dugotrajan partnerski odnos. Najčešće su upravo ovakve “probne” veze i cilj, pa ne treba da nas čudi što je procenat raskida nakon “probe” veći”.
Prividno olakšanje
Ako se složimo da je raskid uvijek neprijatno iskustvo, i da nije lako ni pokrenuti ga niti prihvatiti informaciju da te neko ostavlja, onda bi bilo dobro da postoje mehanizmi koji ga olakšavaju. Način na koji on postaje manje bolan. U eri dominacije samoživosti, mnogi su našli put koji će samo njima olakšati priču o raskidu. Poruke. SMS, “Vajber”, “Mesindžer”, “Instagram”. Sve “rade” po istom principu i onome ko ih šalje donose olakšicu. Ne mora da gleda partnera u oči i da mu saopštava da više ne želi sa njim da se viđa. Iskuca dvije reči – “Kraj je” i nestane. Ali upravo to je, pokazuju istraživanja, dodatni stres za drugu stranu.
Studija sprovedena na Univerzitetu Brigam Jang pokazala je da lakše podnosimo činjenice o raskidu ako nam partner to saopšti direktno. Oči u oči. Bez okolišanja. Tako je 145 ispitanika odgovaralo na pitanja o tome kako bi reagovali na loše vijesti, među kojima je i ona o raskidu. Analiza dobijenih odgovora pokazala je da ljudi u slučaju primanja negativnih informacija najviše cijene otvorenost i jasnoću. Kada partner zaobilazi istinu i izbjegava susret, boli više nego kada “saspe u bradu” sve što ima.
Međutim, raskid porukom sve je češća slika ljubavne stvarnosti. Da li oni kojima je to rutina, misleći da štite sebe od neprijatnosti, zapravo sami sebi štete, jer ne pružaju mogućnost da sa drugom stranom porazgovaraju, čuju šta ima da kaže i možda promijene mišljenje? Sagovornica “Života plus” kaže da je raskidanjem preko poruka, ipak, moguće izbjeći neprijatnost susreta oči u oči i suočavanje sa onim što druga strana ima da kaže, ali…
“Izbjegavajući direktan susret sa partnerom, osoba tako podržava i “hrani” svoju nisku toleranciju na frustraciju i neprijatnost. Takođe, svjesno ostaje bez mogućnosti da čuje šta njen partner ima da kaže i možda poradi na tome da poboljša odnos, riješi probleme i eventualno promijeni svoje mišljenje. Nerijetko se dešava da ih slične poteškoće sačekaju i u nekom novom odnosu, jer u prethodnom nisu na adekvatan način završili poslove koje su imali”, objašnjava psiholog.
Gest nekulture
Šta bi uopšte trebalo odgovoriti na poruku u kojoj nas neko ostavlja? Da li bi trebalo da pokušamo da iniciramo razgovor uživo? Ili da precrtamo tu osobu istog trenutka?
“Ne bih preporučila da samo “precrtamo osobu” kao da nikada nije postojala u našem životu. Umjesto toga, pokušajmo da dogovorimo razgovor uživo. Važno je da dobijemo povratnu informaciju – šta nije bilo dobro, koje naše ponašanje nije odgovaralo našem partneru, zbog čega želi da raskine – kako bismo te informacije mogli da iskoristimo za neke buduće odnose koje budemo gradili. Takođe, važno je da sebi damo priliku da kažemo ono što imamo, ali i da se na adekvatan način oprostimo od te osobe. U suprotnom, lišićemo se mogućnosti da na kraju tog partnerskog odnosa stavimo tačku. Na nama je da probamo da dogovorimo susret, a ako to partner ne želi, onda bar znamo da smo dali sve od sebe i da možemo sa mirom da nastavimo dalje”, savjetuje psihoterapeut.
Takav način raskidanja se donekle može izjednačiti sa onim podjednako ružnim – kada neko samo ode, ne javi se više nikada. Nestane kao da ga nikada nije bilo. Jer oba gesta izgledaju prilično nekulturno. Sagovornica “Života plus” napominje da je činjenica da određen procenat ljudi jednostavno ne zna kako da raskine partnerski odnos.
“Jedini način koji su oni prepoznali kao “najmanje bolan” je da odu i da se više nikada ne jave. Kod druge strane ovakvo partnerovo ponašanje može da izazove nevjericu, zbunjenost, frustraciju, bijes, strah da će uvijek biti tako ostavljeni ili čak ljutnju na sebe što su uopšte bili u odnosu sa tom osobom. Ponekad osobe koje su ostavljene na ovakav način mogu da preuzmu takav obrazac ponašanja i da na isti način ostave svog partnera”, objašnjava psiholog.
Međutim, tu je i druga strana priče koju ne želimo uvijek da priznamo. A to je da smo svi pomalo postali nesnađeni u ovom vremenu, pa nam se čini normalnim da porukama nekog informišemo kako se osjećamo, da li volimo, da li više ne volimo. I zato, ako želimo da popravimo kvalitet emotivnog odnosa i života uopšte, potrebno je da vratimo razgovor u četiri oka. Da obavimo “reanimaciju”.
Stručnjaci podsjećaju da upravo susret uživo podrazumijeva kontakt i neverbalnom komunikacijom, koja preko poruka izostaje. A važna je.
“Upravo na osnovu neverbalne komunikacije možemo bolje i lakše da “čitamo” osjećanja druge osobe, ali i da je bolje razumijemo. Na osnovu tona, jačine glasa, kontakta očima, gestikulacije, mimike, položaja tijela i stava možemo da dobijemo veliki broj informacija o našem sagovorniku. Na ovaj način možemo da saosjećamo sa sagovornikom, bolje se povežemo, razumijemo, više se uključimo u komunikaciju, motivišemo na promjenu… Usaglasićemo se da je to značajna vrijednost koju nam omogućava susret uživo u odnosu na sadržaj koji dobijamo samo putem poruka, bez obzira na sve vjerodostojnije emotikone koji ga prate”, poručuje sagovornica.
Ako nas neko ostavi preko poruke, da li bi trebalo da odahnemo i zahvalimo se što je na vrijeme otišao, jer ako nas je već na takav način ostavio, to pokazuje da je niske emocionalne inteligencije i da bi nam u životu lako okrenuo leđa i onda kada nam je veoma potreban?
“Onaj ko nas je ostavio putem poruke ne znači nužno da je manje emocionalno inteligentan. Prije bih rekla da ima nisko samopouzdanje, nije naučio kako da neprijatne situacije pogleda “u oči” i suoči se sa njima, kako da uživo prekine partnerski odnos. Dakle, ovakvo ponašanje našeg partnera može da nam sugeriše na nisko samopouzdanje, netolerisanje poteškoća, nedostatak hrabrosti, nedovoljno razvijenu vještinu asertivne komunikacije”, navodi sagovornica “Života plus”.
