Pomislili ste da ste pronašli srodnu dušu, idealnu polovinu za cio život, ali ste shvatili da dijelite svakodnevicu sa osobom koja je daleka, strana, nepristupačna… Ne možete da doprete do partnera, škrt je na emocijama i riječima, ne znate šta misli i osjeća. Svaki pokušaj da mu se prbližite, stvara još veći zid između vas. Šta karakteriše emotivno nedostupnog partnera i kako ga prepoznati?
Psiholog Jelena Branković smatra da takve osobe često umanjuju važnost i značaj i svojih i tuđih osjećanja. Sklone su površnijim odnosima, izbjegavaju duge i stabilne partnerske relacije. Često imaju i više paralelnih veza ili one na daljinu.
“Takve osobe negiraju ili minimiziraju postojanje svojih osjećanja, ne žele o njima da govore, da ih dijele sa drugima ili da se time bave na bilo koji način”, kaže za “Život plus” Jelena Branković.
“Za tuđa osjećanja često kažu: “Neopravdano se ljutiš”, “to nije razlog za brigu”, “nemoj da plačeš” ili slično. Na taj način se blokira razmjena na emocionalnom nivou i šalje poruka o psihološkoj zabrani na određena osjećanja. Često bilo kakvu emocionalnu razmjenu doživljavaju nametljivo i ugrožavajuće. Ukoliko je riječ o neprijatnim osjećanjima napuštaju razgovor ili prekidaju komunikaciju, a kada su ona prijatna, karakterišu ih kao previše dramatična i slično. Kada su uznemireni imaju potrebu da se osame, prije nego da problem podijele sa partnerom. Osim psiholoških i emotivnih granica, takve osobe su sklone postavljanju i fizičkih granica”, naglašava sagovornica.
Imaju jasan stav o ličnoj privatnosti, često ne žele da upoznaju partnera sa svojom porodicom i prijateljima (i obrnuto), tajanstveni su u vezi s prethodnim životom, odbijaju javnu povezanost sa partnerom (na primjer na društvenim mrežama) ili javno prihvatanje statusa dečka ili djevojke. Šta se krije iza takvog stava?
“Način na koji neko ulazi u vezu i održava bliske odnose u odraslom dobu povezan je sa njegovim ranim ili prethodnim iskustvima. Emocionalni odgovor u partnerskim odnosima oblikuje se odnosima sa važnim figurama tokom odrastanja. Ukoliko su te osobe bile hladne, nedostupne, na distanci ili nisu odgovarale na emotivne potrebe djeteta, ono će odrasti sa životnom filozofijom da je neophodno da se unaprijed zaštiti od bliskih odnosa emocionalnom distancom i nedostupnošću. Tako se dolazi do “prevencije” ponavljanja bolnih iskustava. Kreiranje takvog “odbrambenog” stava često ih vodi u manje kvalitetne relacije iz kojih izlaze potvrđujući svoja uvjerenje da je bliskost zaista bila opasna”.
Razvijanje strategije
Ponekad emotivno nepristupačne osobe razvijaju ovakve “strategije” kao reakciju na prethodne partnerske veze i brakove, a ne samo na osnovu iskustava stečenih u porodici iz koje potiču. Najvažnija su rana iskustva koja se kasnije kroz vršnjačke odnose, prijateljstva, drugarstva i simpatije, često potvrđuju i vode ljude u učvršćivanje obrasca vezivanja.
Da li je moguće promijeniti takvu osobu, kako srušiti zid i ostvariti veću bliskost? Budući da su obrasci emocionalne nedostupnosti stečeni u odnosima, za učenje drugačijeg ponašanja, odnosi takođe mogu biti “ljekoviti”.
“Ukoliko osoba želi da pruži partneru dosljednije, prihvatljivije i nježnije iskustvo, postoji mogućnost da će i sama biti spremnija da usvaja drugačije vještine od distanciranja. Da bi se to dogodilo, neophodno je prihvatiti partnera sa već usvojenim obrascem, izaći u susret njegovoj potrebi za autonomijom i nezavisnošću, ne pritiskati ga da dijeli emocionalna iskustva. Mada izgleda čudno i paradoksalno, ovakav pristup predstavlja mnogo sigurnije okruženje u kome on može da odluči koliko će se emocionalno uključiti. Potrebno je obezbijediti ovakva, prihvatajuća ponašanja u kontinuitetu kako bi emocionalno nedostupan partner stekao povjerenje, čime bi se dugoročno obezbijedilo više emocionalne razmjene, korak po korak. Takođe je važno razumijevanje porijekla partnerove emocionalne distance. Ako se to shvati kao izbjegavanje ponavljanja bolnih iskustava jer su motivisana strahom, a ne kao namjera da povrijede partnera, veća je vjerovatnoća da će emotivno nedostupan partner moći da prihvati bliskost koja mu se nudi”.
Kako emotivna nedostupnost utiče na vezu ili brak? Da li može da dovede do raskida ili razvoda?
Da bi odnos opstao, neophodno je pokazati razumijevanje za načine emocionalnog funkcionisanja partnera, smatra psiholog.
“Način na koji se partneri međusobno adaptiraju na obrasce bliskosti može biti manje ili više funkcionalan. Ako je partner emocionalno distanciran, to ne znači nužno prekid veze ili razvod. Međutim ako se drugi partner adaptira tako što njegovu nedostupnost doživljava kao uvredu i zanemarivanje, a zatim insistira da se stvari odigravaju drugačije, oni rizikuju da razviju međusobni obrazac izbjegavanje/distanciranje – proganjanje/napadanje koji je izuzetno nefunkcionalan. Bliski emotivni odnosi su sastavni i obogaćujući element ljudskog postojanja i značajan teren za mogućnost ličnog rasta i razvoja. Obrasci emotivnog povezivanja nisu dati, niti uklesani u kamenu, ali kroz ostvarivanje odnosa u kome razvijamo zdravu vezanost i kroz psihoterapiju, sigurno možemo da ih unaprijedimo”.
Na pitanje da li su takve osobe egocentrične i bez empatije, ona kaže:
“Ne moraju da budu egocentrične, niti bez empatije, jer emocionalna distanciranost nužno ne spada u domen psihopatologije. Takve osobe takođe žele da vole i budu voljene, da pripadaju i budu bliske. Teže tome da se povežu i uđu u veze, ali ih uvjerenja često u tome blokiraju i kreiraju barijere. Nedostatak bliskih iskustava u međusobnoj emocionalnoj razmjeni, uzajamnoj brizi i pažnji često ih čini “nevještim” da u vezama funkcionišu na takav način. Taj neuspjeh može dodatno da ih uznemiri, često traže drugi izlaz, okreću se prijateljima, zabavi, poslu, ulaze u nove veze, ili se odluče na samoću i povučenost i tako samo održavaju emocionalnu distancu i nedostupnost”.
