Kraj mora da bude novi početak

Može li se ikada zaboraviti ono što se jednom ljubilo? – zapitao se naglas Žan-Žak Ruso. Filozof i pisac odgovor nije nametao. Jer je individualan. Mi ga kreiramo. Od nas zavisi.

Postoji li, međutim, univerzalna formula po kojoj je moguće preboljeti veliku ljubav? Onu koja se “izdavala” za najsnažniju. Do kraja života. Onu kojoj smo se toliko predavali da nam je sada i sama pomisao da ćemo dalje morati sami, nepodnošljiva. Stručnjaci se jednoglasno pozivaju na samo jedan lijek – vrijeme. Među njima je i Željka Kurjački Stanić, psiholog i psihoterapeut, koja kaže:

“Najvažnije je dati sebi vremena. Ono, samo po sebi, neće učiniti ništa da rana zacijeli, ali ono što će se događati tokom tog perioda hoće. Kao što rana na koži počinje da zarasta istog trenutka kada se posiječemo i svi mehanizmi se stavljaju istog momenta u pogon, tako i naša duša počinje da se oporavlja od onog časa kada biva ranjena. I sve se dešava po istom principu kao u slučaju oporavka od fizičke povrede. Kao što će rana na koži da boli dok zacjeljuje, tako će nas boljeti i raskid. Boli, jer tražimo smisao u onome što nam se dogodilo, učimo lekcije o sebi, a da svega toga nismo ni svjesni. Boli, jer više ne živimo život “plitko”, površinski, već ga zaista “kušamo” u njegovoj punoći. Ali to je iscjeljujući bol. I kako vrijeme prolazi, biće nam sve bolje”.

Muškarci duže pate, žene jače

Uvijek ista priča – ko više pati i ko se brže liječi od raskida, žene ili muškarci, ponekad se lomi u korist, odnosno na štetu jednih, a ponekad drugih. Postoje i “prelazne” teorije. Tako su, recimo, istraživači sa Univerzitetskog koledža u Londonu došli do zaključka da dame mogu da osjete snažniji emocionalni bol od pripadnika jačeg pola, ali da je muškarcima potrebno mnogo više vremena da bi preboljeli bivšu partnerku. Naučnici su zamolili nešto više od 5.000 ljudi iz 96 zemalja da ocijene psihički i fizički bol koji su osjetili poslije raskida, na skali od jedan do 10. Rezultati su pokazali da su žene rangirale emocionalnu patnju sa 6,84, a muškarci sa 6,58. U slučaju fizičkog bola, dame su “pobijedile” sa 4,21 u odnosu na bodovanje suprotnog pola (3,75). Međutim, jačem polu je, prema ovoj studiji, potrebno duplo više vremena da preboli raskid.

Sagovornica “Života plus” kaže da je to zato što su žene možda spremnije da traže pomoć i podršku, dok se muškarci trude da izlaze i žive kao da se ništa nije dogodilo.

“Ali teško je i jednima i drugima. Mnogi pripadnici jačeg pola neće sebi dozvoliti da sa nekim popričaju, zatraže ohrabrenje i utjehu, a mnogi će tugu brzo preobući u ljutnju, jer se ona lakše podnosi. Ljutiće se mnogo da ne bi tugovali”, kaže psiholog.

A da li nam raskid teže pada u mladosti ili u nekim zrelijim godinama, kada imamo veće samopouzdanje, ali smo i dalje, ipak, (isto) osjetljivi? Nema pravila.

“Teško je u mladosti, jer nemamo još toliko bolnog iskustva, pa nam veliki raskidi dolaze neočekivano. Vjera u sebe, u druge ljude i u život tada može lako da nam se sruši. Ne znamo još šta sve možemo da izdržimo, od čega smo sve u stanju da se oporavimo i da će poslije poraza doći nove pobjede. S druge strane, tačno je da u zrelijim godinama imamo, uopšteno govoreći, više samopouzdanja, više iskustva i bolje znamo sebe, ali istovremeno smo tada osjetljiviji na iznevjerene nade i svaki novi poraz budi sjećanja na stare rane”, navodi sagovornica.

Od mržnje do depresije

Istraživanja pokazuju da su pripadnici oba pola skloni da poslije raskida ulaze u nove veze. Ekspresno. Samo da bi izgledalo kao da im nije teško. Da dalje mogu sami. Da plivaju kao da se ništa nije dogodilo. Pomaže li to? Da li nam je lakše da poslije velikog brodoloma uđemo u “male” veze ili je bolje da ostanemo sami?

Sagovornica kaže da za to ne postoji pravi univerzalni savjet.

“Nekome je lakše da preboli ako uđe u vezu u kojoj će mu biti zabavno i gdje će skrenuti misli. Tako će možda pronaći smisao poraza koji je doživio i preboljeti ga. Nekom drugom bi, opet, bilo teško da ulazi u površne i bezlične odnose, potrebno mu je da bude sam i da boluje na svoj način. Kao što je nekome neophodno da se osami kada mu je teško, tako neko drugi traži društvo. To ne znači da će onaj što se osami brže preboljeti, niti da onaj ko traži društvo bježi od problema. Jednostavno, različiti smo”, objašnjava psiholog.

U svakom slučaju, raskid nije lak i odražava se na cjelokupno stanje organizma. Odmah se vidi na licu, pa tako istraživanja pokazuju da je prvi znak patnje zbog prekida veze, problem sa kožom.

“Crvenilo, kesice ispod očiju i dehidratacija su česta pojava poslije raskida”, navodi doktor Tom Mamon.

“Raskid može da nas učini starijim, jer ljubavni problemi izazivaju dugoročni stres, a on je vidljiv”.

Ukoliko patnja potraje, depresija definitivno počne da vreba iza ćoška. Neko opet ne može da se oslobodi osjećanja krivice ili mržnje.

“Sve su to naši pokušaji da protumačimo šta nam se to dogodilo, da donesemo neki zaključak u situaciji koju ni najmanje nismo očekivali, koja je došla iznenada. Da se snađemo. Ali toga moramo da budemo svjesni i da imamo u vidu da naša procjena sebe i budućnosti, kada se osjećamo depresivno, nije realna. Možemo istovremeno da se osjećamo beznadežno, tužno, nevoljeno, a da budemo svjesni da ta osjećanja nisu prava procjena našeg života i da će vremenom proći. Kada to imamo u vidu, biće nam mnogo lakše da taj period stoički podnesemo. Bilo koji problem da imamo u životu i ma šta da smo uradili, mnogo je važno da znamo da budemo na svojoj strani. Ne mora da nam se dopada sve što uradimo, ali moramo da navijamo za sebe. Da budemo sebi advokat branilac”, poručuje sagovornica.

I jedino tako ćemo uvidjeti da svaki kraj jeste – novi početak.

Veliki raskid mora da ostavi trag na duši. To je neminovno.

“Onaj ko ostavlja, dugo poslije raskida osjeća krivicu zbog toga što je nanio bol nekome ko ga je volio, ali i tugu, jer osjeća da je odlaskom obesmislio zajedničke uspomene i vrijeme. S druge strane, onaj ko je ostavljen, pokušava da pronađe smisao, da razumije, osmisli to što mu se dogodilo i pronađe zaključak o svemu tome. Teško je prihvatiti da više nemamo priliku da popravljamo, da više nećemo dobiti ni jednu jedinu šansu, jer je zaista kraj. “Veliki” raskid znači da je ljubav bila velika i da je trajala. Kada više nismo zajedno, šta sada za nas znače uspomene, sva ta zajednička prijateljstva koja smo gradili, planovi, svađe i mirenja, šale i lijepi trenuci, to što se toliko dobro poznajemo? To je poveće parče našeg života koje sada treba da osmislimo drugačije i da mu damo novi smisao”, kaže Željka Kurjački Stanić.