Koliko puta ste mogli da čujete da mnogi partneri danas žive kao potpuni stranci u braku? Dijele životni prostor, imaju djecu, ali je emotivna distanca među njima nepremostiva. Otuđeni su jedno od drugog, nema bliskosti, razumijevanja, poštovanja, dogovora, svako je fokusiran na lične ciljeve i prioritete. I tako godinama. Šta dovodi do otuđenosti među supružnicima kojima je brak samo mrtvo slovo na papiru? Kako poboljšati partnerski odnos i kada treba shvatiti da više ništa ne može da se uradi?
“Različiti su razlozi zbog kojih se partneri u braku osjećaju kao stranci”, kaže za “Život plus” klinički psiholog Ljiljana Jagodić.
“Mnogi ljudi ulaze u brak nespremni, nezreli i sa nerealnim očekivanjima. Nekad se vjenčaju zbog neplanirane trudnoće i pritiska porodice. Postoje osobe koje ulaskom u brak ne prekidaju odnos povezanosti sa primarnom porodicom, ne odvajaju se od nje. Ako partner ne ispunjava vaša očekivanja, onda se razočarate, svađate ili se povlačite. Takav odnos doživljavate kao prisilu i (mnogi čak i svjesno) konfliktima ili ignorisanjem u stvari kažnjavate partnera. Ono što zaboravljate, jeste da na taj način kažnjavate i sebe. Jer i vi živite u tom odnosu. Brak može biti zdrav samo onda kad su i ljudi u njemu takvi”, smatra Jagodić.
S obzirom na to da ne postoje savršene osobe, ne postoje ni bračni odnosi kojima ne može da se nađe zamjerka. Većina nas nije u primarnim porodicama naučila da vodi zdravu i normalnu komunikaciju. Čim se susretnemo sa mišljenjem drugačijim od našeg, uglavnom se to završi svađom. Branimo svoj stav ili se povlačimo, nespremni za konfrontaciju. Ova vrsta primitivnog odgovora, “bori se ili bježi” nosi sa sobom dvije posljedice. Prvo, izaziva primitivni psihološki odgovor gdje se sva krv povuče u ekstremitete (da bismo se bolje borili ili bježali) što bukvalno ostavlja naš um bez kiseonika i zato teže racionalno razmišljamo. Drugo, dovodi nas u neadekvatnu situaciju, gdje partnera, koji ima drugačiju tačku gledišta, počinjemo da doživljavamo kao neprijatelja. U tom trenutku, sve što on kaže ili uradi je “dolivanje ulja na vatru”.
“Postoje brakovi u kojima su partneri od početka otuđeni jedno od drugog, najčešće zbog lične nesposobnosti da razviju odnos bliskosti i povjerenja”, ističe Ljiljana Jagodić.
“U nekim bračnim zajednicama razvoj svakog supružnika se odvija različitim putevima, pa se poslije deset ili više godina, zaista, susreću sa strancem i u takvim uslovima dolazi do razvoda. Ljudi se s vremenom mijenjaju, sazrijevaju, stiču nova interesovanja… Ukoliko na tom putu ne prate jedno drugo i ne podržavaju se na individualnom planu, odjednom shvate da su pored osobe sa kojom nemaju ništa zajedničko. U takvim uslovima nestaju ljubav i strast. Dolazi i do nevjerstva. Ali to su samo posljedice i neposredni okidači koji dovode do želje za razvodom. Razlozi su uvijek dublje prirode”, ističe klinički psiholog:
“Svako od nas zadovoljava svoje potrebe u različitim životnim zonama – kroz posao, odnose sa prijateljima, sa primarnom porodicom, sa samim sobom, ali i sa partnerom. Kad u emotivnom odnosu te potrebe ne zadovoljavamo na način koji nam je neophodan, onda se povlačimo u druge životne zone u kojima smo zadovoljniji. Neki partneri razvijaju roditeljsku ulogu, misleći da je najbitnija posvećenost djeci. Zaboravljaju da je model odnosa koji imaju sa partnerom jedna od glavnih stvari kojima uče svoju djecu. Neki se posvećuju karijeri, pa postaju veoma uspješni u poslu. Taj osjećaj ispunjenosti u drugim zonama čuva njihov ego i zadovoljava sve potrebe – za ljubavlju, sigurnošću, ličnim rastom i razvojem… U tome su dobri, pa brak može i da sačeka. To su nerijetko podsvjesni procesi, nesvjesne odluke koje donosimo u trenucima u kojima smo slabi i bespomoćni, a kasnije utiču i na mnoge druge naše svjesne odluke”.
Šta može da se uradi da bi se partnerski odnos poboljšao? Može li da se resetuje tako da se ponovo uspostavi bliskost između supružnika?
“Da bi se odnos popravio, potrebno je da oba partnera u tome učestvuju i da žele da rade na odnosu”, kaže Ljiljana Jagodić.
“Neophodno je da osvijeste razloge zbog kojih je do otuđenosti među njima došlo i da onda zajedno počnu da grade bliskost i povjerenje. Čest je slučaj u praksi da jedan od partnera ne želi stručnu pomoć, misli da mu neko drugi ne može pomoći ili odbija da u tome učestvuje. Upravo to ukazuje na njegovu nesposobnost da bude otvoren, da sarađuje i razvija bliskost. U takvim okolnostima, drugom partneru ne preostaje ništa drugo nego da prihvati da mu supružnik ne može dati nešto što nema. Druga opcija je razvod”.
Da li sindrom otuđenosti u vremenu u kom živimo utiče i na bračni odnos? Jagodić naglašava da ovo doba za mnoge predstavlja vrijeme otuđenosti. Ali ne za sve. Ima porodica u kojima su članovi okrenuti jedni drugima, gdje postoje bliskost i podrška. Osobe iz takvih porodica nisu otuđene i lako sklapaju međuljudske i partnerske odnose:
“Svaki bračni par koji potraži stručnu pomoć ima problem sa otuđenošću. Partneri ne uspijevaju da se posvete jedno drugom i da postave svoj odnos kao prioritet. Cilj stručne pomoći i jeste u tome da im pomogne da jasno sagledaju, svako pojedinačno, svoje prioritete. Da ih prihvate ako mogu i da rade na uspostavljanju bolje komunikacije, razumijevanja, stavljanja partnera na prvo mjesto. Jer jedino tako, kad svako od partnera brine najprije o onom drugom, taj odnos ima šanse da uspije i da bude bolji nego što je bio”.
U kom trenutku treba odustati i shvatiti da je kraj neminovan? Uglavnom više ništa ne može da se uradi ako jedan partner nema sluha za potrebe drugog, smatra Jagodićeva:
“Kad ne razumije razloge zbog kojih je do krize došlo i ne prihvata i sopstvenu odgovornost. Rad na partnerskom odnosu uvijek podrazumijeva i rad na sebi. Ne možete očekivati da se bilo šta promijeni ukoliko nema obostranog prihvatanja odgovornosti i spremnosti za ličnu promjenu i za promjenu odnosa. Onda emotivna veza teško može da se spasi”.
