Alen Islamović: Nema više pravog roka

Alen Islamović, nekadašnji pjevač Divljih jagoda i najvećeg benda bivše države Bijelog dugmeta ostavio je neizbrisiv trag na muzičkoj sceni regiona. I dalje je vrlo aktivan pa nastupa s dva benda – svojim i orkestrom Gorana Bregovića. Nedavno je objavio duetsku pjesmu sa Kikijem Lesendrićem, a dovršava autobiografiju “Dolina sjećanja”.

Ima li više rock’n’rolla kod nas?

“Ma i nema ga zapravo, da vam iskreno kažem. Onog istinskog, pravog – nema. Znate li ko je bio iskreni rock’n’roll igrač? Milić Vukašinović iz Vatrenog poljupca. Mislim da smo i mi kao Divlje jagode bili iskreni jer ne bismo stekli takvu popularnost. Kad smo 1982. godine snimili prvi i još tri albuma nakon toga, na kojima sam ja pjevao, e to je bio rock’n’roll. Tada sam i odbio poziv za Bijelo dugme. Znači, to je bio rock’n’roll – kad odbiješ tako veliki bend. Otišao sam s njima na razgovor, razmišljao o tome nekoliko dana i donio odluku da i dalje budem u rock’n’rollu. Danas od toga nema ni ‘r’. Ali vidite, opet se umiješala sudbina pa sam 1986. dobio novi poziv za Dugme”.

Nedostaju li vam ta vremena? Mnogi žale za danima u nekadašnjoj državi.

“Iz nostalgije sam sve ponio sa sobom, bilo bi smiješno da nisam. Znači, sve sam ‘tamo’ stekao, a sada se neki bore da izađu izvan granica Hrvatske, Bosne ili Srbije. Imam veliki prostor u kojem radim i ponosim se prošlim, sadašnjim i budućim vremenima. Prije nije bilo gnjavaže. Nisi mogao doći do pekare a da te neko ne zaustavi i traži autogram, morao si da paziš gdje ideš, gledalo te više miliona ljudi, slavu si istog trena stekao u Sarajevu, Beogradu, Ljubljani i Skoplju. U 48 sati mi smo, kad smo objavili ‘Motore’, pokorili Jugoslaviju. To je bilo takvo vrijeme. Danas idem ulicom i čovjek me pita: ‘Jesi ti onaj?’, a ja kažem: ‘Nisam.’ On meni na to ispali: ‘Podsjećaš me na njega’, a ja njemu: ‘Znam, to mi je brat.’ (smijeh) Danas volim to što me nema previše u medijima”.

Pratite li danas rad Divljih jagoda?

“Pratim, to je bio moj bend, ne mogu pobjeći od njih. Ostavio sam tamo dobrih i lijepih pjesama. Nemam zamjerki na to ko će da dođe da pjeva. Možda bi bilo dobro kad bismo mogli naći neko zajedničko vrijeme pa da sjednemo, razgovaramo i napravimo nešto zajedno. Otvoren sam za sve saradnje. Volio bih zasvirati sa Seadom dobar stari rock’n’roll na naš način. (smijeh)”

Niste nikad živjeli tu krilaticu ‘sex, drugs & rock’n’roll‘. Atipični ste za muzičara po svemu, nikad nije bilo skandala oko vas, imate brak koji traje već 36 godina. Koliko je to teško bilo očuvati?

“Nisam ja tip osobe za takve stvari. Imam brak koji je i sada idealan i u kojem je puno ljubavi. Imam dvije predivne ćerke, unuka, a očekujem još jednog unuka, tako da, kad stanem pred ogledalo i pogledam se, sam sebi mogu reći: ‘Stari, pa ti si sve postigao.’ (smijeh) I prije mene bilo je lijepo organizovanih muzičara poput Zdravka Čolića. Ali da, ima nas vrlo malo takvih. Uvijek sam imao dozu prizemljenosti i opreznosti te pazio u koje društvo idem”

Koji je recept za tako stabilnu bračnu zajednicu?

“Podrške mora biti. Mi koji se bavimo ovakvom vrstom posla moramo imati razumijevanje i poštovanje porodice, pogotovo supruge. Povjerenje i dostojanstvo uvijek su postojali i postojaće između mene i moje voljene. Sumnjam da nas nešto može razljutiti i nemamo razloga razarati sami sebe. Mnogi bi voljeli da čuju, vide i pišu o tome, ali mi im ne damo povoda. Ona je sa mnom od svoje šesnaeste godine. Zamislite kako sam je ustrojio! (smijeh) Šest godina stariji sam od nje. Kad je ona počela da izlazi u grad, ja sam tad došao iz vojske, a nakon što sam se vratio u Bihać i došao na tadašnje omiljeno okupljalište – kad me vidjela, rekla je drugarici: ‘Vidi, stigao je novi frajer u Bihać.’ Tako sam ja mic po mic došao do nje, upoznali smo se i, kao u svakoj ljubavi, bilo je uzbrdo i nizbrdo, ali doživio sam najvišu sreću 1986., kad sam stigao u Bijelo dugme i kad je ona ostala u drugom stanju i rodila našu stariju ćerku Unu. Tad mi se otvorio svijet i počeo sam dobijati sve ono što sam htio: slavu, novac i veliku popularnost”.

Vas su žene oduvijek obožavate, još dok ste bili član Divljih jagoda. Kako se vaša supruga nosila s time?

“Jako teško! Ali se nosila hrabro. Ona me jako dobro poznavala. Vjerovala je i znala je da se uvijek nakon neke velike turneje, svirke vraćam kući”.

Kad vidite oko sebe propale veze i brakove, što pomislite?

“To je jako tužno. Ti su ljudi nesrećni. Mislim da su takvi ljudi u većini slučajeva pomiješali porodicu i posao, a to se mora odvojiti. Kad si na turneji pa ona ima pauzu od nekoliko dana, moraš znati da se organizuješ i provedeš vrijeme sa svojim najmilijima, odvedeš ih na putovanje, u prirodu, na more, skijanje. Mnoge moje kolege su se previše davale u estradu pa su izgarali i nisu mogli da kontrolišu porodicu. Mnogima su se djeca upustila u drogu, pakao od života, a nekima su djeca i preminula od droge, alkohola”.

Kako ste vi svoju djecu uspjeli sačuvati od zala današnjice?

“Zato što sam imao čvrstu ruku supruge koja je sve to držala pod kontrolom. Kad se rodila druga kći Lara, najviše sam se igrao s njom pa je starija bila ljubomorna jer nisam proveo mnogo vremena s njom zbog velikih turneja Bijelog dugmeta, a koje su trajale i po sedam mjeseci. Obje svoje kćeri beskrajno volim. Sad imam unuka pa njega najviše obožavam”.

Jeste li možda vidjeli skeč Branka Đurića Đure u kojem na šaljiv način pokušava objasniti razliku između vas, Željka Bebeka i Mladena Vojčića Tife?

“Jesam, gledao sam! Pjevao sam na koncertu za neku sarajevsku firmu, na kojem je i on nastupao. Sjedio sam u prvom redu kad je to izvodio i onda me pitao: ‘Šefe, je l’ valja ova?’, a ja sam mu odgovorio da valja. On to radi na specifičan način, jako dobro i uspješno. Što god reklamira, nema šanse da ne unese bosanski duh u to. Uvijek mu se od srca nasmijem”.

Što je s vašom autobiografskom knjigom ‘Doline sjećanja’? Gdje je zapelo s njom, kad ćete je objaviti?

“Završio sam je. Priča prestaje 2005., kad su završena tri povratnička koncerta Bijelog dugmeta. Imam još materijala i sad ne znam hoću li ostaviti onako kako je ili ubaciti novih 20, 30 stranica. Ispričao sam priču od samog početka, kad sam naučio prve akorde na gitari i imao svoj prvi bend u Bihaću, pa preko dolaska u Sarajevo s Divljim jagodama, rada u Bijelom dugmetu, sve do Četiri asa i solističke karijere. Opisao sam događaje iz svoje perspektive – kad sam s bendom sjedio na probi ili primjerice imao neki problem za vrijeme TV emisija i slično”.