Muzika film i TV

Alt-J priča: Pjesma Taro krije tužnu ljubavnu priču

Ova priča pripada rijetkoj vrsti onih koje te najprije zapanje lirskim i epskim momentima koji kao da su scenario za film, a ne nečija dva prava, realna života, a zatim učine da te je sramota što ih ranije nisi čuo ili pronašao.

Tekst pjesme bio je putokaz ka priči o Gerdi Taro, prvoj ženi foto-reporterki ikada i Robertu Kapi. Priča o Gerdi i Robertu počinje fotografijom.

Godina je 1934. U pariskom kafeu „La Couple“ Andre Fridman, 21-godišnji izbjeglica iz Mađarske zapaža Gertu Pohoril, tada 24-godišnjakinju, jevrejku izbjeglu iz Njemačke u kojoj je već bila hapšena zbog učešća u anti-nacističkom pokretu. Andre ima zadatak da napravi fotografiju za oglas jedne osiguravajuće kompanije. Razoružan njenom ljepotom i stavom, ubjeđuje Gertu da pozira za fotografiju. Prijateljstvo ubrzo prerasta u ljubav, prožetu poslovnim odnosom.

Oboje mijenjaju imena, riješeni da počnu novi život: Andre postaje Robert Kapa “želeći da mu ime podsjeća na Frenka Kapru“, Gerta postaje Gerda Taro – ovo ime bira ne samo zato što podsjeća na Gretu Garbo, već u prezimenu Taro pronalazi sigurno sklonište od svake pomisli da je jevrejskog porijekla. Ne zaboravimo, ovo je priča o Evropi tridesetih godina 20. vijeka.

Od 1936. oboje su u Španiji, dokumentuju građanski rat. Fotografije poput Robertovog „Pogođenog vojnika“, objavljivane u sve većem broju evropskih i američkih magazina, druženje sa Orvelom i Hemingvejem polako ih čine važnim ličnostima ljevičarskog pokreta, naročito od dana kada su njene fotografije demantovale zvanična saopštenja Frankove vlade o osvajanju i uspostavljanju reda u okolini Madrida.

Gerda je stradala 26. jula 1937. godine, zvanično, u saobraćajnoj nesreći.

Mnogo godina kasnije jedan novinar se (u nedostatku više dokaza) pozivao na izjave Vilija Branta, takođe prijatelja Gerde i Roberta, koji je navodno tvrdio da je njenu smrt naručio Staljin, koji se u to vrijeme obračunavao sa protivničkim krilom u okviru anti-nacističkog pokreta.  Ta priča nikada nije dokazana.

Po tvrdnji Irene Goldštajn, bolničarke koja je zbrinjavala ranjenu Gerdu, njene posljednje riječi bile su:
“Da li su donijeli i moju kameru?“

Robert ostaje vjeran zanatu i ratu. Nakon što je prebjegao u Ameriku početkom Drugog rata, vraća se Evropu i dokumentuje scene iskrcavanja savezničkih snaga.

Boravio je na Siciliji 1943. godine za vrijeme iskrcavanja američkih trupa. Nekoliko mjeseci kasnije fotografiše iskrcavanje američke vojske u „Danu D“, njegova kamera je iza leđa vojnika koji iskaču iz čamca i grabe ka obali. Najpoznatija fotografija tog dana zove se „The Magnificient Eleven“.

Tri godine kasnije nalazi se u Moskvi. Iza njega sa vagona silazi njegov prijatelj, pisac Džon Štajnbek. Nedjeljama putuju Sovjetskim Savezom, Robertova kamera bilježi scene iz života po gradovima poput Moskve, Minska i Tbilisija, ali stiže i do ruševina Staljingrada.

Naredne godine kamerom dokumentuje slike iz života tek formirane države Izrael.

Na molbu magazina „Life“, Robert 1951. godine polazi u Indokinu, ponovo kao ratni reporter. Iako se na kraju Drugog svjetskog rata zakleo da više nikada neće biti na frontu, sa još dvojicom kolega se našao na ivici minskog polja kod Tai Bina u sadašnjem Vijetnamu, 25. maja 1954, rano popodne.

Iako svjestan da je pred njim opasnost, iskače iz džipa koji je vozio i upućuje se preko polja.

Svjedoci tvrde da je umro sa kamerom u ruci.

Ova pjesma govori o ponovnom susretu Kape i Taro poslije života.

Send this to a friend