Bred Pit, jedna od najuspješnijih filmskih zvijezda svoje generacije, još od svog debija krajem osamdesetih prošlog vijeka privlači pažnju publike kao glumac i producent. Telma & Luiz, Intervju sa vampirom, Borilački klub, Prokletnici, 12 godina ropstva, samo su neka od ostvarenja u kojima je ostvario divljenja vrijedne uloge.
U dva ovogodišnja filma, Pit pokazuje svu raskoš svog talenta i iskustva. Kod Kventina Tarantina Bilo jednom u Holivudu, Pit igra kaskadera Klifa Buta, koji zarađuje za život ‘60-ih u Los Anđelesu. U filmu Džejmsa Greja, Ad Astra, igra majora Roja Mekbrajda, astronauta koji je opsjednut nestankom svog oca, kojem se gubi svaki trag kada je on imao samo šesnaest godina. Kada američka vlada kontaktira Roja kako bi mu objasnila da je njegov otac ne samo živ, već da je i možda odgovoran za niz energetskih talasa koji potiču iz dalekih djelova Sunčevog sistema i nanose ogromnu štetu Zemlji, Roj odlučuje da putuje u svemir kako bi ga pronašao i riješio dileme. Nameće se i pitanje jesmo li sami u svemiru?
Pit je takođe i producent filma preko svoje kompanije Plan B koja je takođe producirala prethodni film Džejmsa Greja, Izgubljeni grad Z. Nakon svjetske premijere filma Ad Astra na Filmskom festivalu u Veneciji, Pit objašnjava šta ga je privuklo projektu i govori o izazovnom, ali i inspirativnom putovanju koje je prošao sa Grejom.
Džejmsa Greja si upoznao na Sandensu 1995. godine, zar ne?
“Tako je. Nazvao sam ga nakon što sam gledao film Mala Odesa. Odmah smo postali prijatelji kao što to inače biva sa Džejmsom. On je sjajan sagovornik i oduvijek smo razgovarali o tome da radimo nešto zajedno. Ad Astra je film oko kojeg se sve skockalo”.
Sa Džejmsom si prije ovoga producirao Izgubljeni grad Z. Kakve uspomene imaš na zajednički rad sa njim?
“Sjećam se da smo bili u završnoj fazi montiranja za Izgubljeni grad Z, za koji mislim da je prosto predivan film. Vidio sam nešto u Džejmsu. On toliko zna o filmskoj istoriji. Ali kod ovog filma se osjećao lični ton. To je nešto što sam vidio u filmu Mračne ulice Menhetna. Da se vratim na početak, obojica volimo kasne šezdesete i početak sedamdesetih. Kada smo završavali Izgubljeni grad, primijetio sam njegov napredak. Koliko god on poznavao majstore, u ovom filmu sam vidio da je zaista preuzeo kontrolu nad sopstvenom pričom, a tada je film najbolji”.
Da li su razgovori oko filma Ad Astra počeli tokom tog procesa?
“Jesu. Rekao je: „Imam nešto o čemu razmišljam…“ To je bio film Ad Astra, i činilo se da je njegova originalna ideja potpuno suprotna od većine naučno-fantastičnih filmova. Potekla je od citata koji se pripisuje Arturu Klarku. „Postoje dvije mogućnosti: Ili smo sami u svemiru, ili nismo. Obje su podjednako zastrašujuće“. Drugim riječima, ili vanzemaljci postoje ili smo potpuno sami i obje ideje su jednako strašne. Ovo je zaista jedinstvena polazna tačka. Druga stvar, naši rani razgovori – ili ono što je izbijalo iz filma – bili su o toj nemogućnosti povezivanja i pitanjima muževnosti. Šta nas to u treniranju da postanemo muškarci sprečava da imamo dublje, značajnije odnose, ne samo sa ljudima koje volimo, veći sa nama samima? Te dvije ideje su meni bile dovoljne. Imao sam dobar osjećaj. To je bio moj stari prijatelj Džejms. Pomislio sam: Hajde da vidimo šta je ovo”.
Da li te je privukla ideja o misteriji putovanja ovog lika? Da li je to rješavanje zagonetke bila jedna od stvari koje su te privukle filmu?
“Definitivno. Moraš da znaš da ne znaš. Ne znaš kakav će film biti kada ga započneš. To je uvijek kocka. Sada, na primjer, sa Kventinom je u redu, njegovi dijalozi su specifični, tako da smo imali prilično jasnu ideju kako će film da izgleda. Ali sa ovim filmom to nisam znao. To su bile velike ideje, one koje je teško prenijeti u dva sata na filmsko platno. Nisam imao pojma kako ćemo to da uradimo. Nisam siguran ni da je Džejms znao, ali vrijedjelo je proći kroz taj proces”.
Kako se to manifestovalo tokom rada?
“Džejms i ja smo uvijek otvoreno i prisno razgovarali o sopstvenim manama i obično se dobro ismijemo oko toga. Nastavili smo da razvijamo scenario sve do početka snimanja i ono što je Džejms radio tokom produkcije je sljedeće – ujutru bih od njega dobio tekstove za taj dan snimanja. Uvijek su bili o nečemu veoma ličnom iz njegovog života. Nečemu što ga prilično otkriva. To bi započelo naše razgovore za taj dan. A onda bi nam to bile smjernice za snimanje scena. Scene za taj dan bismo prepravljali prema našim razgovorima. Tako da se oblik filma stalno mijenjao. Kada smo stigli do montiranja, zvao sam ga najtežim filmom na kojem sam radio. To me je iznenadilo, ali sam takođe bio radostan zbog toga, jer mislim da ako tačno znaš kako sve treba da se uradi, onda si završio”.
Kako te je iznenadilo?
“Ono što me je kod ovog filma iznenadilo je to koliko je delikatan bio process montiranja. Jedna snimljena replika ili muzička dionica vrlo lako je mogla da pokvari cijeli film, a onda bismo morali sve da počnemo ispočetka. Tako je bilo tokom cijelog filma, zbog toga je bilo izazovno”.
U filmu Ad Astra definitvno postoji uticaj Džozefa Konrada, posebno romana Srce tame, po kojem je nastao film Apokalipsa danas. Poznato je da je snimanje tog filma bilo teško, ali se to ostvarenje smatra remek-djelom.
“Morali smo stalno da se podsjećamo, oni nisu skroz isplanirali taj film. Bili su čak primorani da traže pomoć od drugih, što je skroz u redu. Mislim, bukvalno postoje priče o tome koliko je puta Martin Šin morao da snima svoj monolog i kako su morali da traže pomoć kako bi se dotjerao taj snimak. Naravno, u dokumentarcu Srce tame koji govori o snimanju filma, vidite da je njegova žena ta koja vidi ceremoniju koja postaje metafora za posljednju scenu u Apokalipsi danas. Do tada nisu ni znali kako da završe film. Mi nismo bili sigurni kako da završimo naš. Definitivno postoje paralele u snimanju ova dva filma”.
U isto vrijeme putovanje lika je potpuno drugačije. Dok se Vilard u Apokalipsi polako spušta, čini se da se Roj u ovom filmu zapravo zagrijava dok se suočava sa idejama koje ima cijelog svog života. Da li te je to pogodilo?
“Nikada to nisam definisao na taj način kada je on to radio, ali mislim da jeste tako. Kada se osvrnem na to, mislim da smo išli u pravcu mračnih djelova duše, gdje naš lik mora da ode do najdaljih djelova našeg Sunčevog sistema, gdje će biti potpuno sam, gdje neće imati nikoga na koga se može osloniti, niti će imati televiziju da mu odvlači pažnju, niti drogu pomoću koje će moći da pobjegne. Tako da jedino što mu ostaje jeste da se suoči sa samim sobom. Sa svim svojim zakopanim bolom i kajanjem. Ako se vratimo na temu muževnosti, mislim da svi odrastamo sa tim idejama – da moramo da budemo uvijek snažni, da ne smijemo pokazati slabost, da moramo da budemo sposobni. Takođe, i da ne smijemo da dozvolimo da nas neko ne poštuje, što me uvijek nasmije. To je jalov posao. Tako da treba prepoznati i prihvatiti sve te stvari u sebi, umjesto da ih ignorišeš, jer ta ideja o snazi i odbacivanju sumnji i ranjivosti… Ako odbacujemo te stvari, mi zapravo odbacujemo dio sebe. Životno iskustvo me je naučilo i uvjerilo da biti otvoren – prema svojoj djeci, prema voljenim osobama, prijateljima i sebi – jeste ono čemu treba da težimo. Moraš da budeš sposoban da potpuno prihvatiš sebe. Ono o čemu stvarno razgovaramo jeste poznavanje sebe. Stalno pokušavam da upoznam sebe i da budem otvoren prema drugima. Za mene je to pravo samopouzdanje. Shvatio sam da je to pravo samopouzdanje i spremnost dolazi odatle. Mnogo je stabilnije i snažnije od bilo koje percipirane ideje – Samo uradi to”.
Kažeš da je to nešto što si saznao na svom putovanju. Da li ti je bilo potrebno izvjesno vrijeme da dođeš do tog zaključka?
“Jeste i mislim da me je to i privuklo ovom filmu. To je nešto na šta sam bio koncentrisan, o čemu sam razmišljao i što sam preispitivao u tom trenutku. Mislim da je Džejms bio u istoj situaciji. Onda, svako iz toga izvuče svoj zaključak”.
Misliš li da to putovanje ima kraj, ili ne?
“Mislim da nema. Mislim da je to nešto čemu uvijek težiš. Mnogo puta sam pogriješio od tada. Jutros, najvjerovatnije. Ali vratite li se brzo u sjedlo, možete da se vratite na put”.
Mnogo vremena si proveo na snimanju tvog drugog filma, Tarantinovog Bilo jednom u Holivudu, vozeći se sunčanim ulicama Los Anđelesa. Da li je odlazak u mračni svemir, zbog kojeg si morao mnogo da radiš sa žicama, predstavljao za nijansu komplikovaniji tehnički izazov?
“Za nijansu (smijeh). Ali rekao bih, ako govorimo o pojedincu, da bi morao da prođe kroz nekakvo sirovo iskustvo da bi postigao unutrašnji mir kojim Klifov lik (u Bilo jednom u Holivudu) odiše. Snimajući scene bestežinskog stanja u filmu Ad Astra bilo je poput igranja Petra Pana na pozornici. Zakačen si za žice i nalaziš se u uskom zatvorenom prostoru i nije kao da prosto visiš, jer samo djelovi tvog tijela vise. Tako da vas vuku na mnogo neprijatnih načina, a vi morate da prenesete taj smireni i opušteni osjećaj bestežinskog stanja. Naviknete se na to. Tako da onda dođete do trenutka u kojem možete da pokažete emocije, a ne samo da sjedite, vezani, pokušavajući da držite glavu pravo dok vam krv jurca u glavu i osjećate pritisak. S druge strane, nositi svemirsko odijelo bilo je kao nositi skafander preko kese za đubre. Ali, ne znam, na svakom snimanju postoji određena količina neudobnosti. Čak i sa Klifom, morao sam svako jutro da stavljam protetiku za ožiljke. Tako to ide. Navikli smo se da očekujemo to”.
