Buksovci: Demokratija koju mi upražnjavamo je falš

Nakon sjajnog crnohumorističkog filma “Slučajevi pravde”, sa kojim su bioskopskoj publici širom regiona dokazali da su ozbiljne filmadžije, popularni Booksovci iz prijestonice Crne Gore Cetinja snimili su i serijal “Svi ćemo se jednog dana kopat’ u Evropu”.

Ovim serijalom su na šaljiv način prikazali mentalitet naroda i narodnosti sa prostora bivše Jugoslavije, koji već decenijama nikako da “uplivaju” u tokove Evropske unije kako bi njihove novonastale države postale punopravne članice te zajednice.

Skečeve za ovaj serijal pisao je Aleksandar Radunović Popaj dok je za režiju bio zadužen Zoran Marković Zonjo. Projekat bi naravno bio nemoguć bez Gorana Vujovića i Veselina Gajevića Gaja koji su fantastičnom glumom začinili ovaj serijal, a u realizaciji projekta su im pomogli još neki saradnici koji su tumačili likove i u njihovim ranijim radovima.

Za Buka magazin, ekskluzivno, intervju je dao Zonjo, koji je osim što je radio režiju fantastično odglumio i neke od likova koji se pojavljuju u serijalu.

Kako ste došli na ideju da napravite ovaj serijal?

ZONJO: Odavno imamo ideju za snimanje nekog putopisno-igranog serijala i sad su se konačno stekli uslovi da se to realizuje. Da bi se sve dogodilo onako kako smo zamislili, pomogla nam je jedna strana organizacija čije je sjedište u Sarajevu. Malo smo tužni što finansije za svoje projekte moramo tražiti izvan Crne Gore, jer ovako ispada da nas više cijene u regionu nego kući, ali smo, sa druge strane, zadovoljni što je naš rad odavno izgubio epitet „lokalnog“ iako se i dalje bavimo mentalitetskim pitanjima svoje sredine.

Ko je pisao skečeve i da li si ti opet radio režiju?

ZONJO: Odavno se nametnulo da se Popaj ponajviše bavi scenarističkim rješenjima a ja realizacijom. Tako je bilo i ovog puta, s tim što smo imali samo kroki priču bez ijedne napisane rečenice teksta. Ovaj put je sve što se izgovaralo bila čista improvizacija, iz jednostavnog razloga što nismo mogli predvidjeti ništa što nas je kasnije dočekalo na putu.

Koliko vam je trebalo vremena da snimite serijal?

ZONJO: Četrnaest dana smo bili po Evropi i dodatni dan smo uzeli za snimanje „profesora“ u jednom malom mjestu pored Podgorice koje se zove Barutana. Naravno, nisu svih četrnaest dana bili potrošeni na snimanje. Recimo, htjeli smo da u njemačkom gradu Bilifildu odemo u svingerski klub i pobratimimo taj klub sa nekim swingerskim klubom sa Balkana. Zamišljali smo sebe gole, samo obmotane peškirima, kako poziramo sa ostalim članovima kluba, ali nam se izjalovio plan jer smo nalećeli na zatvorena vrata zbog nekog njihovog državnog praznika.

Serijal ste snimali u Parizu, Briselu, Berlinu, Poznanju i Barutani, što bi se reklo među “običnim svijetom”. Da li je prilikom snimanja bilo zanimljivih anegdota?

ZONJO: Dan kad smo napustili Pariz planula je katedrala Notr-Dam. Došlo nam je mnogo poruka od ljudi koji su znali što radimo po Parizu: „Da niste možda vi slučajno zapalili katedralu?“. Pa ona, u zgradu Evropskog parlamenta uspjeli smo unijeti pečeno prase, a da to nije bio ranije najavljeno. Iako je obezbjeđenje na ulazu bilo šokirano, pečeno prase je na kraju odradilo svoj zadatak. Bilo je tu još svega i svačega.

Neke republike ex-Yu su ušle u EU, ali većina njih nisu. Mislite li da išta dobijamo ili gubimo činom ulaska ili ne ulaska u tu zajednicu?

ZONJO: Na slično pitanje jednom švajcarskom novinaru sam odgovorio sljedeće: Problemi zemalja Zapadnog Balkana su sigurno mnogo veći nego problemi Evropske unije. Naše ekonomije su slabe, političari su enormno bogati, korupcija je kraljica. U to ime sada ću izmisliti jednu poslovicu: “Tamo gdje je duhovni pad, ideali umiru pjevajući”. Ova poslovica skoro ništa ne znači pa ću posegnuti za drugom poslovicom: “Lošem penisu i dlaka smeta”. Ovu drugu poslovicu nisam izmislio, ona stvarno postoji i prilično je dobra. Suština je da svi želimo bolji život i da nikad nismo zadovoljni onim što imamo. Stalno se žalimo i uvijek mislimo da je negdje drugo bolje i ljepše. Serijal koji smo snimili govori da prije svega moramo raditi na sebi. Sigurno da nam u tom naumu treba pomoć sa strane, od sistema koji su davno prebolovali te dječje bolesti, ali se suštinski ipak moramo osloniti na sopstvene snage. Ipak, ima jedna zanimljiva činjenica. Možda je iz naše perspektive život u Zapadnoj Evropi bolji ali je nevjerovatno čudno da svi stranci uživaju kad dođu na Balkan, čak toliko da mnogi žele trajno da se presele ovamo.

U međuvremenu Crna Gora je ušla u NATO-o. Žive li građani Crne Gore išta bolje zbog toga i da li je preporučivo i da ove republike koje nisu u NATO-u pristupe istom?

ZONJO: Moji prijatelji iz Beograda su uvijek imali veliko razumijevanje za želju Crne Gore da postane nezavisna, ali uvijek je bila dodatno pitanje: “Dobro, ali što ćete raditi za par godina kad Albanija krene da vas poklopi?“ Poslije ulaska Crne Gore u NATO više nijednom nisam čuo takvo pitanje. Ono što se nametnulo kao osnovni razlog zašto ne bi trebalo ući u NATO je bombardovanje Kosova, Srbije i Crne Gore 1999. godine i žrtve koje su se tada desile. No, kako odvojiti NATO od Vlada država koje ga finansiraju a kojima se svi balkanski političari konstantno umiljavaju? Kako razdvojiti Evropsku uniju kojoj svi težimo od odbrambenog sistema koji čuva njenu politiku? Očigledno je to isti paket. Što se mene tiče, ja sam uvijek više volio američke od ruskih filmova.

Na ovim prostorima je ustaljena šema vladavine koja se može opisati začkoljicom koja kaže: “Ko se ovdje vlasti dočepa vlada dok ne krepa”. Ko je tome kriv – da li mediji, političke partije, ili neprosvjećeni narod tj. građanstvo?

ZONJO: Ima jedna dobra pričica iz Rima. Kad je vodič turiste doveo do Musolinijevog spomenika, neko je pitao: „Kako to da ga niste uklonili. Ipak je Musolini inspirator fašističkog pokreta?“ A vodič mu je odgovorio: „Da smo uklanjali svaki spomenik koji nam se ne sviđa, Rim ne bi bio vječni grad.“ Kod nas nažalost, svako ko dođe na vlast potre sve što se do tada radilo. Zato ljudi ne vole promjene jer one uvijek budu na gore. Uvijek se sistem resetuje na početak a to je jako stresno.

Vjeruješ li u demokratiju?

Vjerujem, jer ne vidim drugu alternativu. Samo ova demokratija koju mi upražnjavamo je falš demokratija. Za početnike. Level između nule i jedan.

I na kraju pitanje, hoćemo li se svi jednoga dana kopat’ u Evropi?

Nećemo se baš svi kopati u Evropi. Neki će biti kremirani.