Imate preko 100 miliona dolara budžet, bestseler Patrika Nesa, “The Knife of Letting Go”, dobru glumačku ekipu i zaista kul ideju da se napravi odličan film, a onda konačan proizvod u vidu ostvarenja “Chaos Walking” doživi debakl.
Razlog toga, možda leži u činjenici da je postojao originalni scenario Čarlija Kuafmana, te nekoliko nedovršenih nacrta niza drugih pisaca, zatim snimanje drugog reditelja i mlada glumačka postava koja je brzo ostarila, jer je film proveo više od tri godine u montaži. Nećemo se baviti pitanjem: “Šta bi bilo, kad bi bilo?”, ali ovo je tipičan primjer kako sve izgleda kada svoje prste umiješaju distributeri i producenti.
Ovaj naučno-fantastični vestern smješten je na kolonizovanoj planeti gdje muškarci mogu čitati misli jedni drugima. Sigurno će ženska strana pomisliti kako je ovo kul pojava, ali u filmu žena skoro da i nema. Pisac Nes, koscenarista Kristofer Ford i reditelj Dag Liman pokušali su prezentovati ovu priču.
U bliskoj budućnosti, zajednica muškaraca živi kao dio Novog svijeta, prepuštena sama sebi nakon što je sve žene ubila Spackle, rasa zlonamjernih vanzemaljaca. Svakog čovjeka prati njegova vlastita “buka”, magla misli i strahova koje se moraju kontrolisati ili će otkriti njihove najdublje tajne onima oko njih. Nezgodno, zar ne?
Nezgodno je i to što se režiser Liman uopšte nije snašao, jer “Chaos Walking” više zadovoljava moždane vijuge za razmišljanje nego za gledanje. Pošto nema žena ni na vidiku, prva koja se pojavi je Vajola u roli Dejzi Ridli, poznata po posljednjim nastavcima “Star Wars” franšize. Ona je jedina preživjela pad svemirskog broda koji je bio na misiji. Prvi je pronalazi Tod Hjuit kojeg igra Tom Holand kada se oboje šokiraju – ona što može čuti Todove misli, a on što prvi put u životu vidi žensku osobu.
Mads Mikelsen je gradonačelnik sela u kojem Tod živi. On je izgradio ritual iz kojeg muškarci snagu crpe iz “buke”, kažnjavajući sebe i jedni druge zbog pokazivanja slabosti i osjećaja, te proganjaju bilo koga ko se “ponaša kao žena”. Ovo je svakako surov svijet u kojem se Vajola našla, ali sa mladim Todom ipak uspostavlja kakvu takvu hemiju.
Upravo je to možda i najbolji segment filma, gdje možemo vidjeti simpatične i duhovite Holandove komentare koje dolaze iz “buke”, koje će vas na trenutak i nasmijati. Međutim, to ništa ne može zamaskirati rupe u scenariju u kombinaciji sa totalnim gubljenjem konaca u režiji Daga Limana.
Pustolovine Vajole i Toda definitivno nemaju usaglašen ton, jer dobijamo nabacane stvari i ideje za koje nemamo pojma odakle dolaze i zašto su tu.
Pored pomenutih glumačkih imena možemo vidjeti i još neka poznata lica poput Sintije Erivo ili Demijena Bičira, što nam dokazuje da se produkcija više vodila činjenicom da je bitnije kako će izgledati i ko će glumiti, nego kakvi su režija, scenario…
Uglavnom, film vrijedi pogledati samo zbog šaljivih opaski Toma Holanda, ali i zbog nade da bi se ova priča u nekoj skorijoj budućnosti mogla bolje realizovati.
