Poput većine muzičara iz njegove generacije i Dado Topić je karijeru počeo graditi u bendovima. Kao srednjoškolac bio je član grupe Đavolji eliksiri, kasnije i Dinamita i Korni grupe. Sa sastavom Time osjetio je šta znači popularnost na širem području. A nakon što se bend razišao, Dado počinje solo karijeru. “Da li znaš da te volim”, “Živjeti slobodno”, “Rock and Roll u Beogradu”, “Molitva”, “Makedonija”, “Bitanga i princeza”…, samo su neke od pjesama koje je otpjevao tokom duge karijere.
Dar za muziku, često je isticao, naslijedio je od majke, koja je svirala gitaru i klavir. Iako nije odrastao u izobilju, na svoje djetinjstvo se nikada nije žalio. Naprotiv, kaže da je bio sretno dijete. Da bi finansijski pomogao roditeljima, Dado je jedno vrijeme radio na gradilištu, a kasnije i u šećerani.
“Sjećam se kada sam radio u Osijeku u šećerani po noći, ujutro bih se oprao i došao u gimnaziju čist. Volio sam da radim, dolazio sam gdje god je bilo nekog posla i ljudi su mi vjerovali i dali mi da radim. Koliko god sam bio plaćen za taj rad, osjećao sam ponos što ću novac dati svojoj mami, jer to je bio izraz moje ljubavi prema njoj i prema našoj porodici”, govorio je u svojim intervjuima Dado, danas otac dvojice sinova; starijeg Danijela koji se bavi fotografijom, i kojeg je dobio u prvom braku, te Rea iz braka sa sadašnjom suprugom Mirjanom, s kojom je zajedno od svoje 33. godine. Za razliku od prve supruge, Mirjana je znala nositi se s rokerskim stilom života, koji je nerijetko podrazumijevao odvojenost od porodičnog doma.
Zanimljiva je i priča oko njegovog pravog imena – Adolf.
“Pobjednički partizanski mentalitet nekako je apstrahirao crkvu i crkvene običaje. Rođen sam u Dalmaciji, a tamo ima jedno tradicionalno vjerovanje, da se dijete mora krstiti odmah po rođenju, dok se u crkvu nije moglo ući ukoliko vas ne uvede neko od ovih iz prvog dijela priče, tako da je moj krsni kum jedan Židov koji se zvao Adolf Kenig, a uz to bio je i partizan i imao čin pukovnika. Samo on je mogao da organizuje uz svoj blagoslov da budem kršten u crkvi. Tako da sam dobio ime po njemu. Ne znam koliko je njemu bilo ugodno u partizanima, ali meni je strašno bilo neugodno biti Adolf u ovim poslijeratnim godinama. Al’ dobro, preživio sam i uspio se odbraniti. Nadimak Dado sam dobio tek u srednjoj školi, kada su se počeli nizati problemi oko mog imena, tako da je to ostalo i do danas”.
