Bučan i zarazan smeh koji se prolomio kroz bradu Džejsona Momoe bio je zapravo odgovor na pitanje kako se osjeća povodom svog 40. rođendana. Istina, način na koji Momoa živi, radi i, možda najvažnije, na koji se igra, čine ovo pitanje pomalo smiješnim. To je čovjek koji život ne mjeri jedinicama vremena već snagom doživljaja. Čini se da živi izvan svih granica koje važe za zemaljsku vrstu, uranjajući u sve što se pred njim nađe – od kostima s krljuštima do krigle omiljenog ginisa – baš kao nadljudski vodozemac kog igra u Akvamenu
„Interesuje me samo da proživim najbolji je*eni dan koliko to mogu”, objašnjava Momoa svoj pristup životu koji oblaporno guta.
„Ako mi žena kaže da imamo bolonjeze za večeru, zaletjeću se da uradim što više jer znam da ću imati fantastičnu noć. Mogu da treniram kao manijak kad znam da me na kraju čeka nagrada. Dokle god znam da ćemo spremati roštilj ili raditi nešto zabavno, poslije čega ćemo popiti pivo i slaviti, to je to. Zapravo, ne volim da odem na spavanje a da nešto nisam proslavio. Život je prekratak za to”. U pravu je. To je stav koji ukida razmišljanje o godinama.
Treniranje sa svrhom
Za glumca koji teško da je izgovorio kompletnu rečenicu u toku dvije sezone “Igre prijestola”, Kal Drogo je ostavio dubok trag u pop-kulturi. Dijelom je to i zbog odjeka kompletne serije – treba imati u vidu da Momou nije učinio slavnim rimejk slavnog Konana, već upravo uloga poglavice Dotrakija. Za to bi dijelom mogle biti zaslužne i njegove proporcije.
„Kad sam igrao Droga, mogao sam da jedem i pijem šta god hoću, jer je trebalo samo da budem ogroman”, kaže Momoa povodom uloge koja ga je vinula među zvijezde.
Akvamen je, međutim, bio sasvim drugačija zvjerka. Za početak, Momoi, koji je visok 193 cm, težak oko 110 kg i nije bilo potrebno da se nagruva da bi ušao u lik.
„Osjećao sam da treba da ostanem malo mršaviji”, kaže, osvrćući se na nešto sitniju građu kolege iz kadra Patrika Vilsona. „Nije trebalo da nabacujem masu jer to onda ni na šta ne bi ličilo”.
Pri Momoinom prvom pojavljivanju u ulozi kralja Atlantide 2017. godine u “Ligi pravde”, vježbao je s legendarnim osnivačem Džima Džounsa Markom Tvajtom. Kao kolega penjač, Tvajt je bio presrećan zbog strasti s kojom je savladavao izbočine i pukotine na stijenama, što je kasnije uticalo i na njegove treninge s bivšim kečerom iz Egipta Madom Abdelhamidom, koji se pridružio Momoi na šestomjesečnom snimanju Akvamena na Zlatnoj obali. „On ima ogromnu strast prema sportskom penjanju, pa smo i to uključili u treninge, što je učinilo da radi još više i predanije”, kaže Abdelhamid.
„Kad osjećate strast prema nečemu, niko ne mora da vas tjera. Tjerate sami sebe”.
Kad se uzme u obzir prezir koji glumac osjeća prema pomjeranju gvožđa samo da bi se izvajali mišići za ogledalo, to se pokazalo kao vrlo mudra odluka.
„Nalazim da je veoma teško vježbati za sujetu”, objašnjava Momoa.
„Gledanje u ogledalo u teretani uopšte mi ne pomaže”. Umjesto toga, posmatrajući svoje vježbanje kroz prizmu funkcionalnosti, on teretanu vidi kao radionicu, a bučice kao alat kojim će postići određeni cilj.
„Moj odnos je takav da moram postaviti sebi neke ciljeve koji se tiču onoga što volim”, kaže. „Zato zacrtam sebi neke ciljeve u penjanju koji iziskuju da treniram žestoko. Ponekad moram da radim kardio i smanjim težinu da bih se popeo. Nije bitno šta će me dotle dovesti sve dok vidim da me dovodi”.
U eri selfija iz teretane, ideja treniranja radi fizičkih sposobnosti zvuči plemenito, na ivici staromodnog. Ali, nagrada kakva je impresivan pogled sa savladane litice ili dodatni metar osvojene visine, nepobitno je mnogo veće ispunjenje nego armija kliktača lajkova na društvenim mrežama. Istina, da bi se popeo na te visine, Momoa mora ozbiljno da trenira. Njegovu zaljubljenost u sportsko penjanje čini još nevjerovatnijom njegova građa, koja uopšte nije krojena za ovaj sport.
Iako je rođen na Havajima, a odrastao u Ajovi, Momoa svoje rečenice začinjava s toliko „brate” i „druže” da bi se reklo kako u njemu ima australijske uličarske krvi. Možda zato što šest mjeseci koje je proveo na Zlatnoj obali 2017. nisu njegov prvi boravak tamo. Momoa je živio u Adelaidi u svojim ranim dvadesetim, pa ponosno obznanjuje: „Port Pauer je moj tim”, prije nego što nastavi širu priču o gruboj i divljoj prirodi australijskog sporta i našem načinu života. „Volim taj australijski duh i rekao bih da Australijanci vole mene”, kaže. „Imaju taj divan odnos prema životu: život je grub, igraj grubo”. Koliko Momoa utjelovljuje ovu ideju, svjedoči i njegova ishrana na snimanju Akvamena: meso, povrće i pivo ginis. Uprkos činjenici da pivo uopšte nije idealan izvor ugljenih hidrata, takozvani crni nektar bio je ključna stavka za Momoinu ravnotežu i motivaciju u toku snimanja.
„To se svodi na pretjeran unos kalorija, pa kad tražimo način da ih oborimo, samo smanjimo ginis na nekoliko dnevno”, kaže Abdelhamid uvjeravajući nas da Momoina ljubav prema tamnom pivu nikad nije ugrozila rezbarenje njegovih mišića. „Kad bih ga natjerao da potpuno prestane, ne bi vježbao tako dobro”.Ako je snimanje Akvamena počelo da zvuči kao studentsko bratstvo na testosteronski pogon, to je zbog toga što se Momoa ne odmara na klasičan način. Odmah do teretane, čija je oprema na ivici umjetnosti, stoje bubnjevi, bas gitara fender i gitara gibson lespol koju je svirao Džimi Pejdž iz Led Cepelina.
Naravno, nad svim tim nadvija se zid za penjanje.Dok su fizički izazovi jedan razlog ciljeva koje Momoa postavlja pred svoje tijelo, drugi će vas vjerovatno iznenaditi: „Plašim se visine, pa sam se ovome posvetio da bih prevazišao taj strah”, objašnjava svoju maniju brušenja penjačke tehnike. „To je kao ples ili borilačka vještina, gdje ulaziš u tok kretanja, a način na koji se tijelo pomjera čini da se osjetiš živim”, priča u jednom dahu. „Ne držiš se doslovce ni za šta, koristiš svaki prst, svaki nokat, sve je aktivirano. Moraš da budeš stoprocentno u tome ili padaš”.Pošteno je reći da je Momoa doživio jedan ili dva sudbinska preokreta u životu otkad je ostvario prvu ulogu u “Čuvarima plaže – Havaji” sa 19 godina. Ožiljak koji mu krasi lijevu obrvu izrađen je kriglom u jednom holivudskom baru 2008. godine kada je zaradio i 140 kopči. One su podvukle njegov put lošeg momka, ali ga i natjerale da se zamisli nad svojim divljaštvom. Ali, spasle su ga žene u njegovom životu, majka i supruga, glumica Liza Bonet, s kojom ima dvoje djece, jedanaestogodišnju Lolu i devetogodišnjeg Nakou-Volfa. Uz to, očuh je Zoe Kravic, ćerke koju je njegova supruga dobila sa slavnim muzičarom Lenijem. „Do sada bih vjerovatno bio mrtav da nije žena”, tiho kaže. „Ženska moć je nezaustavljiva. Mislim da ne postoji ništa jače od žene”.
Ako ga je porodica spasla od njega samog, od utapanja u njegovim enormnim apetitima za nedoživljenim i adrenalinskim hobijima, očinski instinkt je ono što ga spasava sada.
„Ono čega se najviše plašim jeste da bi nešto moglo da se desi mojoj djeci”, kaže jedva pomjerajući usne. „Uhvatite sebe kako govorite: nemoj ovo, nemoj ono, a morate ih pustiti da rastu”.
Za čovjeka koji je izgradio ime igrajući u borbi ogrezlu zvijer, a sada nosi neprobojni oklop od krljušti, Momoa iznenađujuće otvoreno prikazuje svoju mekšu, ranjiviju stranu. Možda zato što i nije jedan od onih „jači-sam-od-života” tipova. „Ja sam baš kao i ti”, kaže,