Muzika film i TV

Džiboni: Cesaricu pojeo pas, pisao sam po sjećanju

Džiboni

Možda nije najbolja, možda nije najizvođenija, ali “Cesarica” je za Olivera Dragojevića i za njenog autora Džibonija bila i ostala više od pjesme.

Te 1994, “Cesarica” je dobila prestižnu nagradu u Hrvatskoj i kao hit godine, pjesma godine, za najbolju mušku vokalnu izvedbu i najbolji aranžman. I započela svoj hod u vječnost.

I priča o nastanku “Cesarice”, kao i sama pjesma, koja je redefinisala pojam dalmatinske pop pjesme za novo doba, bila je netipična.

Džiboni je, dok ju je pisao, kako tvrdi, vidio samo Olivera. Kao i mnoge pjesme koje su postale “javno dobro”, i ova ima zanimljivu i “poučnu” priču. Nje je i te kako dobro bio svjestan i veliki Oliver.

“Cesarica” je bila prekretnica i dala svemu što sam mislio raditi poseban timbar. Nakon toga počeli su me slušati mladi, naprosto me otkrila potpuno nova publika. “Cesarica” je učinila i da se iz naftalina izvade stari snimci, da se mladi koji me nikad nisu slušali okrenu klasici: “Malinkoniji”, “Papi”, “Galebu”… Svojim san zaokretom učinio da postanu svjesni da ja postojim, ali i da sam postojao prije novih pjesama. Očito su ih otkrili jer kad sam nastupao u diskotekama, one su bile pune nove publike, koja je znala sve moje stare pjesme napamet”, ispričao je Oliver velikom prijatelju Džibi.

I Džiboni, koji je, i dok je sam radio na njegovoj biografiji “Tajna vještina”, pokazao da ima odličnu memoriju – da dobro pamti sve o nastanku i okolnostima snimanja “Cesarice”.

“Zdenka Runjića sam upoznao ranije, na Splitskom festivalu 1990., a kad sam čuo da pokreće Melodije hrvatskog Jadrana, ponudio sam mu dvije pjesme koje sam napisao. Jedna je bila “Cesarica”, a druga “Dobri ljudi”. Zdenko me pitao koja mi je draža, koju bih sam radije izvodio… Odgovorio sam bez razmišljanja: “Dobri ljudi”. Bolja je za mene sto puta od ove druge”. Zdenko je pristao da ja pjevam “Dobre ljude”, a za “Cesaricu” je kazao kako mu se čini da bi se mogla svidjeti Oliveru. Nadao sam se da hoće… Sjutradan sam otišao do Olivera kući, on je čuo “Cesaricu”, svidjela mu se, a ja sam hemijskom na komadu papira ispisao tekst.

Ostavio sam ga na klaviru, a nas smo dvojica sjedjeli u dnevnom boravku, ćaskali i pili vino… Nismo ni vidjeli da je njegov pas Luna za to vrijeme sažvakao papir s tekstom pjesme. Jedva sam je ponovno napisao po sjećanju”, sjeća se Džiboni, pisali su hrvatski mediji.

Godinama kasnije i dalje nije bio siguran da li je tekst koji je napisao po sjećanju bio odgovarajući originalu koji je koker španijel sažvakao.

I samo snimanje “Cesarice” bilo je različito od uobičajenih Oliverovih, koji bi najčešće bili odrađeni u jednom dahu.

“Oliver je otišao u studio da snimi “Cesaricu”, ali je prije toga pitao Džibu kako bi želio da je otpjeva, jer rekao je – pjesma mu je super, al’ je čudna. Džibo mu je rekao neka je otpjeva po svome, kako već on zna. Oliver je snimio nekoliko verzija i na kraju su i on i Džibo bili veoma zadovoljni… Došao je kući sa snimkom i mi smo je nekoliko dana slušali jer bila nam je zaista izvrsna. No drugima se baš i nije sviđala na prvo slušanje. Sjećam se da nam je u dane prije festivala u posjetu došla i moja mama. Čuvši “Cesaricu”, povjerljivo mi je, da Oliver ne čuje, rekla: “Ajme, Vesna, od svih pjesama Oliver je za festival izabrao najgoru!”. Čini mi se zapravo da mnogi na prvu nisu tu pjesmu skužili, ali kad je “krenula” negdje nakon ljeta, samo se ona čula”, prisjeća se Oliverova supruga Vesna Dragojević.

Snimanje “Cesarice” u Zagrebu za Džibu je bilo – stresna senzacija. Dok je Oliver bio u studiju, Džibo ga je nervozno iščekivao u obližnjem kafiću.

Oliver i on nisu tada još bili bliski, Džibo nije želio da ga gnjavi, ali se sjetio zajedničkog poznanika, Nenada Šarića Brade, pokojnog bubnjara Novih fosila i supruga Sanje Doležal, a kojoj je Džibo bio napisao neke tekstove.

Zamolio je Bradu da Olivera sa snimanja dovede u kafić. Nakon pića svi su se zajedno vratili u studio, gdje je Oliver Džibonniju pustio snimak i upitao ga sviđa li mu se ili bi želio da je otpjeva na neki drugi način.

“Rekao sam mu”, sjeća se Džiboni, “da je za mene i za cijelu moju generaciju bio glavni po pjesmama poput “Magdalene” i “Vjeruj u ljubav”, a ne po “Žutom lišću ljubavi” i “Teško mi je putovati”.

“Zato sam kazao: “Htio bih da Cesaricu otpjevaš po svome – kao pravi Oliver”. Oliver je, kaže Džiboni, “Cesaricu” snimao naredna dva sata. Bilo je to pravo čudo jer, poređenja radi, cijeli je prethodni album, “Teško mi je putovati”, snimio za samo četiri sata. “Kao autoru koji je tek počinjao, to mi je puno značilo i užasno imponovalo. Oliver je naprosto pokazao da mu je do moje pjesme stalo!”, kaže Džiboni.

Send this to a friend