Malo ljudi zna da je Harper Li voljela da crta, i veliki broj njenih crteža će se uskoro naći na aukciji pod pokroviteljstvom Bonam aukcijske kuće. Prva kolekcija koja se pojavila, sastoji se od trinaest crteža nacrtnih mastilom, jednog koji je nacrtan sa grafitnom olovkom i jedan akrilni portret. Devet od tih crteža su karikature koje je je Li nacrtala dok je bila na koledžu – najvjerovatnije tokom predavanja o Šekspiru, budući da karikature predstavljaju njegove likove.
Među crtežima možemo vidjeti kralja Lira kako stoji na liticama iznad Dovera, sa cijenom (3.98$) koja visi sa njegovog plašta, poput elizabetanske Mini Perl; Julija Cezara kako pušeći lulu razmišlja o beskonačnosti; Otela koji svojom visinom nadmašuje anđela i đavola, koji su mu očigledno spali sa mršavih ramena; Kasijusa koji se suši ispred rimskog kupatila, za koje „morate imati ulaznicu prije nego što se okupate“; i Malvolio „nestrpljivi“, koji ukršta noge dok „čeka da ide u toalet“.
Skicirani i osjenčeni na listu papira sa linijama, svi likovi, izuzev jednog, liče na njenog prijatelja Čarlsa Veldona Karuta, s kojim je studirala na Univerzitetu u Alabami. Karutove prenaglašene crte lica, na predimenzioniranim glavama, povezane su sa tijelima koja predstavljaju razne protagoniste i antagoniste Šekspirovih drama, koji se nalaze na pijedestalima, ili u komičnim scenama. Neki od njih su potpisani – sa „Nel Li“ ili „NLi“, jer tada još nije bila poznata po svom srednjem imenu, a dva crteža su nacrtana tokom jesenjeg semestra 1945. kada je gotovo sigurno pohađala kurs o Šekspiru koji je vodio Hadson Strod.
Li je jednom pričala o Strodovim časovima, ali čak i da nije, brkati profesor je prepoznatljiv na jednom od smiješnijih crteža iz kolekcije: na sebi ima odjeću karakterističnu za dvorske lude, sa zastarjelom mašnom oko vrata i u ruci drži jednu od svojih knjiga. Praunuk pukovnika koji se borio na strani Konfederacije, Strod je napisao trotomnu biografiju Džefersona Dejvisa, i šest putopisa; takođe je vodio pozorišnu trupu Univerziteta u Alabami. Ali najčuveniji je bio po kursu kreativnog pisanja koji je vodio. Ranije tog ljeta, Tajm magazin je objavio tekst o Strodovoj radionici, koja je predstavljala novinu u to vrijeme, gdje nije bilo predavanja niti udžbenika, već je odabrana grupa studenata podsticana da se fokusira na pisanje fikcije.
Li nikada nije pohađala kreativno pisanje, ni kod Stroda, niti bilo gdje drugdje, ali to je nije spriječilo da napusti koledž i preseli se na Menhetn da bi bila pisac. Karut se takođe preselio u Njujork, i dvoje Alabamljana su ostali u kontaktu. On je radio na radiju i televiziji, i na kraju je dobio posao na Katoličkim vijestima; Li je neko vrijeme radila kao pomoćnik urednika u School Executive, trgovačkom magazinu namijenjenom profesionalcima, onda se zaposlila kao prodavac karata, da bi se na kraju skrasila u British Overseas Airways Corporation, gdje je jednog dana primila rezervaciju za sera Lorensa Olivijera. Ta činjenica bi oduševila „sera C. V. Karuta“, potpisala je Li svog starog prijatelja na crtežu u kome Hamlet (sa Kartuvim crtama lica) drži Jorikovu lobanju i krvavi nož sakriven iza leđa.
Ali Li nije sebe ograničila samo na karikature. Kolekcija sadrži i pet realističnih Karutovih crteža, i jedan njegov portret koji je naslikala akrilnim bojama kao božićni poklon 1952. U to vrijeme se polako zaljubljivala u muzeje Njujorka – i kao što se vidi u njenom radu, naročito u stil Edvarda Hopera. Neke od slika koje je naslikala tokom tih godina, poslala je kući svojoj porodici, među kojima je slika morskog horizonta i žalosne prazne plaže. Ta slika je bila toliko lijepa da se pojavila na naslovnici jednog južnjačkog magazina nakon što je „Ubiti pticu rugalicu“ objavljena.
Na osnovu naljepnice sa poleđine Karutovog portreta, izgleda da je nepoznata umjetnica koja će uskoro ući u istoriju kao Harper Li, svoje boje, četkice i platna kupovala kod Garbera, na Trećoj avenji, koji je bio nedaleko od njenog stana u Jorkvilu, kraju u kome je provela veći dio svog odraslog života.
„Možete jasno da je zamislite u trenucima kada šeta okolo kao djevojka, piše, pokušava da objavi svoj rad, i konačno dobija ugovor za knjigu“, opisuje svoj utisak Daren Saterlend, specijalista aukcijske kuće Bonam. „Za mene, njeni crteži pokazuju mladalačku, vrelu strast prema svim formama umjetnosti, i njen smisao za humor.“
Njen britak smisao za humor bio je dobro poznat na Univerizetu u Alabami gdje je Li na svom koledžu vodila humoristički magazin, i pisala kolumnu za studentske novine koje su se zvale „Zajedljiv komentar“. Kroz svoje tekstove vodila je zaludne bitke protiv bibliotekara koji su studentima izdavali „Uliks“ tek pošto bi iz knjige iscijepali poglavlje „Penelopa“, i davala je savjete za stvarni život, navodeći da bi djevojke trebalo da vjeruju u vile: „Vidjela sam dvije, pre neki dan kod Džimija, kako zajedno čitaju ’Bunar usamljenosti’“, napisala je.
Jedan od njenih kolega urednika iz The Rammer-Jammer jednom se našalio da je Li magistrirala „demistifikaciju“, i nastavila je to da radi dugo poslije koledža. U svojim pismima je prozivala sve, od časopisa Novi Njujorker („U potpunosti se slažem sa tobom u vezi ’Novog Njujorkera’, ja ne želim da ga kupujem, a on mi se svejedno sam šalje“) do malograđanskog morala („Bez bezobraznih razglednica, moliću. Naš novi poštar posjećuje moju crkvu“). Njen humor se vidi i u nadimcima koje je sebi davala potpisujući se u pismima: kada bi se osjećala beznadežno potpisivala se kao jedna od Danteovih prokletih duša „Fračneska de Rimini“; kada bi se uzbudila oko nekih teoloških kontradikcija, potpisala bi se kao „E. Bovari Pusi“, koja je bila anglikanska teološkinja; ili „Viktorija R/I“ – Kraljica Carica Viktorija – kada bi se osjećala ćudljivo.
Ali, prije sedam decenija, bila je samo Nel, koja je crtkajući ubijala vrijeme na časovima o Šekspiru, pokušavajući da odluči da li „NLi“ izgleda bolje sa razmakom i koliko kitnjasto da ukrasi velika slova. Kao da je znala da će jednog dana biti poznata, iako će je slava zateći sa drugim imenom i u potpuno drugoj umjetnost. Na sreću, njen prijatelj Čarls je još tada bio ubijeđen da je sve što bude stvorila vrijedno čuvanja.
