Dvostruki dobitnik Oskara, reditelj Alehandro Gonzales Injaritu, kome je uručeno Počasno srce Sarajeva na 25. Sarajevo Film Festivalu, govorio je o razvoju kinematografije, ali i filmovima po kojima je postao prepoznatljiv njegov “glas”.
U okviru novog programa festivala “Masterclass” ovaj meksički reditelj, scenarista i producent kazao je da nije lako odgovoriti na pitanje kakvo je sada stanje u kinematografiji, jer je prije toga potrebno prvo raščlaniti šta ta oblast za nekoga predstavlja. Podsjetio je da je kinematografija počela kao zabava, a potom se proširila u umjetnost koja pruža brojne mogućnosti da izraziš ono što želiš da predstaviš javnosti i tako je već 50 godina, potom u isto vrijeme za nekoga je kinematografija pogodna industrija za zaradu.
“Zbog toga je viđenje te umjetnosti potpuno lični doživljaj. No, najveći problem današnjice su algoritmi prema kojima nam se nudi sve više i više onoga za šta smo pokazali interesovanje. Ono što kreatori algoritama ne znaju je da ljudi zapravo ne znaju šta žele”, dodao je Injaritu.
Kazao je i da se i ova oblast pokušava uklopiti u algoritam određujući tako šta ljudi žele da gledaju, ali je izrazio nadu da se njegovi filmovi neće moći svesti pod bilo kakav algoritam. U svakom od njegovih filmova može se razaznati njegov prepoznatljiv “glas”.
“To sam što sam i on će se čuti kroz sve filmove. Da sam drvo banane davao bih uvijek i iznova banane”, našalio se meksički reditelj, dobitnik Oskara za filmove “Povratnik” i “Birdman”.
On je prvi latinoamerički filmski autor koji je predsjedavao žirijem Filmskog festivala u Kanu ove godine, te se osvrnuo na filmove koje je tamo gledao, ističući da je imao priliku da čuje drugačije jezike i “gleda filmove iz svih djelova svijeta”, zbog čega je to bilo dobro iskustvo.
Smatra da nije lako biti direktor nekog filmskog festivala kada je potrebno između stotina filmova izabrati samo 20 ili 50 koji će biti prikazani u takmičarskom programu.
Govoreći o temama koje bira za svoje filmove, napomenuo je da uvijek radi ono što njega na ličnom nivou u tom trenutku zanima, muči, privlači, čega se boji, o čemu razmišlja i što ima potrebu da kaže. Kada je radio film “Birdman ili Neočekivana vrlina neznanja” želio je da govori o egu, ali na sofisticiraniji način i sam je naime počeo da meditira, te je bio u mogućnosti da čuje svoj unutrašnji glas jače, zato je razmišljao kako kroz film govoriti o egu.
Osvrnuo se na svoje početke, kazavši da je kao dvadesetogodišnjak s dva prijatelja počeo da radi na radio stanici, gdje je puštao šta je želio i onda nadovezujući se na tekstove pjesama govorio o provokativnim temama, a ta frekvencija postala je najslušanija u Meksiku.
U obraćanju okupljenima kazao je da niko nema recept kako napraviti film te da se ne slaže s onima koji smatraju da se film mora praviti na određen način, jer je to za njega beskrajan okean mogućnosti zbog čega nije moguće predvidjeti gdje će koja kapljica vode pasti, slikovito je objasnio Injaritu.
Pa poslijebsebčude kako to da je onbuzeo 2 Oskara i da je predśedavao kanskim festivalom. Genije i apsolutno mi se sviđa njegov način razmišljanja o filmu kao umjetnosti.