Kako je Gorski vijenac Branislavu Lečiću promijenio život

Zvijezda srpskog i jugoslovenskog glumišta, Branislav Lečić, kaže da kao dijete nije razmišljao o glumi kao profesiji. Ipak, Šabačko pozorište i nagovor profesorke srpskog jezika i književnosti da recituje “Gorski vijenac” pred publikom, uvjerili su ga da je upravo gluma nešto čime treba da se bavi u budućnosti. Tako je Leka nakon Mašinsko – tehničke škole upisao Akademiju dramskih umjetnosti.

“Nikad mi gluma nije bila opsesija ili fiksacija. Kao odličan đak želio sam da upišem gimnaziju, ali sticaj okolnosti je bio takav da se to nije desilo. Roditelji su mi se razveli u tom periodu i morao sam da učim nešto praktično da bih mogao da finansiram život majci i sebi. Zato sam upisao Mašinsko-tehničku školu u Šapcu”, sjeća se Leka.

“Još u sedmom razredu bio sam opsjednut ljudskim razmišljanjem, okrenuo sam se filozofskoj literaturi. Ali nije bilo moguće da studiram filozofiju, jer nisam išao u gimnaziju. Kada sam to shvatio, došao sam u sukob sa nečim što je u meni raslo, to je ta želja za promišljanjem. Osjećao sam se kao da mi se tlo izvuklo ispod nogu. Odjednom mašinstvo. Sve je to bilo kao neki udarac u glavu – ko sam, čime želim da se bavim”.

Pred maturu, počelo je da ga privlači pozorište.

“Pred kraj četvrte godine, u potrazi za sobom, počeo sam da se bavim mišlju o pozorištu. Iako sam bio posjetilac Šabačkog pozorišta i volio teatar, nikad nisam sebe zamišljao tamo. Iznenada sam počeo da razmišljam o tome. Pomislio sam kako bi bilo lepo biti pod reflektorima, gdje svi istražuju sebe, a još im neko daje i novac za to. Fenomenalno! Ali to nije slučajno došlo. Profesorka srpskog jezika je insistirala da mi, kao mašinci, imamo odnos prema literaturi, a naročito prema poeziji. Tu svoju sklonost možda ne bih ni primijetio da se svaki put kada bih govorio poeziju pred odjeljenjem nije događalo da svi zaćute i slušaju. To mi je skrenulo pažnju da ljudi vole način na koji im prenosim to što doživim. Uvidio sam da treba to da istražim, da moram da prođem kroz pozorište da bih shvatio ko sam. Nikad ne bih ni postao glumac da nije bilo tog pitanja – šta ja to želim, ko sam, od čega sam sastavljen, šta me čini srećnim i čime želim da se bavim tako da svaki dan ne bude teret za mene kada idem na posao, već da bude radost”, ispričao je Leka.