Kolašinski rokenrol bend Rudolf najavljuje album prvijenac

“Danas izlazi numera “Divljina”, naslovna pjesma albuma, i vjerujem da će povesti slušaoce u potpuno drugom smjeru od “Bajkerske”, iako je i jednoj i drugoj osnovna ideja odlazak u slobodu, ali iskazano potpuno drugačijim riječima i drugoj formi”, kazao je DN frontmen Rudolfa Bojan Minić.

Kolašinski rokenrol bend Rudolf, koji čine Bojan Peko Minić (vokal, gitara, usna harmonika), Nenad Lalović (gitara) i Nikola Dulović (bas gitara) prije dvije večeri u Podgorici je predstavio muzički prvijenac “Bajkerska”, koji je ujedno i najava njihovog albuma prvijenca “Divljina”, snimanog u sve popularnijem muzičkom studiju “Stivi” u Spužu, pod budnim okom frontmena sastava Parampaščad Stefana Pantovića i njegovog saborca i kolege muzičara Ivana Ivanovića Bubnjivog.

Rudolf postoji već dva mjeseca, ali je ova trojka u muzičkim vodama već deset godina, kada su zajedno sa Kokom Abramovićem i Vojom Bulatovićem činili Katarzu.

“Katarza je zapravo jako bitna za čitavu priču o Rudolfu, jer smo za tih deset godina stekli iskustvo, ispekli zanat, a i zbog nekih drugih stvari, npr. tadašnji gitarista benda Katarza Kiko Abramović me je ohrabrio da umjesto trzalice sviram prstima, što je odlučujuće za ovaj zvuk Rudolfa.

Osim nas trojice iz Rudolfa i Kika, s nama je bio još i Vojo Bulatović. Nas trojica smo prešli u Podgoricu, njih dvojica ostali u Kolašinu i jednostavno nijesmo mogli da se organizujemo ni zbog proba, ali i putovanja, tako da smo Rudolf samo nas trojica, upravo iz želje da to bude kolašinski bend, a iz nemogućnosti da to ostvarimo u punom sastavu. Promijenili smo ime jer smo htjeli da se povežemo sa Kolašinom, a pošto smo poznati kao irvasi navijačka grupa, a planiramo da na svakom albumu imamo pjesme na engleskom, onda je i bolje da bude nešto što će se razumjeti i van ovog područja”, pojasnio je za DN frontmen Rudolfa Bojan Minić.

Na albumu ima osam pjesama, a počevši od danas kada izlazi “Divljina” svakog dana će izlaziti po jedna. Momci će ih na kraju izdati u nekom kvalitetnijem formatu koji će moći da se skine i preslušava u kvalitetnijoj formi.

“BAJKERSKA” ZA VJERNU PUBLIKU MOTORISTE

“‘Bajkerska’ otvara ovaj album, ali većina ovih pjesama postoji nekoliko godina. Nenad i ja vozimo motore i članovi smo kolašinskog kluba Bodin, nekako najviše publike smo imali među motoristima, te je logično bilo da ćemo nju i snimiti. Izuzetno je energična pjesma, tako da je nekako i bio red da se predstavimo njom široj publici. Danas izlazi ‘Divljina, koja je zapravo naslovna pjesma albuma, i vjerujem da će povesti slušaoce u potpuno drugom smjeru od ‘Bajkerske’, iako je i jednoj i drugoj osnovna ideja odlazak u slobodu na neki način, ali iskazano potpuno drugačijim riječima i u potpuno drugoj formi”, otkriva Minić, dodajući da će nas kada se steknu uslovi za to, obradovati i spotovima.

ALBUM OD PANKA I REGEA DO HARD ROKA

“S druge strane, album je priča za sebe. Žanrovski su pjesme različite, ima tu elemenata i panka i regea, zapravo više ska nego rege, dosta bluza, klasičnog hard roka itd. U suštini pokrili smo više tema i to na razne načine. Na albumu nije bilo gostujućih muzičara, jer smo nekako htjeli da sami pokušamo da iznesemo to što smo do sada radili. Ja sam pisao tekstove svih pjesama na albumu i većinu muzike, Nenad i Duka su sarađivali, kasnije produbljujući muzičke fraze. U svakom slučaju sve to što smo snimili zvuči kako zvuči baš zbog te saradnje i mislim da se odlično vidi na omotu koju je uradio Balša Milunović. Za album smo odabrali osam od nekih dvadesetak pjesama koje imamo u planu da snimimo za sada. Vidjećemo kako će to ići, ali smo pokušali da postavimo i donju i gornju granicu ovim albumom. Naravno, sve to može da se radi mnogo bolje, mnogo duže, mnogo detaljnije, ali to nam nije bila namjera, jer smo htjeli da postignemo taj, uslovno rečeno, nečisti rokenrol zvuk, da ne bude sterilna muzika, a s druge strane uvijek je bitno da može bolje, da bi se moglo nečemu dalje stremiti, kako u muzici, tako i u pisanju tekstova”, priča frontmen Rudolfa, uz objašnjenje da je generalno dosta teško doći do momenta odluke snimanja albuma.

ROKENROL JE ŽIV, ALI NIJE U NAJBOLJEM STANJU

“Nama je bilo relativno lako što se samog snimanja tiče, ali teško je doći do toga momenta kad padne odluka da se album snima. Prvo zbog nedostatka materijala, drugo zbog nedostatka možda finansija i uopšte volje da se krene u nešto takvo, jer rokenrol možda nije mrtav, ali definitivno nije ni u najboljem stanju, naročito u Crnoj Gori i vremenu kojem živimo, jer ljudi strahuju da uđu u priču o nečemu što nije isplativo kako umije da bude. Mi kad smo prijateljima koji sviraju rekli da ćemo da snimamo album, reakcija većine je bila zašto baš album, zašto ne neki singl ili nešto manjeg formata i lakše snimiti. Mi smo imali poseban razlog za snimanje albuma. S jedne strane, bila je to kao neka kruna ove naše desetogodišnje muzičke saradnje, a sa druge strane i da pokažemo mladim ljudima da čak iako nemaju odličnu muzičku tehniku, ili ako nemaju savršene tekstove, ili ako iz bilo kojeg razloga strahuju da objave to što rade, da bi možda ipak trebalo da razmisle o tome. Sve manje ima muzičara koji se bave ovom vrstom muzike i koji su u tome istrajni i streme kvalitetu”, poručuje ovaj muzičar.

PORUKA ALBUMA OHRABRITI LJUDE U KOLAŠINU DA SVIRAJU

“Željeli smo da to bude dostupno ljudima, da se predstavimo i pokažemo svima šta smo uspjeli da napravimo. Nijesmo htjeli da novac uplićemo u sve ovo jer u ovim godinama se ne svira ni zbog novca ni zbog slave već jednostavno iz čiste ljubavi. Uopšteno, što se izdavaštva tiče, u Crnoj Gori, regionu, svijetu, stanje je dosta nepovoljno. Mislim da će ljudi koji čuju album shvatiti koliko je teško naći izdavača za album koji može da pokrije sve to, od mirnih balada sa tekstovima koji su smireniji, umjereniji u svakom smislu, do nekoliko relativno vulgarnih momenata koji su posljedica vremena u kojem živimo i jednostavno drugačije se ne može to prikazati, jer ako hoćemo da prikažemo muke jednog mirnog čovjeka koji trpi i ćuti na sve što se dešava oko njega, jednom pukne i otjera sve u materinu, onda jednostavno to mora da se kaže tim riječima da bi se kazalo kako treba. Tek kada izbacimo i zaštitimo sve pjesme onda ćemo poći u potragu za izdavačima, mada u suštini nama ni to nije primarno”, kaže on, uz priznanje da im nimalo ne laska što su jedini kolašinski bend.

“Osnovna ideja je bila da pokažemo Kolašincima da bi trebalo da se trgnu iz te učmalosti i da pokušaju da rade na sebi. Problem je recimo taj, što je Vojo, koji je svirao s nama u Katarzi jedini bubnjar u Kolašinu. Zapravo, pored njega postoji još jedan bubnjar Nikola, koji svira u folklornom ansamblu. Rokenrol bubnjara u Kolašinu više nema, kao ni naznaka da će ih biti. Isto tako, i mladi ljudi koji se odluče da počnu da sviraju rokenrol, biraju da sviraju gitaru, baš nikome nije zanimljiv. Poruka ovog albuma je da ohrabrimo i podstaknemo ljude da ako ne snimaju, sviraju i stvaraju, onda makar vježbaju. Ako zbog njega makar jedna mlada osoba iz Kolašina uzme da svira gitaru, pjeva ili svira bubanj, bas ili štagod, to bi nam bilo ostvarenje cilja, ne da budemo jedini bend u Kolašinu, već da budemo jedan od mnogih, možda i lošiji od onih koji će nastati”, zaključio je Minić, uz izraze zahvalnosti svima koji su im pomogli na albumu, posebno Pantoviću i Ivanoviću uz želju da će “u nekom doglednom vremenu i ostali bendovi u Crnoj Gori prepoznati kvalitet studija ‘Stivi’ i iskoristiti priliku”.