Stranice velikog jevanđelja ležale su na drvenom kovčegu bez ukrasa i lepršale na vjetru. Kardinali u crvenom i biskupi obučeni u purpurno stajali su pored, a na Trgu Svetog Petra i u okolnim ulicama okupili su se milioni vjernika da prisustvuju spektaklu kakav je bila sahrana pape Jovana Pavla 2005. godine.
Prizor tih stranica, gledanih odozgo sa kolonade, nosio je važnu simboliku: jevanđelje koje se vijori predstavljalo je Svetog duha. Ili su posmatrači tako mislili dok su gledali raskošnu sahranu i konklavu koja će doći.
Snimak ovog prizora prikazan je u otvaranju komične drame „The Two Popes“ koja je dostupna na Netfliksu od 21. decembra. Film govori o odabiru naslednika Jovana Pavla, Benedikta XVI, Benediktovoj šokantnoj ostavci i, naposletku, izboru aktuelnog pape, Franja.
Njemački kardinal Džozef Racinger (Entoni Hopkins) u filmu je izabran za papu Benedikta XVI, i sve je spremno za ultimativno papsko druženje – niz zamišljenih razgovora između Benedikta i kardinala Horhea Bergolja (Džonatan Prajs) koji će postati njegov naslednik, Franjo.
Prava je radost slušati kako dvojica moćnih crkvenjaka raspravljaju o različitim pogledima na katoličanstvo, priznaju svoje duhovne sumnje, šale se o Bitlsima, traže iskupljenje jedan od drugog i na kraju zajedno piju pivo – samo dvojica starih papa koji gledaju fudbal sa kauča.
Scenarista Entoni Mekarten (u čijem se opusu nalazi i priča o Vinstonu Čerčilu, „Darkest Hour“), objasnio je da je scenario zasnovao na istraživanjima iz sekundarnih izvora, arhiva i intervjua.
„Potencijal koji sam osjetio u ovoj priči bila je debata, skoro talmudska rasprava, između progresivca i konzervativca“, rekao je Mekarten. „Ona govori o široj polemici koja zaokuplja društvo danas.“
Četvrtina papskog dijaloga u filmu zapravo su doslovno prenesene riječi koje su dvojica papa napisala ili izgovorila, dodao je Mekarten. Razgovor počinje kada pođu u šetnju baštom u papskom ljetnjikovcu u Kastel Gandolfu. Bergoljo je doletio u Rom da ubijedi Benedikta da mu dozvoli da podnese ostavku kao nadbiskup u Buenos Ajresu.
Mekarten je uradio dobar posao kada je sučelio njihove politike – tradicionalističku, onu koja štiti doktrinu i gleda unutra spram druge otvorene ka modernom svijetu, saosjećajne i fleksibilne – i prenio ih u razgovor koji se nastavlja u crkvi.
Benedikt kardinalu stavlja do znanja koliko ga iritiraju njegove navodno saosjećajne izjave o oženjenim sveštenicima (“pogrešno citirano”, Bergoljo odgovara) i homoseksualnosti (“izvučeno iz konteksta”), to što Bergoljo pričešćuje razvedene katolike (ne poriče) i njegova popularnost u narodu.
Bergoljo potom iznosi smislenu kritiku Benediktovog papstva: “Potrošili smo godine na disciplinovanje svakoga ko nije saglasan sa nama po pitanju razvoda, kontrole rađanja, gej populacije, dok naša planeta propada, a nejednakost raste kao kancer.”
Nastavlja: “Sve vrijeme prava opasnost bila je unutra, unutra sa nama.”
Ta opasnost, kaže, bila je crkvena hijerarhija koja je znala da crkveni službenici seksualno zlostavljaju djecu i njen neuspjeh da tu djecu zaštiti.
U javnosti, Benedikt je rekao da ga je sve manja snaga “uma i tijela” dovela do odluke da više ne može da obavlja svoju dužnost. Film sugeriše da je papa imao krizu vjere zbog toga što nije adekvatno odgovorio na skandal sa seksualnim zlostavljanjem. U filmu Benedikt papsku palicu predaje Bergolju, ubijeđen da je on prava osoba poslije njihovih razgovora. To je vjerovatno najmanje kredibilna tačka zapleta.
Ne postoje nikakvi dokazi da se bilo koji od ovih razgovora ikada dogodio.
Mekarten je, međutim, možda uhvatio jednu dublju istinu: da je Benedikt shvatio da crkva mora da promijeni kurs i da je centar njene gravitacije postala Latinska Amerika, ili makar mjesto koje nije Evropa.
Film se završava sa dvojicom papa dok gledaju utakmicu između Njemačke i Argentine u finalu Svjetskog prvenstva 2014; harmonična slika koja će zadovoljiti svakog ko se brine za imidž Vatikana. Baš kao i snimci pape Franja kao predstavnika siromašnih i tlačenih.
Ali to je samo polovina slike.
