Kultura je lijek, ubijaju je da bi ova društva što duže držali na hemoterapiji

U organizaciji tuzlanske agencije “Zeus” popularni Andrija Milošević 7. marta u sarajevskom Domu mladih izvešće predstavu “Idem putem pa zagrlim drvo”.

Nakon što se vratio sa sjevernoameričke turneje Milošević je u razgovoru za Klix.ba govorio o aktuelnoj predstavi, otkrio kako izgleda u situacijama kada je ljut i komentarisao društveno-političku situaciju u regionu.

S razlogom, rekli bismo, Milošević pripada generaciji onih glumaca na čijem će se talentu temeljiti budućnost umjetnosti kojom se bavi. Pomalo ogorčen na sve što se dešava oko njega, tako je i počeo ovaj intervju, konstatujući da se ljudi sve više gube jer im je, kako kaže, “ispran mozak”.

“Svakodnevno se promoviše samo ono najgore u ljudima, kultura i duh se ubijaju. Mladi ljudi se mrze iz bilo kojeg razloga, ne shvatajući da je mržnja biznis za one koji je najviše pominju i njom se hvale. Posljedice koje sa sobom nosi svjesno oduzimanje nade i prava na sreću, od bukvalno svih koji imaju bilo kakvu moć, ko zna do čega će dovesti. Kultura je lijek. Zato se i ubija, da se ova društva što duže drže na hemoterapiji i u stanju bespomoćnosti”, kaže Milošević.

Pitali su ga na koji način on rješava životne izazove i šta je to što ga može izbaciti iz takta. Za njega je, ističe, smijeh uvijek lijek i rješenje.

“Životne izazove rješavam odlukom da budem slobodan čovjek po svaku cijenu. Odlukom da se smijem i živim, odlukom da ne dozvoljavam da mi iko kreira mišljenje, da se ne bojim svoje ljubavi za sve, da širim vedrinu duha. Eto tako. S druge strane, iz takta me izbacuje lov na mišljenja i na razum”, priznaje Milošević.

Život je jedan, a smrt je vječna, kaže, zbog toga živi i uživa u svemu što radi. Otkriva koliko je različit na sceni i da li bi, da može, ponovo birao istu profesiju.

“Scena je scena, a život je život. Da mogu opet birati profesiju, sve bih isto uradio, kada bih se i ja rodio isti”, kaže Milošević.

Optimizam je njegov motiv, princip, izbor i podstrek, ali ovaj glumac u sebi čuva mnogo toga neiskazanog, značajnog, neotkrivenog, možda i važnijeg od smijeha na koji su ljudi navikli, što je njegov životni i umjetnički put učinilo stabilnim.

“Apelujem na mladost da se ne mrzi. To je obmana. To je umni zatvor koji je nametnut samo i isključivo da bi na vašoj grbači neko uzimao lovu i zaj…… se na vaš račun”, kaže Milošević.

“Idem putem pa zagrlim drvo” je predstava koja je rađena po tekstu Miodraga Karadžića, a u režiji Jane Maričić.

“Predstava je jedinstvena i za mene emotivna taman koliko i smiješna. Pričam priču o maminom sinu koji ne zna da se nosi sa svojom samoćom, ali i potrebama čovjeka u zrelim godinama, potpuno neupotrebljivog za bilo šta drugo osim da bude sin. Predstavu je režirala Jana Maričić pa su muški i ženski ugao gledanja na ovu temu oboma bili neviđeno zabavni”, pojašnjava Milošević.