Kusturica: Rijaliti je političko oruđe

Nagrada “Živojin Žika Pavlović”, za afirmaciju srpske kinematografije u svijetu, na 10. jubilarnom Leskovačkom internacionalnom festivalu filmske režije svečano je uručena reditelju Emiru Kusturici.

Priznanje koje nosi ime jednog od naših najvećih autora i velikana “pokretnih slika”, sa novim laureatom utoliko ima više simbolike jer je Žika Pavlović, uz Aleksandra Sašu Petrovića, umjetnik o kome je Kusturica oduvijek govorio s najvećim poštovanjem.

“Žika Pavlović je svjetski reditelj. Možemo slobodno da kažemo da se tri, od ukupno deset filmova koje je Žika Pavlović snimio, svrstavaju u red najboljih svjetskih djela”, kaže Kusturica.

U kakvom vremenu je stvarao?

“Stvarao je u nevrijeme koje je davalo mnogo ozbiljne teme, i ti filmovi su bili autorski izbor, i političko opredjeljenje, i dramsko, i svako drugo koje podrazumijeva lični stav autora. Šezdesetih godina Žika Pavlović je najavio stanje u kome forma biva spontano izražena, jer se filmovi više ne prave iz uglova filozofskih, književnih, umjetničkih, nego u jednoj, rekao bih zbrkanoj formi.”

Da li je Žika Pavlović dobio mjesto u jugoslovenskoj i srpskoj kinematografiji koje mu pripada?

“Nije, kao što ga nijedan autor ovdje nije dobio. Ali, jedan komentar iz naših novina je na najbolji način opisao do koje mjere mi sami sebe preziremo. Neko je napisao u nekim od novina koje se čitaju svakodnevno, “Teško tebi, Emire, sa velikih svjetskih nagrada spao si na ‘Žiku Pavlovića'”. Ta greška je fundamentalna, jer je Žika Pavlović zadao svjetskoj kinematografiji veliku zagonetku.”

Poslije “crnog talasa” u jugoslovenski film došla je “praška škola”, koju ste i vi završili. Zašto danas nema nikakvog “novog talasa”?

“Nisam bio taj dio ‘praške škole’, ja sam izvan nje djelovao, iako sam završio studije u Pragu. Taj talas koji se desio osamdesetih godina sa ‘praškom školom’ je u stvari vratio gledaoce u bioskop i po tome su njeni predstavnici značajni. Danas nema “novog talasa”, zato što su promijenjeni životni uslovi. Danas se telefonom može snimiti film, jezik filma je, u stvari, presušio, oni se zasnivaju ili na bizarnim pričama, ili na zapletima, nikako na formi. Danas, dakle, ne caruju reditelji koji nameću svoju formu, kao što je bio i Žika Pavlović. Ako nisu vulgarni, ako nemaju one najbrutalnije šale koje ih izjednačavaju sa onim što smo mi prezirali i nazivali ‘bulevarskim pozorištem’, filmovi sve teže izdržavaju u bioskopima. Ovo vrijeme je preusmjereno na rijalitije, vulgarnost života koja je, zapravo, jedno političko oruđe koje preusmjerava pažnju na nešto što ne treba. Sve se vrti kao u šibicarenju, u kojem se jedna kuglica drži u ruci i vrti, gdje je ona niko ne zna, pa kad onaj koji je vrti pogriješi, onda kaže – nije bila ovdje, nego ondje.”

Zašto na filmu gotovo da više nema pobune?

“Stvarnost nas gura u izolaciju. Od sedamdesetih godina, kada je američka nezavisna kinematografija imala svoj procvat, do danas, tu promjenu su naznačili Spilberg i Lukas, sa svojim fantazmagorijama. Sigurno je da je to imalo svoju političku pozadinu, i da su tadašnji američki predsjednik Regan i britanska premijerka Margaret Tačer uticali na to da filmovi ne smiju da govore o onome što brine čovjeka, da ne smiju da glorifikuju pobunu, pogotovu poslije Vijetnamskog rata i talasa filmova koji su sa kritičkom distancom govorili o tom vremenu. Oni su stvorili ideju da je čovjek bespomoćan, i to je i sam Holivud potvrdio. Jednostavno, čovjek više ne podrazumijeva egzistencijalni status kao junak filma, egzistencijalno stanovište, istorijsku perspektivu, politički odnos prema nečemu što se dešava, nego je taj predmet pažnje koji je doveo do toga da je danas, zapravo, obična video-igrica, a nikako misleći faktor.”

Šta je tome najviše doprinijelo?

“Prvo informatička revolucija koja je bila pogubna za mnoge ljude, i ova najnovija, koja govori o tome da će ljudi, ako se ne budu digitalizovali sto odsto, i da će oni koji na svjetskoj sceni ne pobijede u vještačkoj inteligenciji, izgubiti tu bitku sa savremenim svijetom. Ima jedan paradoks koji negira ovo što govorim, i on je vrlo zanimljiv. U svijetu nikada nije bilo ovoliko dobrih autora, ali nikada nije bilo manje prostora u toj tržišnoj trci koja je postavljena kao nešto što je neravnopravno. U Americi sada ima pet autora koji su napravili fantastične filmove, ali oni ne mogu da izdrže pritisak, ili tu stiješnjenost u koju je upao svejtski film, upravo zbog batine Holivuda koja vlada”.

Telefoni umjesto bioskopa

“Dobri, veliki autori nisu grupisani, politički su razjedinjeni, i nema onoga čega je bilo dok sam ja bio student, a to je da kad Žika Pavlović napravi novi film, onda čitava bivša Jugoslavija pokušava da bude kao Žika Pavlović. Ili, ide se u Veneciju: Antonioni je napravio novi film, i onda svi pokušavaju godinu dana da budu Antonioni. Naredne godine dođe Bergman, pa svi hoće da bud kao on. Toga, nažalost, više nema, tehnologija je učinila svoje, predviđam da će kinematografija da završi kao opera, da će svaki grad imati jedan bioskop sa sedam, osam sala, a da će ostalo da se gleda na telefonu, u kući, i u raznim formama”.