Starije generacije Branislava Lečića pamte ga po nezaboravnim ulogama u filmovima “Specijalno vaspitanje”, “Život sa stricem”, “Bulevar revolucije”, seriji “Sivi dom”, te po neponovljivoj naslovnoj roli Alekse Šantića ostvarenoj i u TV seriji i na filmu. Član je Jugoslovenskog dramskog pozorišta od 1980. godine i dobitnik Sterijine nagrade. Zvijezda je filma “Lavirint”, kao i humanitarnog šou programa Tvoje lice zvuči poznato prošle godine. Smatra se za jednog od najharizmatičnijih, ali i najzgodnijih glumaca u regionu. Ipak, za taj dio ne mari mnogo. Smatra da o njegovom liku treba da se govori kroz role, a njih je u dugogodišnjoj karijeri mnogo.
“Moj rad je vjerovatno kod vas stvorio taj utisak. Kako se postaje veliki glumac? Prije svega, to je talenat; besmisleno je da radite a nemate osnova da se oslonite na tu krucijalnu tačku. Sljedeća stvar je rad, rad i ogroman rad, a to podrazumijeva da stvarno budete posvećenik svog posla i da sve elemente učite neprekidno. Ne možete se ponašati sa pozicije ja znam; stvar je u tome da učim stalno i od svih: od života, od ljudi koje srećem, od reditelja i od glumaca koje srećem na sceni”, kaže Laka.
Ističe da mu popularnost, u kojoj uživa već duži niz godina, ne prija.
“Slava ima dva lica. U prvom dijelu mog života, u mladosti, dominiralo je zadovoljstvo od toga, jer je bilo interesantno da mlad čovjek bude atraktivan i zanimljiv kroz ono što radi i time skreće pažnju na sebe. A sad, u drugom dijelu života, itekako primjećujem ovo što je loše, a razlog je vjerovatno zamor ljudskog materijala. Slava ima svoju drugu stranu koja nije nimalo naivna, a to je da gubite privatni život, postajete meta i tema za neke druge profesije koje od toga žive. Pokušavam da sačuvam svoj privatni život maksimalno. Mislim da se to u suštini nikoga ne tiče. Moj privatni život je samo moj i ne želim da bude nikakvo javno dobro”, napominje Lečić.
Kao nekadašnji ministar kulture u Vladi Srbije, smatra da se na taj segment ne obraća pažnja kako Srbiji, tako ni u regionu.
“U bivšoj zemlji imali smo veliko tržište sa 23 miliona ljudi, bilo je toliko televizija, serija, filmske produkcije, a sad je to sporadično i s manjim budžetom, što znači manje rada i manje kvaliteta, bez obzira što se neki talentovani ljudi uvijek izbore da snime nešto kvalitetno. Kultura je srozana, prije svega materijalno; ona ne može da postoji sama po sebi, mora je podržavati država. Kulturan čovjek je sposoban da politički misli, da reaguje, da osmišljava sopstveni život idejama. Užurbana komunikacija i društvene mreže učinile su da se ljudi ne trude da sami prodube svoje znanje. Ljudi više ne čitaju knjige”, zaključuje Leka.
