Marko Šelić Marčelo za sebe često zna reći da je pisac kojem se dogodila muzika, iako ga “demantuje” redosljed objavljivanja djela. Poslije muzičkih albuma De facto (2003), Puzzle shock!(2005), Treća strana medalje (2008) objavljuje svoj prvi roman Zajedno sami (2008) i zbirku tekstova O ljudima, psima i mišima (2009), pa potom opet muzički album – Deca i Sunce (2010). Nastavcima serijala romana Malterego – knjiga prva: Rubikova stolica(2012) i knjiga druga: Higijena nesećanja (2017) skrenuo je pažnju na svoj književni opus širem regionu, zbog čega se mnogo očekuje od trećeg nastavka Malterega koji tek treba da bude objavljen.
On nerijetko govori i na društveno-političke teme, a trudi se i da mladima, koji čine njegovu publiku, prenese da govor mržnje, nacionalizam i slične pošasti nikako nisu opcija.
Često imamo priliku da čujemo da su nacionalizmi samo manifestacija društava iznutra prožetih korupcijom i kriminalom. Prožimaju se ti odgovori kroz tvoju književnost… Može li se uopšte jedno od drugog odvajati?
“Mnogo sam češće čuo da je nacionalizam simptom siromaštva. Ali opšte svjetske tendencije uvjeravaju nas da nije tako: trenutno, nacionalizam buja i u bogatim, uređenim zemljama, na način koji ni sa kriminalom ni sa siromaštvom nema baš neke veze. Treba se, zato, bojati onoga što je Tolstoj zastupao u “Ratu i miru” – a to je da nešto neobjašnjivo uđe u ljude u izvjesnim tačkama istorije, i onda oni iznjedre ideologa ili vojskovođu, nekoga kadrog da to istorijsko nešto artikuliše u ideologiju zbog koje će ljudi uzeti oružje u ruke. Dakle, Tolstoj je vjerovao da je istina obrnuta: ne stvori “podbadač” masovnu histeriju, nego masovna histerija u svojoj tihoj, uvodnoj fazi stvori “podbadača”, to jest nađe način da prepozna pravog među takvima, pošto ih uvijek ima, i isturi ga naprijed. Moguć zaključak bio bi da je čovječanstvo naprosto autodestruktivno, da mu je to prava priroda kojoj se obavezno okrene ako samo sebe ne spriječi. Što je užasna spoznaja: da dobro nije naša suština nego da postoji samo kao rezultat truda. Ali ma kako stravično zvučalo, nije teško povjerovati da stvari stoje tačno tako. Naprosto nam ne ostaje ništa drugo nego da se natjeramo na dobro po nas same”.
Je li mlade ljude lakše animirati kroz muziku ili kroz književnost?
“Ljude, bili mladi ili ne, danas uopšte nije lako animirati. Dodatno je otežavajuće ako za kriterijum zavedeš da animiranje banalnostima i kičem ne dolazi u obzir. To na stranu, muzika zasigurno lakše i brže stiže do većeg broja ljudi, naravno. I eto njene prednosti. Prednost književnosti pak leži u činjenici da ona sama po sebi insistira na pažnji, garantuje posvećenost. Muziku ljudi slušaju i dok rade nešto drugo, pa i dok voze, i ona zato počesto postane tek šum u pozadini, konzumira se bez udubljivanja ili čak bez ikakve stvarne koncentracije. S knjigom tako ne biva. Možeš odustati od nje, ali ako izbiješ na posljednju stranicu, to si definitivno uradio s pažnjom i posvećenošću”.
Stiče se dojam kao da nisi imao dovoljno komfora u muzici… Može li se kroz rep, u vrijeme kada je sve komercijalizovano, raditi ozbiljna umjetnost?
“Nije to pitanje komfora nego razlike u formi, u pravilima, često i u vrsti ideje. Proza mi se nije dogodila naknadno – njome sam se zapravo prvobitno bavio; onda je došla muzika, i objavljena je prije nego proza, pa je otud moja javna istorija obrnutog redoslijeda u odnosu na ono što se iza kulisa dešavalo. A da li se kroz rep može ozbiljno stvarati? Pa naravno da može. Ako se hoće, to može biti legitimna vrsta poezije. Umjetnost može nastati praktično od svega i svaka vrsta izraza može je dosegnuti. Druga je stvar što umjetnost baš i nije na vrhu liste ambicija današnjih muzičara i današnje publike”.
“Može, naravno. Ponekad nije loše napraviti pauzu, čini mi se da je moj dugar Edo Maajka šest godina pauzirao pred novu ploču. Nama je, evo, peta. Ali svi smo u tom periodu radili nešto svoje, i to vrlo marljivo; ja sam objavio izmijenjeno i dopunjeno izdanje Rubikove stolice, potom i dva toma Higijene nesećanja, a tu su i televizijska emisija Perspektiva i radijski Glavolomci. Ova godina biće mi izuzetno uzbudljiva, jer paralelno radim na posljednjoj knjizi Malterega i na novim pjesmama (koje pride nisu dio samo jednog albuma). Ljudi koji prate ono što radiš ne vole kada nestaneš, ali nestajanje je za mene sastavni dio nastajanja, smatram ga vrlo zdravom etapom. Sada sam pun elana, iako razvoj domaće muzičke scene u tih pet godina umije prilično da obeshrabri. Kad se pogledaju glavni tokovi. Međutim, ispod te deponije koju je mučno i gledati, kamoli slušati, dešava se – muzika. Ozbiljni biseri, predivni albumi daleko od pažnje široke javnosti. I onda iznova shvatiš da je sve stvar gledišta. Možeš da se parališeš preplavljujućom količinom banalnosti ili da se nadahneš onima koji nisu dio tog univerzuma. Ne ignorišem prvo, ali drugo je oduvijek važnije”.
Kakva nas budućnost očekuje uz omladinu koju si, radeći na emisijama Perspektiva, imao priliku upoznati u svim državama nastalim raspadom SFR Jugoslavije?
“I tu važi isto. Učesnici ponekad izgovore nešto što mi da energije za narednih deset dana. Ponekad pak izgovore nešto od čega ne možeš mirno da spavaš deset dana. Generalno, utisak je da stavovi nisu sporni, makar kod većine. Sporno je što su ih ovi naši krajevi naučili da, narodski rečeno, od toga nema ništa. Da su lijepe misli jedno, a stvarnost nešto drugo, nešto što se nikad neće promijeniti. To su djeca svog vremena, neka su potpuno osviještena, neka zaražena nacionalizmom, neka planiraju da odu odavde, neka da se bore za ljepšu budućnost, neka da se uklope u tako-je-kako-je – ali uvriježeni utisak starijih da novi klinci žive u svom milenijalskom sajber-oblaku savršeno ne kapirajući šta se oko njih zbiva, to je ozbiljno netačno. Naprotiv, ogromna većina jasno uviđa da nešto krupno nije u redu. Problem, dakle, nije na tom nivou. Nego na nivou može li se ovdje išta promijeniti. Bude to tako kad odrastaš u moru apatije. To na stranu, dobro je i izuzetno važno da se njihov glas čuje, i da naše države stvarno žele sebi dobro, emisije poput Perspektive bile bi na javnim servisima. Umjesto toga, umjesto same djece, mi slušamo politikante kako nagvaždaju frazetinu da na mladima svijet ostaje a da zapravo nemaju nikakvu predstavu šta mladi misle i kako se osjećaju. I to je preko svake mjere bljutavo. Od svih njihovih ljigavština, ta je zapravo najužasnija”.
Nista roba.
Marcelo ti si brat!